Vražji prolaz | Milan Zagorac

14.

 

„Sve iz 1982. i 1983.? Mala, jesi ti popizdila? A da pregledaš samo riječke novine? Odnosno, samo jedne riječke novine?“ upita me Lidija kad sam joj se sutra stvorila na pultu.

„Sve. Koliko god dana mi trebalo“, odgovorim.

„A da mi to pojednostavimo… Što konkretno tražiš? Da se razumijemo, to doba nije digitalizirano, moraš listati. Osim toga, ako te zanima nešto tu u Rijeci, najbolje je pogledati u Novom listu.“

Ispričala sam joj cijelu priču o Mirjani Sandalić, o njezinom boravku u hotelu, o Marku Sandaliću, o cijeloj toj rašomonskoj priči u kojoj je hotel očito imao neku ulogu, ali nije bila nimalo jasna. I o Aleksandru Đorđeviću, zvanom Sale ili stari Sale.

„Ma ti si kompletno luda“, sada me podbadala Lidija. „Pa koga to briga?“

„Mene. Valjda. Nemam pojma. Nikoga nije briga pa je mene briga“, odgovorim joj, iako ne znam jesam li bila imalo uvjerljiva.

„Može ovako… ja ti u utorak-srijedu, kada ti paše, izvučem Novi list od 1982. i 1983., ti prekopaj i vidi o čemu se radi. Franka, srce, a da nađeš nekog normalnog tipa, udaš se i imaš djecu…“

„Ha, ha, ha, baš si smiješna“, odgovorim, no nisam joj zamjerala. Drugima bih sigurno zamjerala, ali njoj ne. U 36., bez muža, bez planova, bez djece, bez igdje ikoga, s čangrizavom mamom, radi ovdje i ima silne ambicije. Da postane, valjda, najbolja knjižničarka. Ne, njoj nisam uzimala to za zlo, to je valjda pitanje koje svaki dan postavlja  sama sebi pa ga povremeno smije postaviti i meni. „Lidija, gledaj svoja posla…“ blago je opomenem, više u šali.

Ali to je otvorilo neka druga pitanja. Na primjer, koliko je mene moj muž volio. Ikada. I je li uopće. Interesantno je koliko je već vremena prošlo, a ovakve se stvari znaju  pojaviti kao munja i gotovo razoriti pažljivo sazdanu konstrukciju moje mentalne statike. Naime, nije bilo nikakve sumnje da su on i ta Lidija imali nešto. Meni se čini da je bilo i više od banalnog švrljanja, ali to je bilo davno, jako davno, još na faksu, i od svega se nije očito ostvarilo ništa. U krajnjoj liniji, nije ju spominjao nikada, nisu se nalazili, nije bilo nikakvih pitanja s njezine strane o njemu, a ni njegovih o njoj. Nije bilo pritajenih aluzija, šaputanja, neizrečenih rečenica. Ništa. Potpuna tišina. Iako bi me takvo stanje moralo zadovoljiti, ipak sam osjećala da sam ja kriva kockica u ovoj priči. Zapravo, ne najbolje rješenje, ne i najgore, nego neko srednje, osrednje. Ja sam jamac stabilnosti. Žena koja je vjerna i ne postavlja pitanja. Ne sere, ne petlja, nije incidentna, nema šaranja, nema muljanja. Samo ravna svakodnevica. Možda je cijela ta moja sumnja bila najobičnija tlapnja, glupost bez opravdanja, ali šesto čulo je uvijek po tom pitanju bilo na oprezu. Lidija, jasno, nikada nije spominjala ništa, ona je bila dovoljno pametna da s jednom (a možda i jedinom) prijateljicom ne otvara teme koje bi mogle učiniti teren još trusnijim, a s druge strane bila je doista i predana tom prijateljstvu sa mnom, čak i više no što je to meni odgovaralo. Redoviti susreti nekoliko puta mjesečno, uvijek na kavi u gradu, uvijek o ženskim temama, uvijek o svakodnevici, uvijek uz osjećaj da je tu, kao potpora, blizu. Dok sam bila u braku, u nekim mi je fazama to bilo čak i bez veze, ometalo me, unosilo mi je nemir to njezino soliranje. Sada, kad je brak bio gotov, činilo se kao da je ona ostala jedina osoba izvan kruga posla i obitelji s kojom mogu podijeliti, barem malo, ovaj osjećaj transformacije koji mi se događa. Ne patnje, to je bilo na početku, prvih mjeseci, nego transformacije. A ovo kopanje po ostacima neke opskurne crnokronikaške priče stare trideset godina bilo je dio potrage u koju sam krenula, iako još uopće nisam znala s kojim ciljem. Možda da ubijem vrijeme.

Nema sumnje, Lidija mi je mogla pomoći u ovoj potrazi. Koliko god to izgledalo bedasto, ona je izvukla dva godišta Novog lista, sama je iskopirala članke s imenima koja sam tražila, sve mi je to skupa lijepo ostavila na pultu i nekoliko dana kasnije nisam morala ništa osim pokupiti fotokopije i odnijeti ih kući. Nema što, bila je temeljita i dobra knjižničarka. S ambicijama u lokalnoj kulturnoj politici, ali to je bio drugi par rukava. Nikada me time nije zamarala, nikada me nije uvlačila, to je bila njezina strast, valjda je sva erotika bila premještena s područja emocija u područje posla i političke ambicije koje nisu bile male. Pa makar se odnosile na gradsku kulturnu politiku.

Na kraju mi je samo poslala SMS u kojem je napisala da baš i nije bilo previše zanimljivog materijala.

Istina, priča je bila neobično štura. Prvi članak je onaj gdje se spominje kako je Marko Sandalić iz nekog OUR-a kao rukovodilac pronevjerio novac. Nekih 10 milijuna dinara. Zaista ne znam koliko bi to iznosilo danas, ali vjerujem da je bio veliki novac. A drugo što ne znam je li to bilo u novim ili starim dinarima, jer smo mi svi crvenu novčanicu od 100 dinara s konjem zvali desethiljadarka. Ipak, mislim da je u novinama bila riječ o novim dinarima pa vjerujem da je taj iznos svakako bio pozamašan. To je bilo jedino iz 1982. godine, poslije se više ništa nije spominjalo o tome, iako su takve afere osamdesetih, pred kraj socijalizma, bile vrlo česte i vrlo intenzivno medijski popraćene. Ovdje je očito bila riječ o uredničkom propustu jer je jedna praktički unutarnja partijska istraga završila u novinama. Ne znam, dakle, ništa što se dogodilo s tim slučajem nakon tog članka. Zacijelo ništa. Slučaj se više nije spominjao.

„Jesi li mi zaboravila nešto, možda je bilo kasnijih godina…“ upitala sam dan kasnije Lidiju telefonom.

„Dušo, pregledala sam 1982., 1983., 1984., 1985., sve do 1990. Taj se tvoj tip Marko Sandalić više ni jedan jedini put nije spominjao, osim tada, ‘82. i ponovo ‘83., kada je pokrenut slučaj nestanka njegove žene. I da, svakako je čudno da se slučaj Sandalić ne spominje u vezi s pronevjerom, ali imam ja neke druge stvari koje sam iskopala o tom Marku Sandaliću, ali riječ je o ranijem vremenu, što znači da tipa još uvijek ne možemo locirati. Ipak, može biti tu negdje, ima, koliko ono, osamdeset i nešto…“

„Ma da, nisam ni sumnjala da je tu negdje“, sada je prekinem. „A što je to tako zanimljivo o njemu?“

„Ništa posebno, ali važno. To su oni bilteni tog OUR-a gdje je on radio, iz ranijeg vremena, od kraja šezdesetih do polovice sedamdesetih. Bio je kao inovator, donosio je kao neke zapadne ideje, ali uvijek prilagođene samoupravnom socijalizmu, dobar partijac, ali izgleda pametniji od prosjeka onih koji su uglavnom slijegali ramenima i kimali glavom. Vječni direktor. Nositelj je partizanske spomenice, rođen ‘26. na Krku. Neke privatne podatke baš nemam, a ne znam ni gdje bih ih tražila. Uzoran partijski radnik, tada se voljelo isticati skromnog podrijetla, dobro obrazovan, često na službenim putovanjima. Nikad on ne potpisuje članke niti daje neke intervjue, to rade novinarke poduzeća, ali često se spominje drug dipl. inž. Marko Sandalić ovo, drug Sandalić ono… Imaš još samo jednu Arenu, sjećam se da je mama čitala to kao luda, pa sam bacila pogled sasvim slučajno i izvukla članak o slučaju Mirjane Sandalić. Pročitaj, bit će ti neke stvari jasnije.“

„Da, i onda dolazimo do siječnja ‘83. kada je nestala Mirjana Sandalić“, ubacim joj se u monolog.

„Zanimljivo je da takav tip, očito jači kalibar, totalno nestaje i do slučaja kada se spominje u novinama, by the way, samo u Novom listu iz ‘82., a znaš da sam bacila pogled i u druge novine, nema ničega do nestanka njegove žene u siječnju ‘83. Mislim da je cijela priča dosta kuhana u pozadini i sigurno nije bila riječ o nekoj slučajnosti, usputnoj pogrešci ili nekom propustu. To se nije moglo dogoditi, naročito ne kod takvih tipova… Priča je sigurno sto puta kompliciranija od onoga što se na prvi pogled čini… I, dušice, pusti to sranje, ti imaš važnija posla nego baviti se nekom opskurnom obavještajno-ljubavno-bizarnom pričom od prije trideset godina…“

„Ma, Lidija, koga boli briga za priču, mene zanima što je bilo s tom Mirjanom“, sada je prekinem.

„Nisi me razumjela, te priče još uvijek žive… To su ti kao zombiji, vjeruj mi…“

„Ajde, vidimo se za koji dan na kavi“, ponovo je prekinem jer me više interesiralo što se događalo po Novom listu toj Mirjani.

„Hej, slušaj me, pusti tu priču, nije to tvoj problem… I kissy kissy, može u petak?“

„Da, da, može, šibni SMS da se dogovorimo za vrijeme“, nastojala sam što prije prekinuti razgovor.

Mirjana Sandalić je nestala krajem prosinca 1982. tako da je nitko nije ni vidio ni išta znao o njoj nakon toga. Novine prvi put slučaj spominju u siječnju 1983., zatim tek u ožujku, a zaplet nastaje u svibnju kada se u sve skupa uvlači Marka Sandalića, uglednog društvenog radnika, inače njezinog supruga, i to tendencioznim naslovom Da li Marko Sandalić zna nešto o nestanku supruge Mirjane? (tada su se poštovala malo drugačija pravila pisanja pa je mogao proći i ovako nepismen naslov). U ožujku se spominje da Mirjani još nema ni traga, a da je preko saveznog sekretarijata pokrenuta i šira potraga. Ovo u svibnju postaje zanimljivije jer se prvi i jedini put sumnja baca na Marka Sandalića. Ovo je isto bio dio SUP-ovske kuhinje jer nitko ne bi ovakve insinuacije nabacivao bez dopuštenja nadređenih, a naročito ne neki crnokronikaški novinar. Tu se spominje i Aleksandar Đorđević, tada 43 godine, koji je u listopadu bio svjedok njihova dolaska u hotel, a zatim su oboje otišli. Pretpostavlja se da je bila riječ o manjoj bračnoj razmirici, što potvrđuje i sam Marko Sandalić. Ipak, Mirjanu su mnogi viđali sljedećih mjeseci, viđena je u njegovom društvu, a bila je s njim i na službenom putu u inozemstvu. No, u novinama nije spomenut njihov odlazak iz hotela tako da ga je najprije napustila ona, a da je nitko nije vidio, a zatim on koji je pokupio dokumente i podmirio račune. Nema ni izjava njezinih roditelja ni sestre koji se spominju u ožujku. Još se jednom spominje slučaj Mirjane Sandalić, ali ne u Novom listu nego u Areni, tada vrlo popularnim domaćim novinama za ovakve teme, naročito među gastarbajterima, u kojima je, na gotovo današnji način, dan cijeli presjek slučaja, naravno, opet bez ikakvih jasnih indicija osim da je Mirjana nestala. Tu sam, osim na lošim slikama iz tadašnjeg Novog lista, po prvi put vidjela slike ove žene koja je bila lijepa, teško mi je dati neku pametnu usporedbu, ali sličila je baš na Doru. Mirjana Sandalić je nestala na samom kraju 1982., njezin je nestanak prijavljen početkom 1983., muž je jako uznemiren, ali fokus je više dan na roditelje i sestru. Oni su pak bili gastarbajterska obitelj, obje su sestre rođene u Jugoslaviji, Mirjana 1948., Ivanka 1950., ali su svi još krajem šezdesetih otišli za Njemačku, najprije sestre, a zatim su došli i roditelji. Majka Danica nije radila nigdje, a otac Anto zvan Tuna radio je na baušteli. Mirjana je radila u tvornici satova, a Ivanka u tvornici čokolade. Mirjana je Marka upoznala u Stuttgartu 1970., odmah se zaljubila, udala i uskoro vratila u Jugoslaviju, točnije u Markovu Rijeku. Mirjana nije bila iz Rijeke nego iz Podravske Slatine, tj. današnje Slatine, ali u Rijeci se brzo snašla, Marko je bio dosta stariji, vrlo ugledan i što je najvažnije od svega, činilo se da su im sva vrata otvorena. Nisu živjeli u luksuzu kakav se danas pretpostavlja, ali imali su dosta; kuću su na Gornjem Zametu sagradili zajedno s njezinim roditeljima, bila je to čak i jeftina investicija u tada posve neizgrađenom naselju. Sve sama ljubav i sloga pa onda njezin nestanak. Cijelom tekstu kao da je nešto nedostajalo, sva je ta priča bila nabacana, bez glave i repa, s tragičnim završetkom. Štoviše, sve je djelovalo kao da se želi nešto reći, a ne govori se ono bitno. Naučila sam već odavno da tekstovi koji bi trebali govoriti o bitnim stvarima upravo to izbjegavaju pa se sve mora čitati između redaka, pretpostavljati, naslućivati i zaključivati. To je najveća enigma ove priče: žena od 35 godina, posve zdrava, iz dobre obitelji, nestaje, muž je ucviljen, sestra i roditelji kukaju i nariču, ali nitko ništa ne sumnja, ne zna i ne pretpostavlja. Iz teksta je vidljivo da je Mirjana bila, ne znam kako bih to rekla, čedno stvorenjce, bez neke veće mrlje u životu, nije imala djece, voljela je roditelje, nije trošila ni na kakve luksuzne stvari, iako su i on i ona to mogli jer su živjeli daleko iznad prosjeka tadašnje Juge.

Njezino je ime i dan-danas na listi nestalih koju vodi Ministarstvo unutrašnjih poslova. To je valjda najjezivija stranica na internetu jer su podaci dani na neobičan način: najprije u krovnoj slici stoje neke vesele djevojke koje pričaju valjda neke zabavne stvari s jednako tako veselim momcima, a zatim je sve dano u nekim roza i ljubičastim okvirima, osim samog sadržaja koji je morbidan da ne može biti morbidniji: ime, prezime, mjesto nestanka, visina, boja kose, boja očiju, fotografija i napomena osoba se udaljila s adrese stanovanja u nepoznato. Za Mirjanu Sandalić, djevojački Bistrić, piše plava kosa, visina 176, nestala u Rijeci, nestanak se vodi u PU Rijeka.