Sanjao sam slonove | Ivica Đikić

SONI I LANKA

 

U san mi prošle noći dođoše slonovi, ista dva koja me stalno obilaze. Mirno prolaze pokraj mene. Ponekad jedan podigne surlu u znak pozdrava.

Sad sam, evo, mrtvac. Znao sam da će se zbiti nešto veliko. Ne dolaze slonovi u moje snove bez razloga. Svaki put kad su me posjetili, slijedio je udarac u pleksus. Soni i Lanka. Njihovi noćni posjeti činili su mlohavima moje buduće pokrete. Svodili su me na očekivanje katastrofe koja samo što nije.

Danas, 17. listopada 1999, ubili su me na kućnom pragu. Snježana mi nije mogla pomoći. Dozivala je i vrištala, ali sve je bilo gotovo. Ne znam tko je pucao, ali nije ni važno. Ne samo da više nije važno, nego uopće nije važno. Znam tko me je ubio. Znam i zašto.

Soni i Lanka bili su moji prvi slonovi u životu. Živjeli su na Predsjednikovu Otoku, jer ih je Predsjednikov prethodnik davno dobio na dar iz Indije. Prvih dana boravka na Otoku, svaki slobodan tren koristio sam da ih gledam. Sjeo bih na klupicu, zapalio cigaretu, otvorio limenku piva i uzbuđivao se zbog svake njihove kretnje. Svaka kretnja kao da je zaustavljala Zemlju i vrijeme. Mogao sam satima tako sjediti. Njih dvoje nisu me primjećivali. Oči su im bile tužne i nezainteresirane. Bili su nesretni. Gledao bih Sonija i Lanku sve dok zapovjednik Jozef ne bi došao k meni i pitao me jesam li dobro, koji mi je kurac, zašto ne spavam ili ne pijem s kolegama iz postrojbe. Šutke sam ustajao i odlazio u spavaonicu. Sutradan sam se vraćao slonovima. Vraćao se i zapovjednik Jozef. Imao me je na nišanu, ali nisam znao zašto.

Predsjednik je volio boraviti u vili na Otoku, ali ne duže od četiri ili pet dana u kontinuitetu. Izuzetak je bio srpanj, kad je Predsjednik na Otoku provodio petnaestak dana. Postrojba kojoj sam pripadao štitila je Predsjednika i sve objekte u kojima je radio, spavao ili se u njima zaticao zbog protokolarnih obaveza. Bilo nas je trideset. Polovica je putovala s njim, a polovica je stizala dan ranije i pripremala teren. Predsjednik nije bio sklon često napuštati glavni grad. Tjedan dana mjesečno, obično u dva navrata, bio je u rezidenciji na Otoku, jedan ili dva dana u obilasku provincijskih mjesta, a ostatak vremena bio je u glavnom gradu. Dane je provodio zatvoren u svojoj radnoj sobi. Naš posao nije bio težak. Dosađivali smo se. Ubijalo nas je ljenčarenje. Proveli smo mjesece i mjesece u rovovima, pucali smo i pucali su na nas, branili smo svoju zemlju od agresora, bili smo junaci teških bitaka, onda su nas slali na dodatne specijalističke obuke, prolazili smo paklene treninge i provjere… A zašto? Da bismo ležali, pili, drogirali se i gledali slonove u koje smo se pretvarali. Uvjeravali su nas da je ono što radimo najvažniji posao, da nam je pripala najveća vojnička čast i odgovornost.

Prvi je počeo zapovjednik Jozef. Bila je vlažna ljetna noć. Jozef je izvukao dugački opasač i, bez ikakva razloga i najave, počeo mlatiti po Lanki. Bio je pijan kao brod. Bez prestanka se smijao grlom, ali ne i očima. Noć na Otoku rasječena udarcima opasača po slonovskim sapima, nogama, vratu. Nastamba slonova bila je otprilike kilometar od Predsjednikove vile i dviju palača u kojima je bila smještena pratnja. Nitko nije mogao čuti udarce, smijeh i Lankino prigušeno rikanje. Slonovi su bili privezani debelim lancima za betonske stupove. Lankino tijelo trzalo se pod Jozefovim kožnim opasačem, a Soni je samo mahao surlom. Zapovjedniku Jozefu voda je curila niz vrat, ali nije posustajao. Nas trojica smo gledali: Ivan, Žuti i ja. Bio sam najstariji, malom Ivanu mogao sam biti otac, on je tada imao dvadeset i šest, ja četrdesetšest. U čitavoj jedinici samo je Barba bio stariji od mene. Ali u vojsci se važnost i uvažavanje ne stječu godinama starosti, nego činovima. Dogurao sam do satnika. Barba je bio major. Mali Ivan narednik, isto kao i Žuti. Zapovjednik Jozef, mlađi od mene devet godina, imao je najviši čin: na ramenima i prsima uvijek je ponosno nosio pukovničke oznake. Bio sam zadužen za analiziranje kritičnih mjesta Predsjednikovih putovanja i Predsjednikova boravka na mjestima na kojima prije nije bio. Moje je bilo da procijenim na kojim mu točkama prijeti opasnost i da predložim kako ga najbolje zaštititi. Bio sam, usto, i treći vozač Predsjednikove limuzine. Ako bi prvi i drugi vozač bili onemogućeni, bio sam zadužen da sjednem za volan, ali to se nikad nije dogodilo.

Soni je mirno gledao kako Jozef udara Lanku. Nije joj ni pokušavao pomoći. I on je bio zarobljen lancima, pa mu je bila jasna uzaludnost svakog pokreta. Ništa. Surla opuštena poput obješenog tijela. A Jozef mlatara remenom po Lankinim sapima, ona jaukne poslije svakog trećeg udarca. Žuti smijehom oponaša pukovnika Jozefa, ista su im i nabreknuća vratnih žila, a onda i on vadi opasač iz hlača koje su mu odmah počele puzati dolje. Šiba po Soniju, slon šuti i gleda ustranu, Žutom hlače klize prema koljenima, no ne obazire se. Njegovo spolovilo pred mojim i očima malog Ivana sve jače nadima gaće mišje boje. I pokreti su mu bili kao da jebe. Lanka je obilno mokrila.

Otišao sam. Jozef i Žuti ništa nisu govorili. Mali Ivan visio je između mene i njih. Kako sam odmicao šljunčanom stazom, zvuci udaraca su se gubili i postajali sve rjeđi. Korak, i još jedan, i sve zvukove prekrit će morska pjena.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.