Sanjao sam slonove | Ivica Đikić

MARA

 

Radoš me nazvao pred kraj radnog vremena i rekao mi da je odobreno. Uključen sam u istragu ubojstva Andrije Sučića. Mogu otputovati za dan ili dva. Da se dolje javim nekom Mariću. Neka na papir stavim teze koje mi se motaju po glavi, ako mi se uopće išta mota. Bitno je da ništa ne činim na svoju ruku i da se držim glavne linije. Slučaj nije vrijedan svojeglavosti, reče mi, na ovom se nitko ne može proslaviti i zaraditi unaprjeđenje. Prešutio sam da to znam i bez njega.

Opet sam nazvao Maru. I javila se. Konačno se javila.

– Hej… – zbunio sam se – gdje si ti? Gdje si? Zovem te… Danima valjda…

– Spavala sam – rekla je bunovno i mrzovoljno – spavala sam… Dugo, valjda…

– Skoro tri dana, nevjerojatno… Stvarno?

– Jebiga…

– Kod tebe sam za petnaest minuta…

– Ne, nemoj! Dođi za sat vremena… Da malo dođem k sebi…

– Okej, doći ću za sat vremena. Jesi dobro?

– Jesam, da.

– Sigurno?

– Sigurno…

Sat vremena kasnije stajao sam pred vratima Marina stana i stiskao zvono. Dugo nije otvarala. Pojavila se nakon valjda deset minuta, taman kad sam bio definitivno odlučio da odlazim. I da mi je konačno dosta svega. Tuširala se, pa nije čula. Poljubili smo se u obraz dok sam ulazio u njezin stan. I dalje je mirisala po snu. Prespavala je i pogreb Jadrana Rimca. Bila je kao ispuhani balon.

Pitala je hoću li čaj, nema kave. Čaj bez šećera, jer ni šećera nema. Ne, neću ništa.. Reče da će smotati džoint, baš joj treba. Za buđenje. U zadnje vrijeme voli kad joj dan počne džointom, sve je blaže, zaobljenije, pastelnije, sporije. Stvarnost je prihvatljivija.

– Jesi se naspavala? – pitao sam samo da bismo počeli pričati. Mrvila je hašiš za stolom, pa je samo podigla pogled i kimnula glavom. Sjedio sam nasuprot njoj.

– Nisi čula da je ubijen Andrija Sučić… Jučer. Snajper u glavu, ispred kuće.

– Vjerojatno nije teško pogoditi tko je pucao. To se moralo dogoditi, previše je pričao. Znalo se…

– Ma da, ali ima nešto drugo… On je moj stari. Andrija Sučić. Nisam ti prije rekao, ne znam zašto. I ja sam saznao nedavno – izgovorio sam u jednom dahu.

– Kad?

– Prije dvije i pol godine, otprilike. Ono kad su ga napali u nekoj birtiji. Tada mi je stara rekla.

Gledala me i šutjela. Prestala je noktima grebati po grumenu hašiša. Rekoh da sam bio bijesan na majku kad mi je rekla, ali shvatio sam da od bijesa nemam ništa. Upita me jesam li bio ljut zato što mi mater nije rekla prije ili zato što je konačno priznala da je Andrija Sučić moj otac. Nisam bio raspoložen da i dalje lažem: razjarilo me što mi je taj tip otac, naravno. Želio sam da nitko ne dozna. Ubio bih se kad bi netko saznao. Život bi mi otišao k vragu. Zato ni njoj nisam govorio. Bolje mi je bilo da šutim, jer bi svako povjeravanje otvorilo vrata prodoru novih i novih pitanja, dilema, muke. Osjećao bih da se od mene nešto očekuje: pritisak tuđeg očekivanja može biti jednako neizdrživ kad od tebe nešto očekuje jedna ličnost i kad nešto očekuje čitav narod. Procijenio sam da je najbolje da ne zna nitko, pa da ću možda i ja nekako zaboraviti.

– Što ćeš sad? – pitala je, nastavljajući mrviti tvrdi komadić.

– Tražio sam da me pošalju dolje, da me uključe u istragu. Dozvolili su mi. Idem sutra ili prekosutra.

Kad je upitala zašto idem, nisam znao odgovoriti. Želim li zbilja pronaći ubojicu svoga oca?

Ubijen je zato što su ga, napokon, počeli shvaćati ozbiljno. Dok je o našim zločinima pričao u nekim marginalnim novinama, jebavali su mu majku u sebi ili birtijski glasno kad Sučića nije bilo blizu. Imali su ga na oku, ali daleko je to bilo od ideje o ubojstvu. Ali onda je netko nekoga natjerao da natjera Državno tužiteljstvo da pozove i sasluša Andriju Sučića. Da ispriča ono što je već pričao u novinama. Predsjednik se teško razbolio i led se počeo otapati. Nitko više nije mogao zamrznuti vodu koja je prodirala kroz pukotine, pravila od pukotina plitke kanale, pa zatim kanjone i široka riječna korita. Nitko više nije mislio na vlast, na Predsjednika koji je još umirao, na povijest, ideje. Svi su mislili samo na sebe. Zato je moj otac ubijen. Prolazio sam hodnicima Službe i susretao ljude kojima je u očima bilo samo jedno pitanje: što će biti sa mnom? Ja sam se, što je Mara znala, za to vrijeme bavio Vladimirom Magašem i Jadranom Rimcem. Nisam znao da će pucati u starog, ali vidio sam da neće na dobro. Nisam imao hrabrosti da nešto učinim, da ga pokušam zaštititi. Bojao sam se da ću postati sumnjiv i da s time neću moći živjeti. Netko bi se mogao upitati o mojim motivima. U ovoj zemlji uvijek postoji tajni, prljavi ili prizemni, motiv za činjenje dobra. Zašto taj to čini? Nitko ništa ne čini iz plemenitih i iskrenih motiva. Uvijek je netko nekome rođak ili kum, uvijek netko nekoga jebe, javno ili potajice. Uvijek je netko s nekim išao u školu, ili su roditelji zajedno odlazili na plesne večeri, uvijek su protuusluge, stari dugovi, novac, taština, osveta, zavist. Nema čistih poriva, nema! To se nauči brzo nakon dolaska u Službu. Ako bi se netko zabavio mojim motivima, bio bih raskrinkan i izopćen. Svi bi me ostavili. Najdalje dokle sam se usudio otići bilo je da jedno popodne, nedugo nakon što sam doznao tko mi je otac, provedem pred zgradom u kojoj je živjela Andrijina kćer Dinka, moja polusestra. Imao sam njezinu fotografiju. Čekao sam je, sjedeći na obližnjoj klupi. Želio sam joj prići i reći tko sam. Dugim koracima prešla je put od parkirališta do ulaza u zgradu. Bila je visoka. Srce mi je brže kucalo tih nekoliko sekundi, ali nisam se pomaknuo s mjesta.

Ništa ne bih postigao da sam nekome kazao da slutim da će se Andriji Sučiću dogoditi zlo. Samo bih skrenuo pažnju na sebe, ali tako da time ne privučem nikakvo dobro. Zapamtili bi me, a sve bi ostalo isto. Tad bi se moj život razbio u neprepoznatljive krhotine. Zbog oca kojeg nikad nisam imao ostao bih bez svega što imam i što sam mogao imati. Zar je on vrijedan tog rizika? Gledao sam kako odlazi u smrt. Pustio sam ga da ode. Ništa mi nije dao, ni ja njemu ništa neću dati. Uostalom, on je izdajnik.

– I misliš da je zaslužio ovo? – pitala je, oblizujući rub prozirne hartijice za motanje cigareta. Nisam znao odgovor. Nisam htio reći nešto zbog čega bih se kasnije mogao kajati. Govorio je istinu, ljudi su ubijeni, ali što ja imam od njegove istine, što itko ima od njegove istine. Uostalom, nitko ne zna što mu je bilo da priča to što je pričao.

– Zar je bitan razlog? Ako je istina, zar je bitan razlog? – kazala je.

– Nije, ali… Moraš se pitati zašto. Zašto je to radio?

– To je glupo. Mi svaku stvar, svaki problem, moramo dovesti na osobno. To je primitivizam. Već smo puno puta pričali o ovome. Tako se sve može relativizirati, zavisi samo iz koje točke polazimo u relativiziranje. Može se srozati herojstvo i uzdići kukavičluk. Dovoljno se samo s načela spustiti na tog nekog čovjeka i njegove moguće razloge.

– Dobro, ali ne može se to baš tako razdvojiti, kao ulje od vode. Motiv je sastavni dio istine. Tek motiv daje potpunu sliku, omogućava da se ispravno postavimo prema nečemu. Zar ne?

Rekla je da se ne slaže. Reče da nas u Službi pogrešno uče. Nešto je točno, ili nije točno, bez obzira na zle ili dobre motive koji su u pozadini, ili u središtu. Sad se ja nisam mogao složiti. Možda sam se samo htio suprotstavljati, a imao sam osjećaj da mi solidno ide. Ako ne mislimo o motivima, bit ćemo zloupotrijebljeni. Naša vjera u istinu odvest će nas u služenje đavlu. U veći grijeh nego što bi bio da smo zatvorili oči i pustili da istina prođe pokraj nas.

Mara je zapalila džoint. Kupovala je vrijeme za sljedeću misao. Ona je sad bila na redu. Upitala je koji je moj motiv. Zašto idem dolje? Zašto sam tražio da me priključe istrazi? Kazao sam da, zapravo, ne znam. Zbog nekog nemira koji, tko zna, možda ne bi dugo potrajao. Da sam pustio još koji dan, moguće je da ne bih učinio ništa. Sklopljenih očiju povlačila je guste dimove i uživala u svojoj nadmoći. U sobi je i dalje bio polumrak.

– Zapravo, ti braniš svoje postupke – izvadio sam zadnju kartu. – Zbog Rimca. On ti je pričao o drugima samo zato da bi pokušao spasiti svoju guzicu. Ne želiš priznati da te zloupotrijebio. Samo zato govoriš da nije važan motiv onog koji govori istinu, a znaš da jest. On te sebično iskorištavao, a ti si mislila da ćeš promijeniti svijet, da ćeš izvršiti pravdu. Iskorištena si, a pravde, eto, nema. Da je u tebi bilo manje pravedničke pohlepe, Rimac bi sad bio u zatvoru. Ljuta si, jer te izmanipulirao. Srušila se cijela konstrukcija. Htjela si sve, i ostala bez ičega. Znam da boli, ali nisam ja kriv za to.

Ugasila je džoint u tanjuriću i nijemo otišla u spavaću sobu. Gledao sam za njom. Njezina guzica u širokoj pidžami nije podsjećala na samu sebe. Načas mi se ukazala nježna punoća njezinih butina koje se rascvjetavaju u savršeno zaobljeno dupe. Omekšao me taj prizor.

– Ej, nemoj se sad duriti, molim te…

Zatvorila je vrata. Ostao sam sjediti i zuriti u zatvorena vrata njezine sobe. Znao sam tu reakciju: bila je bijesna zbog nemoći da išta kaže. Nije voljela da joj gledam lice u tim trenucima. Skrivala se.

Dan je i dalje bio prozračan i čist. Nisam imao pojma kamo bih krenuo. Mogao sam opet k majci, ali to bi bilo mučno. Nisam imao prijatelje koje bih mogao nazvati, s kojima bih mogao pričati. U uredu više nisam imao što raditi. Nisam bio dovoljno miran da bih mogao tumarati gradom. Otišao sam k Jani u birtiju, premda se sinoć nisam pojavio. Računao sam na njenu blagonaklonost. Bila su tri gosta u lokalu. Dočekala me prigušenim osmijehom.

– Šta je bilo sinoć? Usro se, a? – pokušavala je trijumfirati.

– Jesam, priznajem… – prihvatio sam. – Umro mi stari, rekao sam ti, sjebalo me to.

– Ti si sjeban i bez toga, znamo to. Svi ste sjebani… Samo sam ja ovdje normalna, ako mene pitaš.

Nasmijao sam se. Osmjelio sam se da upitam ima li planova za večeras. Sad je njoj preko lica preletio tračak osmijeha.

– Ali da nas vodiš da nešto jedemo, nešto fino? Dugo nisam fino jela.

– Može. Kad zatvaraš?

– Dođi u deset i petnaest. I smisli nešto dobro.

Kad sam stigao u svoj jednosobni podstanarski stan, četiri tramvajske stanice istočno od glavnog gradskog trga, sunce je bilo u završnoj fazi silazne putanje. Izuo sam cipele, zapalio cigaretu, ispružio se na kauču. Poželio sam nazvati Maru, da malo umirim savjest prije večere s Janom, ali ugušio sam želju kao cigaretu u čaši vode. Ššššš.

Probudio sam se na vrijeme, u devet i petnaest. U gradu nije bilo previše restorana u kojima se moglo jesti poslije deset navečer. Naročito nije bilo puno restorana u kojima se u taj sat mogla pojesti hrana zahtjevnija od ćevapa i pizze. Otišli smo u Klub, simpatičan lokal uz nogometno igralište, u zelenoj zoni grada. Skoro da nismo ni imali izbora. U posljednjih godinu dana, ovdje sam dolazio tri puta, kad sam morao uskočiti u tajno praćenje Jadrana Rimca. Klub je bio omiljeni Rimčev restoran otkako je napustio podrum Dragana Kraljevića u centru. U jednom trenutku dosadio mu je taj Kraljevićev prostor i napustio je posao. Ljudi su, uostalom, počeli zaobilaziti podrum. Glas se širio sporo, ali ostavljao je jak dojam. Rimac se iz centra uputio prema periferiji, gdje je zrak rjeđi, gdje se motaju oni što su zapeli na putu prema središtu. Klub je bio smješten upravo ondje, na ničijoj zemlji.

Večeras šarolik svijet. Poznati televizijski novinar i voditelj, malešan i otromboljen, s ocvalom estradnom pojavom dubokog dekoltea, i njezinom mlađom, bljeđom i ljepšom prijateljicom koja ne govori puno. Četvorica kamatara iz zapadnog dijela grada, nekoć kradljivci automobila, kuju nove planove. Treba negdje odliti višak novca. Kupujmo zemlju! To je najsigurnije. Trebat će nam uskoro kilometri cesta, tisuće stanova, milijuni kvadrata šoping-centara. Dotjerani odvjetnik zaluđen alkoholom i velikim gestama, i njegovo bučno društvo: dvije vitke djevojke i tri muškarca. Dvoje-troje novinara koji su počeli zarađivati prve pristojne pare, pa nemilice rasipaju na osjećaj svoje važnosti. Brat našeg najvećeg neproglašenog ratnog heroja, generala, s uzbuđenom zaručnicom iz provincije. Sinovi vojnih lica, čiji su se očevi prije desetak godina sklonili u rodne šumadije i vojvodine, sinovi su ostali, lojalni su Republici, prodaju bijelo i žuto djeci iz boljih kuća. I još dosta onih koji mogu biti bilo tko. Popunjen restoran.

Dugo smo jeli. Sporo. Pili smo bijelo vino. Jana je uživala. Nije me pitala ništa o starom. Ni o Radošu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.