Sanjao sam slonove | Ivica Đikić

OTAC

 

Dinka i Ana Sučić uspjele su se probiti dovoljno blizu mirogojskoj crkvi da jasno vide umirovljenog general-pukovnika Marijana Runju ispred lafeta, s nadgrobnim križem u rukama. Uz Predsjednikov lijes, slijeva su bila trojica mladih ratnih generala koji su i dalje u aktivnoj službi, zdesna Damjan Radić, pa Ivica Tot, iza Tota – Mihael Nikolić. Iza lafeta, umirovljeni general Tonko Mišković pokazivao je zagasitocrveni jastučić s okačenim Predsjednikovim odlikovanjima i medaljama. Bio je divan jesenski dan: kristalno sunce i čiste plohe boja, plava, crvena, žuta, nigdje ni jednog oblaka, nigdje nanosa sive i njezinih nijansi. Groblje je mirisalo po životu, priroda je zablistala posljednji put prije novog umiranja, Dinka, Ana i još dvjesta hiljada ljudi htjeli su biti ozbiljni i tugovati, ali ambijent im nije dao.

Zbogom, Predsjedniče! Zbogom, Najveći Sine! Tvoje djelo bit će naša trajna inspiracija, kad padnemo u teške sumnje i kad potonemo duhom, sjetit ćemo se Tvog životnog puta, patnji koje si prošao da bi nas u sretnom času povijesti izbavio iz tisućgodišnjeg sužanjstva, Tvoj lik nikad neće požutjeti u neuništivoj memoriji naroda. Tvoje riječi uklesat ćemo u vječni kamen, u kamenu barem ne oskudijevamo, iz gradskih pročelja izvirat će Tvoje misli o Slobodi.

Posmrtni marševi, pučki napjevi, žamor molitve i pjev ptica. Neka ne primi muka kao plaću za svoja djela, govorio je nerazgovijetni kardinal. Predsjedniku je najbliže Jadran Rimac (1950 – 1999) kojem spomenik podigoše supruga Brigitta, kći Aleksandra i Marin. Dijeli ih desetak koraka. Na Rimčevoj grobnici jedna crvena ruža i titrava svjetlost iz prozirne plastične kutije.

Dinka i Ana pažljivo su promatrale ritualno presavijanje zastave koja će se ubrzo naći na Udovičinim mekim prsima, vojnici centimetar po centimetar spuštaju sanduk u raku, još nekoliko kapi blagoslovljene vode, zvuk trube koji razgoni sve druge zvukove, grumenje zemlje razbija se o površinu lijesa. Dinka drži Anu ispod ruke. Zbogom, Neprežaljeni, zbogom! Tvoj život posvećen nama učinit ćemo izvorom nadahnuća svih koje Bog obdari srećom da budu rođeni na ovom svetom tlu koje smo stoljećima uzalud škropili krvlju, sve dok nisi došao Ti da podariš smisao našim žrtvama. Svaki naš čin bit će zauvijek prožet sviješću o Tvojoj sveprisutnosti. Zbogom, oče!

Snježana Sučić lutala je pustim zoološkim vrtom dok su s Mirogoja odjekivali počasni plotuni, dok se svijet razilazio u tišini i punio ulice tupošću. Nije htjela s kćerima na Predsjednikov pogreb. Tražila je Lanku po zoološkom vrtu. Prolazila je pored pospanih medvjeda, žirafa, orlova i zmija, zaustavila se kod jednog mršavog vuka, pripalila cigaretu kod tuljana i ugasila je pred kavezom po kojem su se nervozno vrzmale dvije pantere. I Snježana je bila sve nervoznija. Nikoga oko nje, nikoga da upita gdje je slonica. Lanka! Lanka, gdje si? Javi se, gdje si!? To sam ja, Snježana! Gdje si? Javi joj se, Lanka!

Snježani se učinilo da je začula nekakav zvuk i smjesta je krenula u smjeru iz kojeg je stigao. Žurila je, ali je povremeno zastajkivala i osluškivala, pogleda uprtog u nebo nad Zagrebom. Zbunila se kad je na nekoliko koraka od sebe odjednom ugledala ženu koju nije poznavala. Bila je nešto starija od nje i djelovala je smireno.

– Čula sam da dozivate Lanku – reče žena. Snježana potvrdi glavom i očima. Bila je posramljena: netko je čuo kako uzvikuje sloničino ime.  – Idite pedeset metara ravno, pa onda desno. Vidjet ćete Lanku čim skrenete…

Žena je čvrstim korakom prošla pored Snježane i nije se više osvrtala. Snježana je gledala za njom sve dok stabla nisu progutala šljunčanu stazu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.