Sanjao sam slonove | Ivica Đikić

PISMO

 

Poštovani gospodine Predsjedniče, poštovani Vrhovni Komandante! Sigurno ćete misliti da sam jako drzak ili skroz lud kad Vam izložim razlog zbog kojeg Vam se obraćam i zbog kojeg uzimam Vaše dragocjeno vrijeme. S obzirom na sve, smatram da na to, ipak, imam pravo i da mi ne biste trebali zamjeriti zbog molbe koju Vam namjeravam uputiti u ovom pismu. Smatram da je Vaša moralna dužnost da ozbiljno razmotrite moju molbu i da joj, na koncu, udovoljite.

Moja molba, bez okolišanja, odnosi se na slonicu Lanku s Vašeg Otoka: molim Vas da mi je darujete, jer ću se bolje od ikoga brinuti za nju. Ne znam kako bih Vam sad mogao jamčiti za ove riječi. Preostaje Vam samo da mi vjerujete, jer ste mi vjerovali dok sam bio pripadnik Vaše Straže. Vaš život često je bio u mojim rukama. Dali ste ga u moje ruke, jer ste mi vjerovali. Vjerujte mi i sad da ću se o Lanki brinuti kao nitko, ništa joj neće nedostajati, imat će više nego nečija tuđa djeca! Kad mene ne bude, kad budem odsutan zbog posla, moja žena brinut će se o Lanki kao da sam ja tu. Što se tiče uvjeta za držanje slonice, spreman sam u najkraćem roku izgraditi potrebni čvrsti objekt i osigurati dovoljne količine hrane za prvo vrijeme.

Sad ću Vam, ukratko, prikazati svoju biografiju, premda sam siguran da Vam je moje lice poznato. U najkraćem ću dati i biografiju svoje supruge Snježane Sučić.

Živim sa suprugom. Naše dvije kćeri, Dinka i Ana, studiraju u glavnom gradu. Dobre su studentice. Po struci sam inženjer elektrotehnike. Nakon završenog fakulteta u Zagrebu, vratio sam se u rodni grad i zaposlio u našoj lokalnoj tvornici. Kad se naša država osamostalila, prijavio sam se u specijalnu policijsku postrojbu. Osjećao sam odgovornost prema Domovini i prema našem narodu. Prošao sam mnoga bojišta, jednom sam ranjen u bici. Odlikovan sam Medaljom hrabrosti, Zlatnim križem odanosti, Medaljom za naročite podvige i Redom vitezova. Vašim ukazom prebačen sam 1994. godine u Stražu, na obavještajne poslove u sklopu sustava Vaše osobne sigurnosti. I danas sam pripadnik Straže. Nosim čin satnika Oružanih snaga. Trenutačno sam na bolovanju.

Ne sumnjam da ćete se raspitati i doznati zašto sam na bolovanju. Molim Vas samo da ne donosite brzoplete, odnosno pogrešne zaključke! Moji motivi su čisti i iskreni. Želim Lanki uljepšati život koliko god je to moguće. Želim da joj ničega ne fali, da ima dovoljno brige i ljubavi.

Što se tiče moje supruge Snježane, ona je mlađa od mene i kod kuće vodi svoj računovodstveni servis. Ima dovoljno posla i solidno zarađuje, tako da mogu reći da smo dobro situirana obitelj, što za ovaj slučaj nije nevažno, jer slonicu, na koncu, treba hraniti i treba joj osigurati ugodan život.

Poštovani gospodine Predsjedniče, nadam se da ćete uvažiti moju molbu, ljudski shvaćajući moje razloge. Pozdravljam Vas i iščekujem što brži odgovor.

 

Andrija Sučić, satnik

  1. studenog 1995.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.