Sanjao sam slonove | Ivica Đikić

POSJETIOCI

 

Čovjek iz Državnog tužiteljstva nazvao je i drugi put. Bilo je rano jutro. Kazao je samo da će za dvadeset i četiri sata po mene doći automobil i vozač koji će me prebaciti u Zagreb. Razgovor je bio kratak. Nisam stigao ništa reći. Odlučio sam da ću Snježani navečer kazati da putujem u Zagreb.

Istog dana oko pet poslijepodne pozvonili su mi na vratima generali Tonko Mišković i Marijan Runje. Snježana je bila otišla na kavu kod svoje sestre koja je živjela nekoliko ulica dalje. Generali i ja nismo se poznavali. Bili smo zajedno na više parada i svečanih postrojavanja pred Predsjednikom, ali oni se moga lica nisu mogli sjećati. Među tolikim važnijim licima moje im ničim nije moglo privući pažnju. Pozvao sam ih unutra, iako sam bio siguran da mi od njih može doći samo zlo. Ti znaš tko smo mi, mi znamo tko si ti, rekao je Mišković ubrzo nakon što smo sjeli za stol, pa nema potrebe da gubimo vrijeme. Znali su da ujutro putujem u Tužilaštvo. Znali su zašto putujem. Znat će i što sam pričao. General Mišković savjetuje mi da pričam što manje, pogotovo kad se radi o imenima.

– Ako budeš srao, bit ćeš ubijen – rekao je Mišković kao da govori da će sutra padati kiša – a ako budeš dobar, ti ćeš nekoga ubiti. Tebi to nije problem. I platit ćemo ti.

Runje nije progovarao. Pitao sam hoće li nešto popiti. Runje neće ništa, Mišković bi viski, ako ima. Nažalost, nemamo alkohola u kući. Onda neki sok. Učinio sam tri-četiri koraka do frižidera. Otvorio sam ga i uzeo ručnu bombu koja je ležala u jednoj od pregrada. Povukao sam osigurač i naredio im da jednostavno odu iz moje kuće. Zbogom, gospodo! Otišli su bez riječi. Neće ovo zaboraviti.

Rekao sam Snježani tko nam je bio u kući, ali ne i zašto su došli. Rekao sam da ujutro moram u Zagreb.

– Mogu li i ja s tobom? Da vidim Dinku i Anu…

– Možeš. Ujutro dolazi auto po nas.

Prije dvojice generala, jednog predvečerja posjetio me čovjek koji se predstavio kao Marinović. Došao je u društvu Mateja Bakule s kojim sam jedno vrijeme bio u istoj specijalnoj postrojbi. Zajedno smo ubijali, ali to nas, ipak, nije posebno zbližilo. Marinović, također, nije volio gubiti vrijeme. Kazao je da ga šalje Jadran Rimac i ponudio novac za ubojstvo Damjana Radića.

– Ti si ionako mrtav čovjek, pa kad si već mrtav, učini nešto korisno – rekao je. Prestar sam ja za to, a i u lošoj sam formi. Novac mi ne treba. Svejedno mi je, vjerujte. Pozivao me da budem normalan i da razmislim. Rekao sam mu da nema načina da me uvjeri: o svemu sam promislio i sa svime se oprostio. Ustao je i krenuo k vratima. Šutljivi Bakula pošao je za njim. Marinović se onda zaustavio i kazao: – Idem vani nazvat Jadrana, pa ću se možda vratit da te ubijem. Čekaj me tu!

Nisu se vratili.

Tih dana, nazvao je i Ljubo Begić. Rekao je da će doći, dao sam mu adresu, ali na kraju, nije došao. Zvučao je kao da je u nevolji. Ljudi poput njega uvijek su bili u, manjoj ili većoj, nevolji.

Ispitivali su me glavni tužitelj Dražen Čabraja i njegov zamjenik, mislim da je kazao da se zove Ljutić. Svaka moja riječ je zapisana. Kunem se da sam govorio samo istinu. Više nije bilo razloga da dodajem i izmišljam. Istina je bila dovoljno teška. Tužitelj me pitao zašto sam po novinama pričao i ono što nije bilo. Zbog Lanke, odgovorio sam, ali ne očekujem od vas da me razumijete. Nije to lako ni ispričati, a kamoli razumjeti.

Navečer nas je isti vozač vratio kući. Skladno smo proživjeli posljednje dane. Nada je još jednom nazvala, zvučala je skrušeno. Htjela je da opet sve ispričam, jer je čula da sam svjedočio u Tužiteljstvu, ali spustio sam slušalicu.

Sanjao sam slonove. Mirno prolaze pokraj mene. Ponekad jedan podigne surlu u znak pozdrava.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.