Vražji prolaz | Milan Zagorac
9.
Svake sam večeri prije odlaska na posao imala svoje male obrede. Neobičan je to dan, idem na spavanje u 8.00, ustajem u 13.00, popijem jaki espresso, zatim malo jedem, onda malo gledam televiziju, povremeno sam ljeti odlazila na kupanje na neku od gradskih plaža. Nije mi se sviđalo, iako sam strašno voljela to kupanje, nekako sam bila previše pospana i iscrpljena nakon kupanja pa sam češće ostajala kući, čitala, chatala, povremeno bi mi navratila sestra ili bih ja povremeno otišla k njoj na ručak. Već oko pet ili šest poslijepodne išla bih odspavati još jednu rundu, oko dva sata, a nakon toga bih napravila jednu jaku kavu, večerala, otuširala se i provodila kupaonički sat. Oko osam malo bih gledala televiziju i one glupe serije, a oko devet i trideset bih krenula na posao. Busom, najprije do grada, onda sam presjedala na drugi do hotela. Odlično je kada navečer idem na posao, nema nigdje nikoga, sve je nekako polupusto, naročito ljeti, i brzo stignem, ne treba mi više od dvadesetak minuta. U hotelu me dočeka netko iz poslijepodnevne smjene, uvijek imaju još jedno sat-dva za popričati. Uglavnom Dorian ili Toma, ponekad Dora, zapravo vrlo rijetko ona jer je često u jutarnjoj. Nekako sam ova dva dečka uspjela otkantati, mlađi su od mene, prodaju mi neke poluzajebantske zajedljive pričice, mulci, klinci, ne znam što bih rekla. Naročito Dorian, taj je kao, ne znam kako bih to rekla, drkadžija na steroidima. Odmah mi se počeo nabacivati, a meni nije bilo stalo ni do njega, a još manje do njegovog nabacivanja. Jedina je prednost bila to što su mi donosili kavu, ne onu iz automata nego pravi espresso i lončić mlijeka. Pa je to predavanje smjene, iako je sve već bilo zapisano u dnevniku smjene, trajalo i trajalo, nekada su znali ostati do jedanaest, čak i do ponoći; malo 45 bi pričali, malo pijuckali te kave (ne znam kako su spavali nakon toga!). Toma je bio posve drugačiji, puno mlađi, ali puno ozbiljniji, iako je i on povremeno imao svoje ispade, ali to je bilo u odnosu na ovoga Doriana prava rijetkost i ništa više do sitnog ekscesa. Dora je uvijek bila nekako neobična. U početku mi se činilo da me prihvatila, poslije me nekako odbacila, da bi se onda opet nekako naglo približila. Mislim da tome nije bio uzrok ni u onim napojnicama koje bih zaradila od sitnih usluga noću, a koje sam često dijelila s ostalima nadajući se da ću ih tako pridobiti, barem da mi nitko ništa ne podmeće. Ne, nikako, toj Dori nije bilo toliko do novca ili nekog neobaveznog druženja, koliko do pažnje. Najprije smo pričale o običnim stvarima, o onima o kojima pričate s nepoznatim ljudima, a onda smo krenule na sve intimnije i intimnije, dok me jednog dana nije pitala zašto nisam imala djece. To je za naše pojmove probijanje krajnje granice intime, nešto kao pitanje zašto se nisi udala, zašto si se razvela ili kakav vam je seks. Štoviše, ovo posljednje i nije toliko intimno, to je skoro svakodnevno izloženo na pladnju mentalne transmisije u našem narodu, pa tako skoro svi, imalo bliskiji, osim rodbine, pitaju za takve stvari. Ali zašto nismo imali djece predstavlja vrlo veliki korak u intimizaciji naših odnosa. Ne znam zašto, ali to mi čak i nije išlo na živce. Nisam ni podivljala, ni pobjesnila, ni ostala zbunjena; moj je odgovor bio pa, eto, dogodilo se; nisam htjela odmah na početku ulaziti u eksplikacije na tu traumatičnu temu. Osjećala sam da priča neće stati na tome. Dora se odmah počela ograđivati, kao oprosti, nisam te htjela uvrijediti, i onda neizgovoreno znaš, i ja sam nesretna, kao da se te dvije razine nesreće mogu uspoređivati; njezina sprčkana i djetinjasta veza i moj raspad braka i neimanje djece. Ali kako me već povukla za jezik, a mislim da u njezinu pitanju nije ni bilo zle namjere, nego više želja za transferom iskustva između načelno starije i načelno iskusnije te načelno mlađe i načelno neiskusnije žene, odlučila sam joj kasnije, ako za to bude prilike, objasniti i zašto nismo imali djece. Ako se to uopće može objasniti.
„Valjda zbog chemtrailova…“ okrenula sam na šalu. „Ili zbog Černobila.“
„Ha, ha“, nasmijala se, „da, baš…“
Tek kada sam počela raditi u hotelu, a moram biti iskrena da nisam previše znala kako hotel stvarno funkcionira iznutra osim iz televizijske serije, dobila sam jasna upozorenja tko je u hotelu poželjan, a tko nepoželjan. Osim klasične liste nekih probisvijeta i ljudi vrlo neobičnih ponašanja s imenima i mogućim kontaktima, tu je bio i popis ljudi koji su nekoć radili u hotelu, a koji su, nakon što su izletjeli iz njega, postali nepoželjni. Među njima je bio i Vito, čudan svat koji je ovaj posao radio prije nekoliko godina, ali je dobio nogu jer je
a) pronevjerio neki novac iz neke smjene (neki zaista sitan novac, sprdio ga je ujutro nakon smjene u automat-klubu umjesto da ga je ostavio u dnevno-noćnom trezoru)
ili
b) jer je prije toga već pokazivao neke čudne karakteristike, na primjer da gošćama u kasnim satima, osim ključa i pratnje do sobe, pokušava još nešto pokazati. O tome nije bilo čvrstih dokaza, osim nekoliko prijava gošći koje su osjećale malo previše seksualne agresije od strane noćnog recepcionara, ali i to je bilo dovoljno da se prema tom Viti osjeća neka vrsta odbojnosti i da se dočeka prava prilika i lijepo ga se riješi.
Inače, hotel iznutra funkcionira kao proširena obitelj. Znate o svima manje-više sve, imate mjesta na kojima možete neometano ogovarati, kolege vam pružaju zaklon ukoliko ste se našli u problemima pred upravom ili nekim drugim, pa je tako i Vito imao nekoliko, manje-više, sebi sličnih tipova u kuhinji i restoranu koji su smatrali da je on u biti nepravedno izbačen, da je problem s potrošenim utrškom tek prenapuhana pogreška i da se prema starim zaposlenicima tako ne postupa. Ni Dora, ni Henrik, ni ostali nisu tako mislili, ali ta mala skupina jest i zbog toga je Vito povremeno, u kasnim satima, kada nikoga više nije bilo, dolazio u hotel. Doduše, ne k meni na recepciju nego pokrajnjim hodnicima dolje u kuhinju. Mislim da je dolazio po ostatke hrane ili pića, vjerujem prije ovoga drugoga, no nekako me nije bilo previše briga ni za zabranu ni za bilo kakve upute o nepoželjnim ljudima. Ja se s njime nisam mogla natjeravati, a pravilo o Vitinoj zabrani ulaska u hotel činilo mi se, blago rečeno, tehnički neprovedivim.
Dakle, Vito je bio taj stari zaposlenik, a to je značilo da je u hotelu radio i nekoliko godina prije renoviranja. Bio je noćni i poznavao je starog Saleta, onoga koji je bio jedini živući svjedok događaja kada je, navodno, ona ženska u sobi 616 ubijena, ali kako je bila riječ o navodnom događaju, nisam se time previše ni zamarala. Za mene je to bila jedna posve nebitna priča, nešto kao urbana legenda kojom se straše tinejdžeri. Neka soft verzija one priče o duhu u tunelu kroz Učku, nekoj mrtvoj ženi koja vam se tijekom noći u vožnji pojavi na stražnjem sjedalu automobila. Ili kao ona, ne tako davna, o utvari neke poginule djevojke koja je u Portugalu stopala noću uz cestu pa je putnike u automobilu odvodila u nesreću i smrt. Ali to je bila tek redateljska igra nekog mladog i nadobudnog umjetnika.
Međutim, te gluhe jesenske noći Vito nije otišao u kuhinju, nego je ostao na recepciji. Tip je imao otprilike pedeset godina, ali bilo mi je teško reći koliko je stvarno star: bio je dosta krupan, ćelav, s velikom posjekotinom posred glave i, iskreno, nimalo dobroćudnog izgleda kakav bi se očekivao od gostoljubive osobe koja dočekuje hotelske goste. Prije neki rabijatni razbojnik iz automat-kluba.
„Vidiš ovaj ožiljak“, sada mi je Vito pokazivao crtu na glavi dok se neobično kesio, „to mi je pala daska na glavu sa skele prije nekoliko mjeseci.“
„Uh, strašno…“ moja je prirodna obrambena reakcija prema njemu bila da se ponašam kao da imam posla s najnormalnijim tipom, na primjer liječnikom. „A kako se to dogodilo?“
„Srećom, srećom se to dogodilo…“ sada je bio još malo izravniji i još se više kesio. „Da mi nije pala ta daska na glavu, ne bi mi produžili bolovanje, a ovi bi mi dali otkaz… Sada dobivam plaću za bolovanje… Ha, ha, ha, ko im jebe mater… Nego, srce, kako si ti dospjela u ovaj film?“
„Javila sam se na natječaj…“ mislim da nije bilo vrijeme za duge ispovijedi.
„Samo na natječaj? Ovdje se ne dolazi samo preko natječaja“, odgovori Vito.
Sigurno je dobio sve informacije od svojih iz kuhinje.
„Da, samo sam se javila na natječaj… Šta to tebe, uostalom, briga, imam svoje razloge“, malo sam se osjećala povrijeđenom ovim kopanjem po privatnosti.
„Pitam, samo pitam“, sada je Vito hinio da se povlači. „Ovdje nitko ne dolazi samo preko natječaja… Sigurno su ti rekli da sam dobio otkaz…“
„Da.“
„I da sam nepoželjan.“
„Da.“
Ali ti si ipak pametna i nećeš me prijaviti niti ćeš zvati koga upomoć“, nastavio je i prislonio se na pult. Vidljivo je preponama kružio po prednjoj strani pulta. Odlučila sam ostati prisebna, iako to nije bila stvar odluke nego neke reaktivne paralize.
Seksualni manijak mi je stajao s druge strane pulta. Opasni, neprimijećeni, neotkriveni i neprijavljeni seksualni manijak agresivnog izgleda.
„Neću te prijaviti niti sam to do sada ikada napravila…“ bila sam iskrena i prisebna koliko sam to mogla ostati.
„Onda će ti Vito ispričati jednu priču“, sada se odmaknuo. „Sigurno znaš za onu priču što su ti je odmah na početku ispričali Henrik i ostali. O ubojstvu u sobi 616.“
„Da, samo su mi spomenuli tu priču“, sada su obrambeni mehanizmi malo popustili.
„Tu sam priču ja prenio dalje jer mi ju je ispričao stari Sale. On se prije dvije-tri godine napio i zapalio u stanu. Kreten. Mogao je bar ostaviti stan, ovako je skoro zapalio pola zgrade… Našli su ga totalno izgorenog… Šupak…“
Vidjela sam da ne može ostati koncentriran na jedan razgovor jer mu misli stalno bježe.
„Stari Sale je bio teški pijanac, nije imao ni ženu ni djecu…“ nastavio je. „Šta ćeš, krepo je kako je i živio. Kaže meni stari da je taj dan došla žena u hotel i da je bila sva sjebana… kao da ju je dobro nalemao netko… Ha, ha, ha, valjda mu nije htjela dati pičke…“
Nije mi baš bio drag ovakav razgovor o tim temama s ovakvim tipovima usred noći. O, ne, to nikako. Strah mi je i dalje davao snage da ga otrpim.
„Kao, kamo gospojo, pita je stari Sale, šta je neka gadna sila… Žena ga je samo pogledala, dala dokument i otišla u sobu. Kasnije je došao i muškarac i rekao da je to njegova žena, je, istina, isto prezime i adresa na ličnoj. Ništa, muž i žena, soba, jebe se starom Saletu. Tek je sutra postalo nejasno gdje je žena. Priča se neko vrijeme čak i povlačila po novinama, samo baš ništa nije štimalo. Kao, žena je nestala nekoliko mjeseci kasnije, tip je bio osumnjičen, ali nije bilo ni jednog traga tijelu, ničega pod milim bogom… Žena je jednostavno označena kao nestala… otišla s Ciganima… boli je pička…“
„Nisam znala za ovaj dio da je žena nestala i da je to bilo u novinama…“
„Kurac ćeš to znati kad si imala tek koliko ono, pet, deset godina… Kad sam ja došao u hotel, znalo se za priču i to dosta dobro. Onda je došao rat pa se sve zaboravilo, jebeš neku ludu pičku koja je nestala iz hotela ‘82., jebote, kakve to ima veze s mozgom… Uglavnom, tip je sutradan otišao iz hotela, platio, uzeo njezine dokumente i zdravo đaci…“
„Pa šta nije imala neke stvari sa sobom?“ sad sam se pravila naivna.
„Pa šta je tebi, došla pička, bježala od muža, uzela sobu da se spasi na jednu-dvije noći, a tip za njom…“
„I nikom ništa…“
„Kako nikom ništa?“ sada se činilo da se Vito žesti, kao da mu remetim priču. „Kako, kurac, nikom ništa? Vidiš da je tek nekoliko mjeseci kasnije stari Sale povezao dva i dva, vidiš da je glup k’o kurac i pijan k’o majka zemlja, izbila je frka u novinama jer je žena nestala, muž prijavio nestanak, ušla policija, ispitivala i živo i mrtvo, čak su bili došli i u hotel, ali to je bilo jednostavno nebitno i previše je vremena prošlo prije prijave nestanka, bilo je svjedoka koji su se kleli da su je vidjeli ranije… Onda su počeli srati po novinama, dosta kasnije, kao ženska je bila neka gastarbajterska kći, imala je neku veliku kuću koju su zajedno dobili njih dvoje, negdje na Gornjem Zametu ili tamo negdje u pički materinoj, pa je muž kao bio odsutan jer je bio trgovački putnik i nije ju vidio… Ovo iz hotela je ispalo kao njih se dvoje posvađali pa pomirili i ona je prošla sporednim izlazom, on je išao na glavni, platio, ušli u auto i ćao bao…“
„Dobro, a na temelju čega je Sale bio uvjeren da je ona nestala baš u sobi…“ „E pa ti si stvarno invalid… Jebote, totalni invalid… Pa, mislim, jebote…“ gubio je Vito živce.
Izgledao je jako neobično kada je gubio živce: lice bi mu se odjednom zategnulo na jednu stranu, jedno oko mu je počelo nekontrolirano treptati, a svaka riječ koju bi htio izgovoriti u tom bi mu stanju zahtijevala golemu snagu, kao da je mucao, ali zgrčenije i s većom mukom.
„Ajde, dobro, na temelju čega?“ sada mi se hrabrost ne‑ kako vratila. Ovaj je Vito, nažalost, bio trajno oštećen, valjda od te daske koja mu je pala sa skele na glavu.
„Ej, Sale je godinama čuo zavijanje iz te sobe, tuširanje kada nema gostiju, svjetla su se uključivala kada nikoga nije bilo, a najgore je bilo kada bi stari bio sam u hotelu, sve bi bilo odjednom u mraku, pa bi se odjednom sva svjetla upalila… Pa šta misliš zašto je stari Sale toliko cugao?“ postavi mi pitanje više retorički. „Srao je kreč, ej, srao je kreč…“
„Ali…“
„Ali što?“
„Ali nije bilo nijednog traga, ničega, nijedne kapi krvi, ničega…“
„To ti misliš.“
„Da, to mislim. Ako ju je udario, morala je neka kap krvi biti na nečemu…“
„A što ako ju je zadavio… Kap čega je trebala biti… Ima još nešto, ali to nitko ne spominje, nitko i ne zna, nikoga nije ni briga…“
„Da, a što to…“
„Jesi li vidjela kako je hotel građen?“ Istina, hotel je bio vrlo neobičan. Već sam spomenula da je s morske strane visok šest katova, s kopnene tek prizemlje plus dva kata. Bio je izgrađen uz visoku stijenu. Ispod prizemlja s kopnene strane nisu postojale sobe, već je bio dugačak hodnik, a iza tog dugačkog hodnika bio je još jedan, jako uzak i visok, koji nije graničio sa stijenom.
„Dakle, iza hodnika na razini mora postoji još jedan uži hodnik koji je direktno s gornje strane izložen na stijenu… U njega ne možeš ući, nema nikoga, ne drži se ništa u njemu… direktno je naslonjen na kamen i u njega se može doći samo ako otvoriš šaht na katu ispod nas, a njega nitko ne otvara.“
„Da, vidiš, zanimljivo…“ učinilo mi se da je ovaj Vito samog sebe uhvatio u klopku gluposti.
„Da, jel’ ti sada jasno?“ Vito je kimao glavom kao da mi je objasnio Keplerove zakone. „Kužiš?“
„Da, ima tu nešto, istina…“ nisam mu htjela protusloviti. Htjela sam da već jednom ode. Bože, koja količina gluposti, koja priča pijanaca sa zidića, koje li nebuloze!
„Ma, kurac ti kužiš moj…“ sada me prozreo. „Idem dok se ne opametiš, neću s tobom više pričati.“
„Ajde, dobro, moram nastaviti s poslom…“
„Samo ti nastavljaj pa ćeš vidjeti“, napokon se okrene. „Pa ćeš vidjeti zbog čega sam ja puko… puko k’o kokica…“
Nekako sam jedva čekala da se više makne. O kojim je on to budalaštinama pričao, pa to se rijetko kada čuje! Pa koje su to svinjarije! Pijanac pričao luđaku, mislila sam, pa luđak prepričavao dalje. Pojeo mi je tri sata svojim laprdanjem, imala sam osjećaj da kasnim s poslom koji je, koliko god nenaporan, ipak bio posao.
Ujutro su došli Dora i Henrik. Ispričala sam im, naravno, sve o posjetu i o priči onoga Vite.
„Ha, pa takve pizdarije može pričati samo on… Čak i taj drugi hodnik, u njemu držimo stare stolice iz restorana, rastavljene stolove, neke gajbe, to je kao neki skriveni… otpad. Daj, pokazat ću ti, da znaš, ako ti išta od tamo zatreba…“ ponudi se Henrik.
„Ma ne treba, uglavnom, tako je on meni ovdje srao…“ tako mi se strašno spavalo da sam mislila da ću zaspati na nogama. „Drugi put…“
Sadržaj
1. poglavlje2. poglavlje
3. poglavlje
4. poglavlje
5. poglavlje
6. poglavlje
7. poglavlje
8. poglavlje
9. poglavlje
10. poglavlje
11. poglavlje
12. poglavlje
13. poglavlje
14. poglavlje
15. poglavlje
16. poglavlje
17. poglavlje
18. poglavlje
19. poglavlje
20. poglavlje
21. poglavlje
22. poglavlje
23. poglavlje
24. poglavlje
25. poglavlje
26. poglavlje
27. poglavlje
28. poglavlje
29. poglavlje
30. poglavlje
Impresum