Poslanice običnim ljudima | Marko Pogačar

2.

U drugoj sobi Jerko kuha slatki marokanski čaj.
sve što prođe kroz prozor i raspe se, kao zvjezdani
stadion, nad mojim tjemenom, također je glazba.
žbuka zadovoljno kopni sa zidova, skoro je sedam, nema

drugih zmija u prsima. moguće je da svaki ton nosi
posebnu boju, kao i samoglasnici, Rimbaud je znao:
tišina je glazba, kao mjesec, i obrnuto. koliko o pustinji može
čovjek naučiti iz čaja? piti i pisati pentatonski, misliti

modro. znam da poezija nema ničeg zajedničkog s molom,
ali molove volim. ako pišem daljinu pišem potpuno bijelo.
drukčije je ne mogu iščupati iz sunca. odgovori, kao i glazba,

ljubav, politika, od nekud silaze, iako nisu iznad –
u drugoj sobi ljestvice pupaju, stadion je zatvorio, prazno se
nebo ljušti na moje pročelje, tiho; kao klizač po linoleumu.