Sanjao sam slonove | Ivica Đikić

MAGAŠ

 

Jana me probudila kad je odlazila. Stavila je ključeve na noćni ormarić i rekla mi da ih donesem u kafić. Ostao sam ležati u njezinu krevetu. Probudio sam se dva sata kasnije. Svratio sam u kafić, ostavio ključeve i nakratko prebacio ruku oko Janina struka.

Otišao sam k Vladimiru Magašu u starački dom. I njemu sam želio sve priznati prije nego što otputujem na jug istraživati očevo ubojstvo. Imao je pravo znati da je moj pravi otac Andrija Sučić, jer je taj čovjek, moj otac, odigrao epizodu i u njegovu životu. Mora znati čemu, ustvari, sve ovo, ovi posjeti i razgovori u prošlih godinu dana. Da prestane vjerovati, ako je vjerovao, da sam zatajeni sin Dragana Kraljevića, sin željan istine, koji je jednog dana tiho ušao u njegovu domsku sobu i upitao može li kratko zasmetati.

Magaš me prije trinaest mjeseci, u rujnu 1998, pustio u svoju sobu, a ja sam mu ispričao svoju izmišljenu priču. Molio sam, ako to neće previše narušavati njegov mir, da priča o mome ocu, čuvenom gazdi nekoć najboljeg gradskog restorana, Draganu Kraljeviću. U uzdahu je odlučio da će me se pristojno i nabrzinu riješiti. Izdeklamirao je nekoliko rečenica koje nisu govorile ništa. Bile su nalik rečenicama iz površnih novinskih tekstova. Bio je dobar čovjek Dragan. Svi su ga voljeli. Velikodušan. Pošten. Vrijeme je bilo zajebano, a on je sve vrhunski iznio. Strahovit pritisak. To se moralo nekako odraziti. Umro je dobar čovjek.

– Nije mi dovoljno – rekao sam. Prenula ga je iznenadna pljuska moje drskosti. – Pričajte mi još, molim vas. Nešto što će mi reći nešto o njemu.

Zastao je. Nije popustio prvom porivu da me izbaci iz sobe. Opet je uzdahnuo, a onda se opustio u krevetu. Prisjećao se. Poslije dva sata, rekao sam da moram otići i da ću ubrzo ponovo doći. Ako nema ništa protiv. Htio je reći da ima protiv, ali suzdržao se. Vidio sam to. Doviđenja, procijedio je.

Sad sam došao da se oprostim i da priznam svoju prevaru. Našao sam ga kako za stolom čita dnevne novine. Ispitivački me pogledao.

– Ubijen Sučić, ha? – progovorio je.

– Zato sam i došao…

Trznuo se kad sam mu rekao da mi je Andrija Sučić otac i da sam zaposlen u Službi nacionalne sigurnosti, Odjel za suzbijanje organiziranog kriminala. Rekao sam da sam istraživao Jadrana Rimca. Razjasnilo mu se zašto sam uopće dolazio, i zašto sam postao drukčiji kad je u jednom razgovoru, otprilike na polovici našeg druženja, spomenuo ime moga oca. Bio sam mu postao neobičan, no uporno nisam prelazio granicu iza koje bi izgovorio svoje sumnje. Ulagao sam mnogo truda da moje skretanje na Andriju Sučića ne bude previše napadno. Kakav kaos! Došao sam mu kao sin Dragana Kraljevića da bih izvukao štogod o Jadranu Rimcu, a zapravo me zanima Andrija Sučić. Sad je sve shvatio ili je barem, vidio sam mu na licu, povjerovao da je shvatio.

Prvi put je spomenuo Andriju Sučića jednog popodneva kad je već bio stekao povjerenje u mene, ili mu je postalo svejedno. Odlučio je ispričati zašto je napustio Tužiteljstvo, premda nisam naročito inzistirao na tom pitanju. Došlo mu da nekome kaže, jer nikome nikad nije rekao. Može biti da zna još ponetko osim njega i Branimira Majstorovića, ali Magaš nikome nije kazao istinu. Nije mogao osloboditi ljude za koje je znao da su ubili. Da, mogao je naći tisuću opravdanja da to, ipak, učini, ali nije. Nabrojio je njihova imena i prezimena, precizno i sigurno. Mario Matković, Nikola Zorić, Josip Hofman Jozef, Andrija Sučić, Dijana Delalić, Matej Bakula, Zoran Tadej. Prošlo je osam godina, ali i dalje je pamtio svaku sitnicu. Priča te Dijane bila je zastrašujuća. Ona je govorila o licima ubijenih, o izrazima tih lica dok su se gasila, o krvi koja je curila niz djevojačka prsa, o crnilu pod noktima leševa. Zvučala je kao patolog, a ne ubojica.

– A taj Sučić? – prekinuo sam ga. – Šta je on pričao?

– Ništa, on jedini nije pričao ništa. Ništa nije priznao. Ali drugi su ga spominjali… Bio je s njima, nema sumnje.

– Šta su drugi govorili za njega?

– Ništa posebno, bio je s njima, pucao je. Bio je najstariji, ali nije se tako postavljao. Nije se izdvajao. Nisam shvatio zašto je tada odlučio šutjeti. Pogotovo nisam shvaćao kasnije, kad je Sučić jedini počeo pričati o svemu. Pa i lagati, preuveličavati.

Još sam zapitkivao, ali nije više imao što reći. Pokušavao sam i kasnije izokola, odjednom bih presjekao razgovor nekim pitanjem ili opaskom o Sučiću, a on me ostavljao bez odgovora: rekao bi da ne zna ili bi jednostavno prečuo moje riječi. Sučić je Vladimira Magaša zainteresirao kad se počeo ispovijedati novinama, ali nikad toliko da bi se raspitivao ili istraživao. Naknadna svjedočenja o zločinima shvaćao je iskupljivanjem za učešće u ubijanju. Slutio je da je to možda prejednostavno tumačenje, no stvari katkad, mislio je, znaju biti baš takve, jednostavne. Pogotovo kad su u pitanju ljudi poput Sučića. I prestajao je razmišljati.

– I što sad misliš učiniti? – pitao je, pa se odmah ispravio: – To jest, nije valjda da sad nešto misliš učiniti?

– Idem dolje. Tražio sam da me uključe u istragu i uključili su me. Još jedna potvrda da nitko nema pojma. Putujem popodne ili večeras.

– Savjetujem ti da prespavaš. Znaš i sam da ta istraga nikad ništa neće otkriti. Kao što nikad ništa neće otkriti ni istraga o Rimcu. I to dobro znaš…

– Ne, odlučio sam, idem. Moram biti tamo.

– Ne, uopće ne moraš. Štoviše, mislim da bi ti to bila jedna od glupljih stvari u životu, u rangu one da se zaposliš u Službi. Ako misliš da ćeš ti nešto istražiti, onda se varaš. Prespavaj, poslušaj me. Pre-spa-vaj!

Ušutio sam. I on je kratko ušutio, a zatim nastavio. Rekao je da su privatne istrage čista glupost ako svakog mjeseca primaš državnu plaću da bi istraživao. Besmisleno je bavljenje bilo kojom istragom neinteresantnom državi. To mogu novinari, i to novinari-egzibicionisti. Rekao je da sad moram biti jedino pametan i miran, ništa više.

– Tvoj otac je morao tako završiti. To je gotovo.

– I vi sve govorite zbog sebe…

– Kako misliš – i ja?

– Nebitno sad to, govorite zbog sebe, da opravdate svoje postupke. Odustali ste od istrage, iako ste znali da imate ubojice. Digli ste ruke, zaboravili, prešli na plaću gospodina mafijaša i mislite da ste pametniji od svih. Mislite da je to bio dobar izbor, ili da je bio jedini mogući izbor. Što ako netko ne misli kao vi? Što onda?

– Uvjeren sam da misliš isto što i ja, samo još nemaš hrabrosti da to sebi priznaš. Tvoj otac je ovo zaslužio, i ti to znaš.

– Mislite, zbog mene? Ne, nije on meni ništa kriv. On nikad nije saznao za mene. Nikad! Majka ga nikad više nije potražila. Sama mi je to priznala. Nikad se više nisu vidjeli. Kao da se ništa nije dogodilo. On ništa nije znao, baš ništa. Da je znao, možda bi sve bilo drukčije…

– Nisam na to mislio, nego… On je ubijao nevine ljude. Srbe, ali ipak, nevine ljude.

– A vi ste odlučili zaboraviti sve to… Pustili ste da netko drugi potpiše da ih oslobađa, znali ste da će netko potpisati. I šutjeli ste cijelo vrijeme, kao da nemate pojma.

Prešutio je moju upadicu. Nisam bio sasvim siguran predbacujem li mu iz uvjerenja ili iz obijesti. Ustao je od stola, smotao novine i uputio se prema krevetu. Legao je, položio glavu po sredini jastuka, uperio pogled u plafon, zatim zatvorio oči. Tiho sam izišao iz sobe.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.