Sanjao sam slonove | Ivica Đikić

GRAD I LANKA

 

Odgovor na pismo stigao mi je iz Kabineta Predsjednika nakon šesnaest dana. Ovdje ću ga prepisati, jer odgovor nije dugačak. “Poštovani satniče Sučiću, udovoljava se Vašoj molbi za udomljavanje slonice Lanke koja se trenutačno nalazi u rezidencijalnom kompleksu na Otoku, i koja pripada Uredu Predsjednika. Životinja će Vam naknadnim aktom biti darovana i predana u Vaše vlasništvo, na Vašu brigu. Za sve dodatne tehničke informacije slobodno se obratite Kabinetu Predsjednika.”

Dva dana poslije toga, dobio sam omotnicu iz Ministarstva obrane. Kratko i jasno me obavještavaju da sam umirovljen, s tim da sam neposredno prije umirovljenja promaknut u čin bojnika. O drugim tehničkim detaljima (preuzimanje novih činova za svečanu odoru, potpisivanje nužnih razduženja, svečani ručak s nadređenim časnicima) bit ću pravovremeno obaviješten. Sve se najednom promijenilo. Nisam shvaćao što se dogodilo. Nisam stizao razmisliti, jer sam tih prvih dana bio sasvim zaokupljen organizacijom Lankina dolaska i prihvata. Ured Predsjednika preuzeo je transport, a na meni je bilo da sagradim štalu, da je uredim, osiguram vodu, nabavim hranu (sijeno, trava, lišće) i smislim najbolji način za odlaganje slonovskog izmeta.

Osim toga, hrvao sam se sa Snježaninim bijesom. Kad je shvatila da joj ozbiljno najavljujem dolazak slonice u naše dvorište, zatvorila se u sobu i ostala ondje puna četiri dana. Kucao sam i stiskao kvaku, ali uzalud. Ne znam je li ustajala noću i hranila se, ali nisam primjećivao njezine tragove po kući. Kad je izišla, djelovala je smireno i tužno. Natočila je čašu vina i rekla mi da je sad sve u redu. Sve je u redu. Pitala je kad nam dolazi slonica. U ponedjeljak, rekao sam.

– Slonica, pa šta!? Nema veze, šta nas briga… – kazala je i otpila gutljaj.

– Mene su poslali u penziju, došlo mi je prije par dana… Ja ću se moći brinuti o njoj.

– Zašto su te poslali u penziju? – naglo se namrštila.

– Ne znam, prestala je potreba… Ali sve je u redu.

Zašutjela je. Penzija je bila novi moment koji ju je zbunio. Četiri dana u sobi je probavljala Lanku, a sad penzija. Vidio sam joj u očima da grozničavo računa što to znači za naš život, za njezin život. Nisam mogao ni pretpostaviti koliko će moj stalni boravak kod kuće narušiti njezinu rutinu koja se taložila u prošle četiri godine. Nisam imao jasnu predodžbu o tome kako joj izgledaju dani kad me nema, pogotovo otkako su cure otišle na fakultet. Do Lankina dolaska, šutjela je, ali nije se zatvarala u sobu. Lanka je stigla u golemom vojnom vozilu koje je bilo posebno preinačeno za ovu priliku. S njom su došla tri čovjeka. Vozač, vozačev pomoćnik i stari Gvido koji je na Otoku bio zadužen za čuvanje slonova. Dobro smo se poznavali i često smo razgovarali. Rekao je da mu je drago što Lanka dolazi u moje ruke. On ionako više ne može. Star je i bolestan. Otišli su ubrzo pošto smo smjestili Lanku. Prije oproštaja, Gvido mi je predao kuvertu u kojoj je bio list papira ispisan njegovom rukom.

Bile su to rečenice uglavnom prepisane iz enciklopedije ili nečeg sličnog: “Slonica Lanka stara je 39 godina. Spada u azijske slonove. Azijski slon (lat. Elephas maximus), često i indijski slon, je nakon afričkog slona, druga najveća danas živuća kopnena životinja. Za razliku od afričkog rođaka, nije teško pripitomiti ga, pa ga ljudi često love i koriste. Azijski slon od afričkog se razlikuje po bitno manjim ušima, na stražnjim nogama ima četiri a ne tri prsta kao afrički, a surla ima samo jedan, umjesto dva prstolika vrška. Kad je uspravljen, najviša točka mu je vrh glave, a ne leđa, kao kod afričkog. Azijski slon je manji. U ramenima ima najviše 3 metra, od glave do kraja trupa dug je oko 6 m, a rep je oko 150 cm. Ženka teži oko 2.700 kg, mužjak može biti i teži od 5.000 kg. Kljove uglavnom imaju samo mužjaci, a kod nekih populacija ih nemaju niti mužjaci. Azijski slonovi su aktivni u sumrak i noću. Tokom dana miruju. Hrane se travom, lišćem, korom drveća, granama… Odrasli slon pojede dnevno oko 150 kg hrane. Pored toga, azijski slonovi najmanje jednom dnevno odlaze do vode. Životni vijek im je oko 60 godina, u najpovoljnijem slučaju, mogu doživjeti 80. Pripitomljavanje azijskih slonova počelo je, vjerojatno, oko 2000 godina p. n. e. u dolini Inda, odakle se raširilo u južnu i jugoistočnu Aziju. Pripitomljeni, korišteni su za vuču, jahanje i različite teške fizičke poslove. Tako ih se koristilo (ponegdje i danas) u šumskim radovima, za izvlačenje balvana. Nakon višegodišnjeg učenja, mogu razumjeti do 23 komande. Slonovi se u zatočeništvu vrlo slabo ili nikako ne razmnožavaju (to je razlog zbog kojeg se slonove, usprkos prastaroj tradiciji, ne može smatrati udomaćenima).”

Grad je smjesta doznao da mi je došao slon. Prvih dana ljudi su se suzdržavali, ali ubrzo su popustili pred radoznalošću. Htjeli su vidjeti Lanku. Djeca su se počela skupljati ispred moje ograde i pogledavati prema štali koja je bila iza kuće i nije se vidjela s ceste. Svakog dana bilo ih je sve više. Djeca su me molila da im pokažem slonicu. Snježana mi je govorila da rastjeramo dječurliju, ali nisam mogao. Nisam imao srca, iako nisam želio od Lanke praviti gradsku atrakciju. Jednog dana uveo sam njih desetak da vide Lanku. Mirovala je. Djeca su joj se bojažljivo primicala. Uplašeni i očarani. Ohrabrivao sam ih da priđu bliže, milovao sam Lanku po glavi i tepao joj nešto nerazumljivo, ne obazirući se na njezine lijepe godine. Jedno po jedno, dizao sam ih na Lankina leđa, a oni su se svi isto smijali. Bockale su ih njezine tvrde dlake. Ona je mirovala. Nije joj bilo mrsko to što se oko nje događa.

Sljedećeg dana došlo je dvostruko više djece. Zatim još više. I još više. Sva djeca nisu mogla stati u moje dvorište. Snježana nije izlazila iz kuće. Dok sam ja dizao djecu na Lankina leđa, ona je u kući praznila boce vina i piva. Ja sam s djecom donosio Lanki naramke trave i crijevom dolijevao vodu u široku bačvu koju sam dao napraviti specijalno za Lanku, a Snježana je cigarete zalijevala domaćom rakijom kupljenom na pijaci. Jedno drugom nismo ništa govorili. Nije se imalo što reći: trebalo je samo čekati da prođe.

Nakon djece, stigli su i odrasli. I oni su željeli vidjeti Lanku, fotografirati je, dodirnuti njezinu debelu kožu, držati joj surlu. Cijeli grad natiskao se oko moje kuće. Tapšali su me po ramenu i čestitali. Nisu se dali odvojiti od slonice koja ih je strpljivo podnosila. Samo bi povremeno zaspala na nogama, a još rjeđe lijegala je na zemlju i sklapala oči. Ljudi su donosili iće i piće i moje dvorište pretvorilo se u zabavni park. Svatko se osjećao pozvanim da dođe. Stizali su i novinari iz glavnog grada. Mnogo novinara. U jednom času svaki čovjek u gradu, osim nekolicine koja nikad nije išla za većinom, osjetio je da mu je obaveza vidjeti najveću životinju u gradskoj povijesti. Kako su prolazili dani, tako su dolazili i građani koji su mislili da svojim pojavljivanjem ukazuju čast i meni i Lanki. Očekivali su doček i čašćenje. Ona je, srećom, bila mirna, iako su se oko nje množili pijani i agresivni ljudi. Jela je, pila i spavala. Dolazili su mi s prijedlozima da počnem naplaćivati gledanje Lanke. Nisam htio ni čuti, a ionako je bilo kasno za naplaćivanje. Svi koji su je željeli vidjeti, već su je vidjeli besplatno.

– Možemo organizirati izlete iz drugih gradova. Naplaćujmo njima! – govorio mi je ambiciozni mladi gradonačelnik.

Snježana je zakoračila u dvorište kad se broj posjetitelja polako počeo smanjivati. Lanku su vidjeli svi koji su to željeli, a bilo ih je i sve manje kojima se Lanku gledalo više od jednog puta. Dvorište se vraćalo u prvobitni oblik. Najduže su se zadržali oni kojima je Lanka postala sastajalište. Donosili su piće i ostajali do kasno u noć. Iščezli su i oni. Lanka je opet bila sama. Grad je se zasitio. Bila je tu, svi su znali da je tu, stršila je. Počela je smetati. Trebalo je stvari vratiti u normalu, a nije normalno da u gradu živi slon koji nikome više nije zanimljiv.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.