Vražji prolaz | Milan Zagorac

28.

Kad sam bila djevojčica od nekih deset godina, baka mi je govorila da će mi se javiti s drugog svijeta. Bilo je to strašno iskustvo, znati da je više neće biti, da će umrijeti, pa je ovo očekivanje poruke s drugog svijeta bilo nešto kao utjeha, iako se teško moglo nazvati utjehom jer mi je sama ideja da je neće više biti bila toliko strašna da se i danas mogu prisjetiti tjeskobe koja je pratila to razmišljanje. Međutim, smrt je došla, ne samo jedna nego njih nekoliko za redom, i bilo je nevjerojatno da u svom odraslom ili tinejdžerskom svijetu više nisam ni očekivala da mi se itko javi s onoga svijeta. S onoga se svijeta nitko ne javlja, zar ne?

Sada je sve postajalo jasnije, iako mi je i dalje bilo gotovo nemoguće proniknuti u neki stvarni slijed događaja. Ostavila sam ga na ulici, jako smo se posvađali oko te knjige Marka Sandalića. Osjećala sam snažan nemir i jednostavno mi se činilo da se sve u meni počelo lomiti. Hodala sam i hodala, on je ostao s njim u hotelu, ali sada znam da me slijedio.

Sjećala sam se glavobolje i strašno hirovitog vremena; u tom se danu vrijeme promijenilo nekoliko puta, čas je padala kiša, čas je sjalo jako lipanjsko sunce, čas je bilo vruće, čas hladno. Nekako me ta glavobolja sjetila da mi je on ranije želio kupiti tablete, ali ja sam mu rekla da nema potrebe, da će proći; bila je to neka glavobolja koja nije upućivala ni na što ozbiljno.

Hodala sam gradom, nemam pojma gdje sam sve hodala, došla sam do Savske ulice i nekako sam instinktivno krenula prema Rijeci. Pješke. Stala sam na semaforu na križanju s Vukovarskom.

Ulicom je prolazilo mnoštvo pješaka, vidjela sam par koji je gurao kolica, mladića s biglom na uzici, nekolicinu njih na biciklima, na promet nisam obraćala pažnju. Uobičajena gužva, čula sam zvuk tramvaja. Bilo je poslijepodne.

Tada mi je počelo sijevati pred očima i znala sam da to nije dobro, osjećala sam miris psa koji je prolazio nekoliko metara od mene, smrad prometa, miris bebe, miris after shavea mladića preko ceste i miris parfema žene koja je ulazila u klimakterij, miris hrane iz obližnje pekare, miris spaljenog ulja s tramvajske lire, da bi bljeskanje odjednom postalo toliko intenzivno da sam izgubila i vid i osjećaj za prostor i vrijeme. Odjednom sam znala da se rušim i da mi je svaka veza sa stvarnošću prekinuta, osim tog okolnog nepodnošljivog mirisa i buke.

Znam da se dogodilo nešto strašno, ni sama ne znam što je bilo, ali meni se, iz moje perspektive, čini da smo nastavili put kući.

Probudila sam se u autu, bilo mi je još pomalo mučno, ali više nije bilo onih strašnih mirisa, ni buke ni sijevanja pred očima; samo te lijepe boje koje se nižu kada napustite urbani krajolik južnog Zagreba i kada se približavate najprije Gorskome kotaru, a nakon toga Rijeci.

Stali smo na jednome mjestu, on je rekao da je ljepše po staroj cesti. Nastavili smo putem od Bosiljeva prema Skradu, pa prema Delnicama, a zatim je rekao da bismo mogli stati na tom jednom mjestu, nekom mjestu usred šume. Nisam se opirala, uostalom, bio je to nekakav izlet, pa što ne bismo malo stali i predahnuli na ovom lipanjskom suncu pred zalazak. Odveo me u šumu do nekog mjesta, bilo je to lijepo mjesto, posve neobično, velika građevina usred ničega, a koja je imala stubište što vodi u podzemlje ispunjeno vodom.

Tada sam zaronila u Vražji prolaz. To je to mjesto. Ono je istovremeno i san i stvarnost.

Opet sam se ubrzo probudila. Zatim slijedi neobičan prolazak kroz šumski krajolik za koji ne znam je li stvarnost ili ne.

Vratili smo se na autocestu i nastavili prema gradu.

On je tada bio još uvijek pored mene, osjećala sam se sasvim ugodno i lijepo, iako je nešto govorilo da je ovo smak svijeta i da više ništa neće biti isto. Posljednji lijepi dan na svijetu. Više sam se osjećala kao u nekoj igri, nisam bila tjeskobna zbog te pomisli, nego sam samu sebe tijekom te dosadno-ugodne vožnje ušuškavala strašnim mogućim krajem svijeta, a koji će se jednom, možda i ne tako daleko u budućnosti, dogoditi. Ipak, ovo je bio samo jedan poseban dan. On me pokupio, osjećala sam se kao da smo prošli jednu tešku fazu, problem, muku, a sada smo odjednom opet bili u svojem najljepšem stanju uma.

Postoji jedna pripovijetka (znam da sam dosadna) koju je jako davno napisao Dostojevski, a zove se Bobok. Sjećam je se kao jučer, to je jedna od onih priča koju ili trenutačno zaboravite ili je pamtite cijeloga života. Naime, pripovjedač, od kojega se autor dosta ograđuje, pripovijeda kako je jednom prilikom ostao na groblju i čuo pokojne kako međusobno pričaju. I kako je to njihovo pričanje ono posljednje što svijest radi prije nego se rastoči, nestane i ponovo se vrati u nesvijest. Da, znam, priča je čudna i jeziva, ali najbolje opisuje moje stanje: posljednji proplamsaji svijesti.

Ipak, sada znam da je sve ovo stvorio moj um: i noćnu smjenu, i hotel, i čudne prikaze i odnose s ljudima koje nikada nisam poznavala… a sve to je ništa drugo nego igra moga uma koji je ostao zarobljen u uglavnom nepokretnom tijelu u komi. Ja nisam umrla. Ja sam između. Nisam prešla Letu kako bi me obavio posvemašnji zaborav, ne, nikako. Moj um uvijek i stalno priziva dijelove iskustva i gradi novu stvarnost. Ja sam u komi. Ali to ne znači da je moj svijet imalo manje stvaran od svijeta u kojem je sada ostao on uz moje komatozno, nepokretno i beznadno neupotrebljivo tijelo. Nakon moždanog udara on me smjestio u hospicij gdje o meni skrbe, peru me, rade fizioterapiju, daju mi kokosovo ulje, čak sam osjetila kako mi na jezik daju fini čaj. Brinu o meni. Vjeruju, manje ili više, da se mogu vratiti. Sprečavaju infekcije. Ja više ne znam želim li se vratiti. Jer ja nisam tu, ja sam između. Moj je svijet postao svijet napuštenosti, razvoda, osjećaja ostavljenosti, noćne smjene, čudnih prikaza, prizivanja naizgled nepovezanih događaja, a koje sam morala riješiti da bih oslobodila samu sebe.

To da moj um stvara svjetove i jednako ih tako razara jedina je pouka ovog stanja u kojem sam se našla. Moj um je odvojen od svog pravog stabla.

Ja se više neću probuditi u svijetu u kojem oni brinu o mojem tijelu. To nije neko moje proročanstvo ili neka viša istina do koje sam došla. Ja sam došla do ruba. Moj je um blizu konačne svijesti koja nije više ograničena mojim sjećanjima, shvaćanjima, učenjima i iskustvima… i koja me drži u stanju stalne vezanosti. Zato mi je Anđelo govorio o blagoslovu i zato ga moram davati svima, i onima koji me vole i onima koji me ne vole. Sada činim posljednju stvar i molim ga neka me pusti. Jer jedino što me drži vezanom je on.