Sanjao sam slonove | Ivica Đikić

GENERALI

 

Kafići kraj bolnica tužniji su od samih bolnica. Dvojica-trojica veterana za šankom, konobarica sa smežuranim dekolteom, djeca koja plaču, starci i starice koji šute i zure u nešto, muževi i žene koji prikrivaju strah. Snježana Sučić sjedila je za stolom pored zahoda i pila čaj. Predstavio sam se i pružio ruku. Djelovala je mirno i distancirano. U meni je vidjela samo još jednog policajca kojemu će ponoviti ono što je ispričala svima prije mene. Ja u njoj, ipak, nisam vidio samo suprugu žrtve, potencijalnu svjedokinju koja će mi pomoći da razriješim slučaj. Bio je to razgovor neravnopravnih.

Iz džepa sam izvadio sliku Ljube Begića i stavio je pred nju. Pitao sam poznaje li tog čovjeka. Je li ga ikad vidjela? Nije nikad. Pitao sam je li sigurna. Potpuno sigurna, uzvratila je, ali mora reći da u posljednja tri mjeseca, nekoliko dana – možda sedam ili osam – nije bila kod kuće, nego u Zagrebu kod kćeri Dinke. Bolnice i pregledi. Možda je neznanac jednog od tih dana posjetio Andriju, ali muž joj ništa nije rekao. Zna da su nenajavljeno bili došli generali Mišković i Runje.

– Kazao mi je da su došli ljuti i otišli još ljući. To je bilo dan prije nego što je Andrija bio u Državnom tužiteljstvu u Zagrebu. Bio je malo uznemiren kad mi je govorio da su bili generali, ali nikako nije bio u nekom paničnom strahu, niti je pomišljao da odustane, da se negdje sklonimo.

– Jeste li već nekom od mojih kolega govorili o posjeti generala?

– Rekla sam to svima koji su razgovarali sa mnom.

Osjećao sam se glupo. Dolazili su, reče, tih zadnjih mjeseci različiti ljudi i svi su nešto nudili Andriji, htjeli su s njime trgovati, ali on nije bio raspoložen. Bio je pristojan i fin prema svima, nudio im piće i mezu, a oni su izlazili puni izgovorene ili prešućene srdžbe, obećavali mu da će požaliti, ili ga pozivali da bude pametan i još malo razmisli.

– Pitao bih vas nešto privatno, ako mogu?

– Pitajte…

– Je li bio dobar čovjek?

– Mislim da ovo nije zaslužio. Bio je sebičan i neobičan čovjek, ali nije ovo zaslužio. Sigurna sam da nije… Zar je za istragu bitno je li on bio dobar čovjek?

– Rekao sam da vas pitam privatno. Zašto ste mu se vratili?

– To je duga priča, a ja stvarno nemam vremena.

Rastali smo se pred vratima kafića. Ona je otišla u bolnicu, a ja na posao. Otišao sam na posao samo da bih sreo Radoša i ispljunuo pred njega bijes zbog toga što mi nitko nije rekao, niti je itko igdje zabilježio, da je Snježana Sučić pričala o dolasku generala Miškovića i Runje u njezinu kuću i njihovu razgovoru s Andrijom. Radoša nije bilo u kancelariji. Na nekom je sastanku, izvijestila me njegova tajnica Majda, vratit će se za sat, najviše dva. Nisam znao kako da potrošim tih sat-dva koji su se, govorilo mi je iskustvo, lako mogli protegnuti na tri-četiri sata, pa i na čitav dan: bilo je to vrijeme kad se u uredima SNS-a, u policiji, Tužiteljstvu i obavještajnim odjelima Oružanih snaga bez prestanka sastančilo. Nitko nikome ništa nije vjerovao. Predsjednik je postojano umirao i svima je već bilo jasno da je gotovo. Možda je već umro, ali Damjan Radić i Ivica Tot biraju trenutak kad će vijest biti objavljena. Smrt je bila zadnje što je u ovim trenucima smjelo biti prepušteno slučaju i uplašenim Predsjednikovim liječnicima.

Nazvao sam majku. Nije podizala slušalicu. Nazvao sam još jednom, ali rezultat je bio isti. Okrenuo sam broj u svome stanu da vidim je li Mara još ondje. Javila se baš kad sam mislio poklopiti telefon. Uhvatio sam je na vratima. Krenula je kući da se spremi za put. Ima vlak u pola četiri.

– Ti stvarno putuješ? – ipak sam bio iznenađen.

– Stvarno putujem – nasmijala se kao da ne vjeruje da joj nisam vjerovao. – Rekla sam ti zašto moram…

– A otkaz? Kad ćeš dati otkaz?

– Nazvala sam tamo prije pola sata. Uzela sam još deset dana dopusta.

– To je nešto novo?

– Shvatila sam da mi treba još malo vremena. Trebam donijeti ispravnu odluku, zar ne? Glupo je da takve stvari lomim preko koljena…

U ured mi je ušao Matko Radoš. Nije zatvorio vrata. Sastanak je, eto, završen ranije. Na brzinu sam završio razgovor s Marom. Kazao sam Radošu da sam ga tražio. Nasmijao se: nisi još shvatio da je važno samo kad ja tražim tebe, reče. Bio je dobro raspoložen, za razliku od mene. Izvadio je iz unutrašnjeg džepa na sakou ispresavijani list papira i predao mi ga. Dok sam uzimao papir, učinilo mi se da se iznad Radoševa ramena načas ukazao profil Damjana Radića. Brzo sam spustio pogled. U dokumentu je pisalo da ravnatelj SNS-a Ivica Tot odobrava moju molbu i donosi rješenje kojim me se premješta u Odjel za političke delikte. Neka se što hitnije javim svom novom pretpostavljenom. Šutio sam i gledao kroz papir.

– Duguješ mi večeru za ovo, polomio sam se – kazao je.

– Ja o ovome moram razmisliti – ispalio sam. Nije očekivao takvu reakciju, ali dočekao se na noge.

– Pa ti onda razmisli, druže Krstanoviću. Ali brzo – rekao je Radoš i izišao. Nisam ga stigao upitati zašto mi nitko nije spomenuo da je Snježana Sučić u iskazima govorila o Miškoviću i Runji. Matirao me ovim papirom.

Shvatili su da sam doznao, ili da sam na putu da doznam, nešto što nisam trebao, pa sad udovoljavaju mojoj molbi koju sam i ja bio zaboravio. Miču me od Sučića i Rimca, to je jasno kao dan. Ali miču me očinski, pokroviteljski, pa ako budem pametan, neće morati biti brutalniji. Sve se odjednom raščistilo, nestalo je magle, oblaka, upitnika, raznih mogućnosti, dilema. Svaka kuglica popunila je svoje ležište. Sad je potez bio na meni.

Jana je preda me stavila čašu s viskijem i kockom leda, i nalaktila se na šank s unutrašnje strane. Bljesnule su joj sise sapete pretijesnim grudnjakom. Imala je prirodnu sposobnost da trenutačno izazove želju. Nešto nije u redu, suosjećajno je konstatirala. Ništa nije u redu, odgovorio sam. I sebi je natočila viski. Kucnuli smo se i otpili po dobar gutljaj. Reče da zatvara birtiju i odlazi. Zarada je slaba, a ona ovo više ne može. Ne podnosi ljude i njihove pijane ispovijedi, gade joj se lica koja uvježbavaju kako da izgledaju dok opet traže da piju na dug, psi rata koji nikad neće proći, muškarci koji podrazumijevaju da bi se jebala s njima, nesretnici koji se zadužuju da bi plaćali dječje narkomanske dugove. Odlazi u Frankfurt. U Frankfurtu živi njezina sestra s familijom. Imaju restoran, pa će raditi kod njih. Imaju i kuću. Neće biti nikakav problem da živi s njima. Zapravo, već je dugo zovu.

– A Radoš?

– Ništa Radoš. Potrošio je sve kredite. I još se zadužio. Odvest će i mene u propast, ako ne završim s tim.

– A ja?

Nasmijala se.

– Ti si dobar dečko.

– Samo to? Dobar dečko?

– To je jako puno. Moraš se malo opustiti. Previše se svega bojiš. Ne smiješ se toliko bojati.

Ostavila me bez riječi. Podigao sam čašu, još jednom smo se kucnuli, ispili do kraja. Nagnuo sam se preko šanka, poljubio je u obraz i otišao.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.