Vražji prolaz | Milan Zagorac

26.

„Mislim da sam time sve zaokružila“, rekla sam Ivanki dok sam pila kavu u njezinu dnevnom boravku. „Marko ju je ubio, Sale je pomogao za novac, tajne službe za koje je Marko radio su sve prešutjele i dobro prikrile, on je premješten negdje gdje mu nitko neće postavljati takva pitanja i stvar je zapravo riješena. Bit cijele priče je da su svi prihvatili svoje uloge.“

Mislim da sam ovom zadnjom rečenicom malo pretjerala. I Ivanka je dio toga, koliko god ona poricala. I ona je znala dosta, ali nije činila ništa. Valjda je sve trebalo pomesti pod tepih pa će se sve tako i riješiti.

Beni mi je stavio glavu na koljena. Opet sam pogledom pratila knjige i slike na ormarima i zidovima.

„Puno ste napravili“, kaže mi Ivanka. „Ipak, niste našli njezino tijelo.“

„Ne, nemam načina da dođem do tog mjesta. Mislim da je bačena u neku duboku jamu, neki bunar, nešto duboko i zacijelo nakrcano kosturima iz prijašnjih vremena. Žao mi je što to tako kažem, ali to će biti prije nego da je negdje drugdje… Jeste li možda čuli za neki Vražji prolaz ili takvo neko mjesto?“

„Ne, ma kaki… nikad čula… Ipak, nema tijela“, sada je opet kukala Ivanka i počinjala zapomagati. „Kada ću se ja primiriti?“

„Ivanka“, prekinem je „ovo je priča o puno različitih stvari. I o strahu, i o novcu, i o prestižu, i o okrutnosti, i o izostanku ljubavi, o gospodarima i podčinjenima. Vi znate da ja ne mogu doći do svega, ja imam intuiciju koja me vodi, ali nemam nikakve materijalne dokaze, a ni ikakva sredstva da otkrijem išta više.“

Ljutila me. Sama je bila dio priče, sama je bila u sve umiješana, sama je pretpostavljala o čemu se radi. I sada? Što bih ja sada trebala? Stvoriti tijelo njezine sestre kako bi ona našla svoj mir? Dovesti do nekog iskupljenja nju i ljude koji su bili dio toga? Kako?

Beni je i dalje spokojno ležao na mojim koljenima.

„Je, istina je, daleko ste dogurali“, prizna Ivanka. „Ipak je ovo trideset godina stara tajna. Nije riječ o nekome vašem, ne znate kako je to…“

„Ne znam?“ sada je oštro prekinem. „Ja sam mjesecima doživljavala takve senzacije kakve ljudi ne mogu ni zamisliti. Utvare, nepovezani događaji, strahovi, neprospavane noći…“

„Nemojte se odmah ljutiti“, sada me pomirljivo prekine Ivanka.

Beni ode do nje.

„Puno ste napravili, priznajem vam. Da, puno ste i propatili. Nema puno ljudi koji bi se uhvatili takvog čega. Ovo se može riješiti samo osobno. Nikada i nisam željela neku zadovoljštinu na sudu, nema suda koji ove stvari rješava. Ovo je stvar grijeha koji rađa drugi grijeh, znam ja to. Ja ću se smiriti kada konačno nađem tijelo. Kada vi nađete tijelo. A vas mogu nagraditi. Ali nemam puno…“

„Molim?“ ostanem kao zapljusnuta hladnom vodom.

„Novac, mogu vam dati nešto novca za trud…“ opet ponovi Ivanka.

„Ne dolazi u obzir!“ ustanem i naglo krenem. „Ivanka, mislim da smo za sada gotove. Vidimo se nekom drugom prilikom.“

„Pa kud ćete, nisam vas valjda čime uvrijedila…“ govorila je za mnom. Zapravo, nije me uvrijedila. Ne, ovo je bilo nešto drugo, nešto još gore, krug u kojem ostaješ trajno zarobljen ako prihvatiš igru. Ne, ne, ja sam ipak započinjala nešto novo, ovo je za mene trebala biti završena priča. Kraj. The End. Fin. Fine.

„Drugom prilikom“, mahnem joj u brzini. Jedva sam čekala da se maknem. Moje je nestrpljenje postalo ključni faktor igre živaca. Zbogom, Ivanka, Mirjana, Marko i noćna smjeno! Da vas više nikada ne vidim i ne čujem.