Sanjao sam slonove | Ivica Đikić

BIJEG VERONIKE KRSTANOVIĆ

 

Veronika Krstanović bila je spremna za put. Sjedila je u fotelji i čekala da Boško dođe po nju, pa da se odvezu na pogreb Andrije Sučića. Pokojniku je zatajila sina: mislila je da bi odlazak na pogreb mogao biti maleno iskupljenje. Nije išla dalje od toga: zabranila je samoj sebi da sumnja u način iskupljenja, da sebi postavlja pitanja. Otići će dolje, sahranit će ga i zauvijek će zakopati taj dio sebe. Nije htjela vidjeti vlastitu sebičnost: putuje tamo zbog sebe, a ne zbog njega.

Bude li odnekud promatrao svoj sprovod, Andriji neće biti jasno otkud Veronika, ako je bude mogao prepoznati. Pamti studenticu duge plave kose, čulnih usana i strogog držanja, a sad je tu žena pred uvenućem, manja nego onda, nabrane kože i s kosom bez sjaja. Otkud ti, Veronika? Zašto si došla? I zašto si otišla? Nisi ništa rekla, ništa objasnila, jednog dana samo si propala u zemlju, nigdje te više nije bilo. Jednostavno si nestala.

Da je zaista htio, Andrija bi pronašao Veroniku, gdje god da se sakrila, jer živ čovjek – za razliku od mrtvoga – ne može se skloniti pred onima koji su ga čvrsto naumili naći. Živ čovjek ostavlja tragove i mirise, nesvjesno baca za sobom krušne mrvice. Tražio ju je prvih sedam dana: obilazio, kucao, ostavljao poruke, zvao, širio glas, pratio obavijesti o smrti u novinama. Potom je odustao. Ono što je u početku bilo briga i očaj, sad je naraslo u ljutnju, mrzio ju je zbog njezina ponašanja, mrzio ju je i zato da bi mogao mirno odustati od ponižavajuće potrage. Poznavali su se, uostalom, svega nekoliko mjeseci. Bio se zaljubio u nju, ali ljubav nije stigla razviti dublje i deblje korijene. Možda za to ne bi bilo dovoljno ni sve vrijeme ovoga svijeta.

Andrija je bio prvi muškarac koji je spavao s Veronikom Krstanović. Ona je bila druga čiju je kožu osjetio na svojoj. Sastajali su se po neudobnim studentskim sobama, skupljali novac za kavu i sok, šetali parkovima držeći se za ruke, i jedno drugom pričali o varošima iz kojih su nedavno došli u veliki grad, o ulicama i ljudima koji su još uvijek prolazili kroz sve njihove misli. Andriji i Veroniki Zagreb je zauvijek ostao stran: nisu dopustili gradu da ih zainteresira, da ih uvuče u svoju hladnu utrobu, da ih zavede u jednom sretnom času.

Kad je shvatila da je trudna, Veronika se vratila u hercegovačko selo, u dom svojih roditelja. Uplašila se. Ćaća je radio u Njemačkoj i dolazio kući dva ili tri puta godišnje, mater se brinula o kući, brat Jerko išao je u srednju školu, sestra Anka u osnovnu. Veronika je prvo otišla kod župnika fra Joze Ančića i povjerila mu svoju muku. Fra Jozo bio je mlađi fratar, nije još imao ni četrdeset, ali htio je da bude stariji od svojih godina: njegovao je duge crne brkove, govorio sporo i značajno, naročito ako su bile posrijedi narodne mudrosti u koje je vjerovao jednako kao i u Isusa Krista, a spori su mu bili i pokreti, uvijek je izgledao kao da nema nikakva posla i kao da ga nitko nigdje ne čeka. Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji znali su se katkad dogoditi ljudi poput fra Joze: blagi i tužni na neki tajnovit i starinski način. Vjekovna nit duboke tuge, kojoj uvijek malo nedostaje do pucanja, najdragocjenije je što ima ta zemlja.

Fratar je Veroniki rekao da treba roditi dijete, ali da sama mora odlučiti. Neka se moli svetom Anti i svim svetima da je obaspu pameću, hrabrošću i vjerom.

– Kako ću s ćaćom, fra Jozo?

– Ja ću pričat s njim kad dođe na urlap. Ti vidi s materom, a ja ću s njim. A šta ćeš s tim čovikom? Dite je njegovo ko i tvoje. Di je on?

– Nije on za mene, niti sam ja za njega. Znam da nisam, fra Jozo, i znam da je grijeh, ali ja ovo hoću sama, bez njega. Neka je to na moju dušu.

– A zašto?

– Ne znam ja to reć, ali znam da triba ovako. Na moju dušu.

Fra Jozo Ančić umro je u četrdeset i petoj godini. Bolovao je ni tri mjeseca. Dan poslije svećenikova pokopa, Veronika Krstanović s malešnim kopiletom, kako je selo zvalo Boška, opet je otišla u Zagreb. Nije više mogla nastaviti studij, morala je raditi i prihvaćati svakakve poslove, valja platiti stan, prehraniti sebe i sina, opstati u gradu u kojem nitko nije mario za njezinu patnju. Andrija Sučić odavno ju je zaboravio, jer nije ni znao da ima razlog da je se sjeća. Vratio se u grad K, pa nije bilo opasnosti da će se slučajno sresti baš kad budu najnespremniji za susret. Povremeno bi je obuzela misao da pronađe Andriju i da mu kaže da ima sina, obično je to bilo na Boškov rođendan, no vazda je pronalazila opravdanja da odustane. Tako je pronalazila i metode da, brže ili nešto sporije, otjera muškarce koji bi joj se suviše približili.

Veronika je čekala da sin dođe po nju i da je odveze tamo gdje nikad nije bila, premda je najmanje jednom godišnje zamišljala da putuje na jug i kuca na Andrijina vrata. Veronika, zar ti se ova gesta ne čini jeftinom? Nema isprike za ono što si učinila, nema ni iskupljenja: da, bili ste potpuno različiti, ljubav bi vam možda usahla sama od sebe za tjedan, mjesec ili dva, ali nisi ti zato pobjegla, zbog toga se ne bježi onako kako si ti iščezla. Ljudski je preplašiti se, nema ničeg ljudskijeg od straha, no bijeg je kukavičluk. Gora od kukavičluka samo je naknadna odvažnost.

Kazala je Bošku tko mu je otac tek kad je vrag zaplesao oko Andrije. Mislila sam da to sad trebaš znati, rekla je, ali ne miješaj se, ne čini ništa, nemaš ti ništa s time. Govorila je ne miješaj se i ne čini, nadajući se da je sin neće poslušati, kao što je nije poslušao bezbroj puta: tiho se nadala da će sin napraviti nešto da spasi oca kojem nije bilo spasa. Da će barem nešto pokušati, koliko god bilo uzaludno i nerazumno. Jer kad ne bude Andrije, neće više biti ni njezina maštanja o danu kad će otputovati i sve mu ispričati. Osamljeničko proživljavanje tog susreta održavalo ju je u životu. Čudo se nije zbilo: Boško nije ni prstom mrdnuo.

Veronika Krstanović još jednom gleda svoje lice u zrcalu, popravlja crnu košulju i nanosi tanak sloj tamnocrvenog ruža na usne, usne koje više nisu za šminkanje. Godine ih pojele i izbrazdale, ne može se na njih navući ni laž da su žive. Ručnikom obrisa usne, pa se sjeti da spremi u torbu dvije crne vrećice, jer je sigurna da će povraćati, već joj se sad povraća a nije ni sjela u auto. Vratila se u fotelju. Gledala je na zidu Gospu iz Međugorja, slaba sam, Gospe moja, šapnula je, slaba sam Ti kao vlat trave. Marija je kazala: “Draga djeco! Ne zaboravite: Ovo je vrijeme milosti, zato molite, molite, molite! Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu.”

Boško je kasnio, a Veronika je bila nestrpljiva. Znojila se. Uzela je telefon. Na kućni broj nije se javio. Dobila ga je na poslu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.