Sanjao sam slonove | Ivica Đikić

BUMBAR

 

Bumbar je Rimcu kazao da ga želi upoznati s jednim važnim čovjekom. Neka večeras oko devet svrati u gostionicu Neretva, blizu glavnog željezničkog kolodvora, pa će potom otići na neko mirnije mjesto.

Neretva je bila okupljalište južnog svijeta kojemu je birtija Jure Vokića značila najjaču vezu sa zavičajem: tamo su stizala kvrgava pisma, masni paketi domaće hrane i prepadnuti rođaci s velikim očekivanjima; u obrnutom smjeru putovale su ispresavijane omotnice s novcem, kutije deterdženta i poneka čokolada koja će putem promijeniti agregatno stanje. Jadran Rimac bio je svega dva ili tri puta u Neretvi, nije volio krčme u kojima su pili blijedi gipseri, krčme kojima je naplaćivao zaštitu. Bolje se osjećao u tihim lobijima skupih hotela od kojih je čak i Bumbar zazirao. Zazirao jer se ondje osjećao nesigurnim, na gostujućem terenu gdje su vrijedila pravila koja mu nisu bila najbolje poznata. Rimac je strpljivo učio, gledao i upijao, sve, pokrete i izraze lice, reakcije na loše vijesti, ophođenje s nebitnima, s konobarima, slučajnim ljudima. Kopirao je osmjehe, smirenost, opuštenost. Sviđala mu se prigušenost prizora, u oštroj opreci s ambijentom naših birtija. U jednoj takvoj, Neretvi, sjedio je i čekao da stignu Bumbar i njegov tajanstveni prijatelj koji je poželio upoznati Jadrana Rimca. Bila je subota navečer, žedni muškarci tiskali su se za stolovima i oko dugačkog šanka. Još koji sat i netko će povesti pjesmu o nevjernim ženama i rodnim kućama, još malo i ganga će rasparati frankfurtsku noć. Napit će se ove noći, sutra opet neće otići na svetu misu, ali Bog će razumjeti. Mamurluk nadjačava vjeru praotaca svakog nedjeljnog jutra.

Bumbar i nepoznati muškarac došli su zajedno, ali nisu se htjeli zadržavati u gostionici Jure Vokića. Samo toliko da Rimac pruži ruku nepoznatome i da čuje njegovo ime. Zvao se Damjan. Brada i naočale, markantan čovjek. Bumbar ih je odvezao u svoj stan, sjeli su oko stola, Bumbareva Sanela iznijela je mezu, otvorili su bocu konjaka, sva trojica istovremeno zapalili cigarete, otpuhnuli dimove kao da se natječu čiji će biti deblji. Svi su registrirali neugodni trenutak tišine prije prelaska na stvar. Damjan upita Bumbara je li išta govorio Rimcu. Bumbar odmahnu glavom.

– Hoću li ja ili ti? – pitao je Bumbara. Umjesto odgovora, Bumbar je duboko udahnuo i počeo pričati. Predstavio je Damjana: drug Damjan, zasad bez prezimena, radi u Službi, u Zagrebu, zadužen je za političku emigraciju, Bumbar i Damjan surađuju, odnosno Bumbar je suradnik druga Damjana, ponekad obavi neki zadatak za narod i državu, drug Damjan to zna cijeniti. Važan i odgovoran posao, nije za svakoga, samo za odabrane i pouzdane koji neće pokleknuti u odlučnom trenu. Ti si takav, Jadrane, pouzdan i odlučan, treba im jedan poput tebe! Bit će dobri prema tebi. Što ćeš morati učiniti da im uzvratiš pažnju? Hoćeš li moći, Jadrane? Možeš li ovo odbiti? Znaš da ne možeš, toliko znaš o svijetu i životu, sjebali bi te za tri dana, utvrda bi te ispljunula u obližnju rijeku koja bi te nepogrešivo odvela na robiju ili u smrt. Jasno ti je da ne možeš.

– Šta trebam raditi? – pitao je Rimac.

– Sve ćeš znati na vrijeme, računamo na tebe. Drži se Bumbara – kazao je Damjan i ubrzo otišao iz stana. Ostali su Rimac, Bumbar i Sanela.

– Nisam trebo ovako brzo pristat?

– Nisi, ali svejedno je. Pre ili kasnije, jebi ga. Sad si veliki momak, nema više zajebancije. Popit ćemo u to ime…

Kad se Rimac vratio u svoj stan, Brigitta i Aleksandra već su spavale. Aleksandra je imala šest godina, dobila je ime po Bumbaru, njemu je pravo ime Aleksandar, a to su znali samo rijetki. Brigitta i Jadran dobili su Aleksandru nakon godinu dana veze. Htjeli su dijete, Rimac možda malo više. Čim je upoznao Brigittu, odlučio je da će mu biti žena. Htio je ženu Njemicu, iz fine porodice, s korijenima, ne neku našu, neku očajnicu koja će ga više nego što želi vezati uz naše od kojih se htio odmaknuti, s kojima je htio biti samo onoliko koliko je morao da posao ne bi trpio. Htio je, kad dođe kući, govoriti njemački. Bumbar je bio drukčiji: on je iz geta izlazio samo kad je zahtijevao posao, treba se držati svojih, ne zato što su dobri i što bi ih bilo ljekovito privijati na ranu, nego stoga što autoritet proizlazi i iz jezika, i što je znao kako misle. Mogao je predvidjeti njihove reakcije, čitao je njihovu ćud, bio je jedan od njih. Vuk kao i oni. Bumbar je ponekad usput dobacivao Rimcu da pazi sa strancima. S našima ti je sigurnije, govorio mu je, kod njih u dlaku znaš kakvi su smradovi i što su ti sve u stanju napraviti, a s Nijemcem ne znaš gdje će te dočekati i što misli dok ti pruža ruku. Našem možeš polomiti noge i rebra, možeš ga baciti u kanalizaciju, na smetlište, i nitko ništa neće pitati, nikom neće biti bitno, crknuo još jedan uljez. Nijemcu opali šamar i eto ti svih policija, neće te pustiti s mirom dok ti ne zabiju zube u vrat. Drži se svoga geta, unutra si najzaštićeniji.

Rimac nije htio buditi Brigittu. Natočio je konjak i sjeo za stol u blagovaonici. Otpio je gutljaj, pa naglo odlučio telefonirati, s čašom u ruci. Telefon je bio u hodniku. Dugo je okretao brojčanik, zatim se dugo nitko nije javljao. Bio je kasni sat.

– Da… – konačno se čuo glas s druge strane.

– Jadran ovdje. Stara, jesi ti?

– Ja sam, sine… Što zoveš ovako kasno, šta je bilo? – glas joj je bio promukao.

– Ništa, onako zovem, nisam gledo koliko je sati… Ćaća spava?

– Spava, kasno je… Jesi li sigurno dobro?

– Dobro, majko, dobro. Ima puno posla, ali dobro. Kako je kod vas?

– Uvijek isto. Kad ćeš doć?

– Ne znam, puno je posla. Kako sestre?

– Dobro, cure prave. I one pitaju kad ćeš doć. Lucija se misli udavat. Hoćeš doć?

– Doću, doću… Treba li vam išta? Poslat ću para po nekom ovih dana…

– Ne treba ništa, stvarno.

– Poslat ću ja…

– Dođi da te malo vidimo, priča se svašta u komšiluku…

– Doću, reko sam ti, pusti komšiluk… Pozdravi sve, laku noć.

– Ajde, sine, laku noć.

Jadran Rimac bio je Hrvat i bio je svjestan toga da je Hrvat. Bio je svjestan i da je njegov najbolji drug Aleksandar Marković Bumbar Srbin, ali u tome nije vidio nikakvu otežavajuću okolnost za njihovo prijateljstvo. Sad su obojica radila za sebe i za Jugoslaviju, za njezin režim koji se trudio da se ljudi manje osjećaju Hrvatima ili Srbima, a više Jugoslavenima. Trud se nije isplatio.

Rimac je suradnju odmah shvatio kao i Bumbar: to je posao, druže, to ide u rok službe. Ako se misliš ovim poslom ozbiljno baviti, onda moraš raditi i za policiju, a kad je već tako, bolje naša nego njemačka. S našim smradovima znamo. Rimac je obavio svega dva-tri bezvezna posla, uglavnom, nikoga nije morao ubiti, nije morao skrivati tijela po šumama i gorama, ništa slično, ništa veliko. Zapravo, nije bilo vremena za više, jer nestajala je zemlja za koju su Bumbar i Rimac povremeno radili. Raspadala se iznutra. Više nikome nisu bili interesantni prljavi poslovi izvan državnih granica. Kod kuće su se ponovo dijelile karte.

Jednog dana potkraj 1988. Damjan se iznenada javio i tražio da se hitno susretnu u stanu koji je koristio kad je dolazio u Frankfurt. Bio je nervozan i tako je nespretno okolišao da je proizvodio neugodu u skučenoj kuhinji. Bumbar je brzo shvatio da je stvar ozbiljna, a shvatio je i Rimac, ali pravilo je bilo da o ozbiljnim temama s Damjanom priča Bumbar. Da Rimac ne progovara.

– Šta želiš od nas? – prekinuo ga je Bumbar. Damjanu je laknulo zbog tog pitanja.

– Želim raditi s vama, ne mogu više ovo – izustio je nakon što se pribrao.

– Šta ne možeš?

– Služba i sve to, ne mogu. Odlazi sve u pičku materinu. Moram se maknuti od toga.

– Kako da te uzmemo, čoveče? Svi će da misle da nam se ubacio špijun, kako da objasnimo…

– Dajte mi nešto da ne budem vidljiv, imam ovdje puno veza, poznanstava, svašta znam. Znam šta se sve može raditi, i kako.

Preselio je obitelj, ženu i dva sina, i počeo raditi s Bumbarom i Rimcem. Zalagao se, htio je dokazati da u njemu ima potencijala i života, otvarao se novom svijetu poput božura, stalno je htio biti koristan i hrabar, njegovi prijedlozi u početku su uvijek išli korak preko crte koja je razum odvajala od ludosti. Kad se čovjek želi dokazati i istaknuti, iskustvo i pamet povuku se, zašute: ništa ne vidi i ne čuje, nosi ga rijeka neugasive gladi i častohleplja. Damjan je predložio Bumbaru i Rimcu da počnu trgovati drogom. Rekao je da zna ljude koji bi ih mogli ubaciti u posao, on će biti veza, on će, ako treba, i garantirati za te ljude. Bumbar se smjesta razjario. Ustao je, s prezirom pogledao Damjana i onda počeo govoriti. Govorio mu je da šta sebi umišlja, da je idiot ako misli da im je on nedostajao za ulazak u posao s drogom, nazivao ga je majmunom, smradom, smradom, smradom, smrdljivim špijunskim govnarom, smrdljivim smećem. Damjan je bio preplašen, tresao se kao puding. Više ga nije štitila značka, sad je pseto iz kanalizacije, može izgubiti glavu a da nitko ništa i ne upita. Bumbar ga je uhvatio za vrat, strgnuo ga sa stolice u njegovu dnevnom boravku i povukao za sobom u zahod. Rimcu je dao znak da pođe za njima. Natjerao je Radića da klekne pred školjku u koju mu je zatim ugurao glavu. Bumbar je bio toliko jači od Damjana. Čulo se sudaranje čela s keramikom, kašalj i grgljanje. Rimac je u pravilnim razmacima povlačio bijelo uže izgovarajući uvijek isto: tuširanje. Smrad, kompa, obraćao se Bumbar prijatelju koji je regulirao vodostaj u šolji, mali smrad koji voli puno pričati. Smrad, kompa, smrad… Sve dok Rimac nije primijetio da je možda, ipak, dosta. Ostavili su ga u klozetu, pokupili kapute i tiho odšetali.

– Došo je da nam namesti, mamu mu jebem – rekao je Bumbar, više za sebe, dok su silazili na ulicu. Jadran nije govorio ništa, ali nije ni izgledao kao netko u kome nema zrna sumnje u ispravnost Bumbarova postupka. Sutra su zajedno ručali. Bio je to prvi razgovor dvojice koji su postali ravnopravni. Rimac reče da bi možda trebalo izgladiti stvar s Damjanom, ako se može.

– To su opaki ljudi – dodao je – s njima je bolje izbjeć rat. Ne možeš protiv njih, glupo je. I ti to znaš, bolje od mene.

Bumbar je šutio. Znao je da je Jadran u pravu, i odlučio je da će mu dati za pravo, ali nije to htio učiniti odmah.

– Hoćeš da ja to sredim? – pitao je Jadran.

– Sredi. Samo nemoj da ispadnemo pičke, kompa. Nećemo?

– Nećemo.

Damjan Radić ostao im je partner, ali nije htio razgovarati s Bumbarom. Uvijek samo s Rimcem. Radio je neke poslove za njih, kurve i falsificiranje isprava, i još ponešto, no radio je i za druge. Pazio je da se nikome ne zamjeri. Uvijek je prvi donosio informacije. Dobar sa svima, umiljato janje dvije majke sisa. Imao je sposobnost da predvidi buduće događaje, a Rimcu je to imponiralo.

– Jebeš Bumbara – kazao je Damjan Radić Jadranu Rimcu u ranu jesen 1990. i pritom se nasmijao. – Jebeš Bumbara – ponovio je – on je i tako Srbin. Mi smo Hrvati. Mi se moramo držati zajedno.

Rimac ga je čudno gledao, ali je odšutio.

U ljeto 1991. Damjan je nazvao Rimca iz Zagreba. Kratko mu je rekao da bi bilo dobro da dođe u Zagreb i da mu se javi. Damjan je imenovan za načelnika jednog odjela u Službi nacionalne sigurnosti. Vjeruj da nećeš požaliti, rekao je Rimcu. Bio je to više nalog, nego poziv.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.