Vražji prolaz | Milan Zagorac

2.

Istina, dosad nisam toliko obraćala pozornost na snove. Nekako sam ih uzimala zdravo za gotovo i nije mi ni padalo na pamet da oni mogu nešto značiti. A u mojim je snovima u posljednjih nekoliko godina uvijek padala kiša i uvijek je bilo sve tako zemljano smeđe i sivo kao ružan dan potkraj zime. Ja sam se u tim snovima uvijek htjela dokopati te neke zapuštene kuće koja je stajala osamljena i u koju nikada ne bih ušla da nisam osjećala tako silnu potrebu da u nju uđem. Uvijek su mi se u tim snovima približavali ljudi koje ne poznajem, neki neznanci, ali koje također nisam osjećala kao neke neprijatelje. Vani je bila ta neprijateljska, ružna, neugodna klima, u kući je uvijek bilo toplo. Neobično, ali toplo. Zaštitnički. Sigurno. Njega nikada nije bilo u tim snovima. Nisam osjećala nikakvu potrebu za njim.

Nisam obraćala pažnju na snove sve dok se to nije počelo događati, namjerno kažem TO, a ne kraj moga braka. Negdje posljednjih dana, mjeseci, tjedana, ne znam ni sama više kada je to točno bilo, ali je bilo na kraju toga braka, sanjala sam kako on i ja šetamo šumom. Bio je to jedan od rijetkih snova kada sam u toj gustoj, ali ne i negostoljubivoj šumi vidjela trake sunca. Napokon je bilo vedro, pa makar u snu i u dubokoj šumi. I napokon je u snu bio on. Držali smo se za ruke i hodali šumom, kad smo najednom došli do neke zgrade za koju sam odmah rekla da je bunar. Ali to nije izgledalo kao bunar, već kao neka velika zgrada usred ničega gdje se može spustiti stepenicama u dubinu. Nekako kao da mi je rekao da se mjesto zove Vražji prolaz, ili mi je to rekao neki unutrašnji glas, ili tko već, nije bitno, od toga se trenutka to mjesto zove Vražji prolaz. On kao da mi kaže da uđem. Ja bez ikakva straha i bez imalo zbunjenosti ulazim u taj bunar, odnosno, sada je to vidljivo, golemu podzemnu građevinu, potpuno potopljenu dubokom prozirnom vodom. Mjesto je izuzetno svijetlo, ja se i nadalje spuštam. Svjetlo kao da prodire sa svih strana, ja udišem vodu i spuštam se sve niže. Prostorija u koju dolazim posve je pod vodom, bijela je, a po zidovima ima predivne štukature. Unutrašnji je prostor golem, a ja hodam po njegovom dnu. Na tom je dnu parket, tek su uz rubove zidova vidljivi tragovi vlage. Spuštam se zavojitim stubištem dalje, postaje sve tamnije, kada me najednom snažan mlaz vode izbaci iz stubišne cijevi natrag u šumu. Imala sam dojam da je bunar živ i da me ne pušta dublje nego što sam stigla. Nalazim se ponovo u šumi, nisam uopće mokra, nije mi hladno, a ni njega više nema. Jednostavno se budim i ne postavljam nikakva pitanja. San je zapravo dojmljiv, ali me cjelina ostavlja ravnodušnom.

Tu negdje je i kraj tog vremena od sedam godina braka.