Sanjao sam slonove | Ivica Đikić

SLUŽBA

 

Probudio me telefon. Na drugoj strani bio je Radoš.

– Ti još nisi otišao dolje? – pitao je. Zapravo, konstatirao. – Dođi kod mene za sat vremena, imam nešto.

– Šta, reci mi!? – odmah sam se uplašio da su me razotkrili.

– Vidimo se za sat vremena.

Prespavao sam na kauču, Mara je spavala na krevetu u mojoj sobi. Nisam je htio buditi. Vino ju je noćas, ipak, uspjelo omamiti. Otišli smo spavati ni posvađani, ni pomireni. Baš onako kako je najgore. Dok sam izlazio iz stana, poželio sam da budemo dobro i da nam bude lijepo.

Po Radoševu izrazu lica vidio sam da nemam razloga za strah. Reče mi da su policajci tek jutros uspjeli dešifrirati ceduljicu nađenu u džepu hlača Ljube Begića. Ili barem vjeruju da su uspjeli. Na papiriću je, Begićevim rukopisom, bilo ispisano: KJ 9. Detektivi smatraju da je šifra povezana s adresom na kojoj je živio ubijeni Andrija Sučić. Jedan od njih gledao je sinoć prilog u televizijskim vijestima, u kojem se govorilo da je istraga o Sučićevu ubojstvu u punom zamahu, i vidio je kadar pločice na Sučićevoj dvokatnici: Ulica kraljice Jelene 9. Otpočetka im je jedna od pretpostavki bila da je na papiriću upisana adresa, ali trebalo je vremena i vremena da se pretpostavka pretvori u nešto čvršće. Detektivi su od sinoć uvjereni da je Begić u džepu nosio Sučićevu adresu. Nemaju baš dokaza, ali moglo bi biti logike.

– Ti si radio na Rimcu – kazao mi je – pada li ti na pamet neka veza između Begića i Sučića?

– Sam si rekao da sam radio na Rimcu, znači, nisam radio na Begiću. Po njemu sam kopao samo prvi dan poslije ubojstva Rimca. Znaš šta smo našli… Napisao sam izvještaj. Nije bilo ništa posebno, nikakve veze sa Sučićem. Našli smo nekoliko bilješki o njegovim kontaktima s generalima Runjom i Miškovićem, provjerili, Begić je jedno vrijeme bio njihov vojnik. Ostali u dobrim odnosima i kasnije, kumovi, ništa sumnjivo. Tu smo se zaustavili, jer nismo imali kamo dalje, a ti nisi imao naročitih zahtjeva. Nisi tražio da kopamo dalje.

– Dobro, sad tražim da nađeš vezu između njih dvojice, jer nešto mora postojati.

– Znači, da ne idem dolje?

– Idi gdje god misliš da treba, samo pronađi nešto. Ovi iz policije dižu paniku, stvaraju pritisak da im konačno dostavimo neki koristan podatak.

– Treba analizirati jesu li nekad mogli biti u kontaktu, razgovarati sa Sučićevom ženom, pažljivo pregledati sve zapisnike o prisluškivanju Sučićevog telefona… Matko, to je puno posla. Ti si moj šef i cijenim te, znaš to, ali reci mi ima li smisla da se trudim?

– Kako misliš ima li smisla? – lecnuo se.

– Mislim je li nama u interesu da to kopamo?

– Kome nama?

– Službi. Je li Službi u interesu da tražimo tko je ubio Sučića? Begić sigurno nije ubio Sučića, jer je poginuo ranije. Znači, što god bila veza između Begića i Sučića, ako je uopće ima, to može biti samo trag prema nečemu. Što se tiče tog Begića, siguran sam da neće biti pronađeno ništa, osim onog što sam ti rekao. Kontakti s generalima Runjom i Miškovićem, a ti kontakti nisu nelogični. Sve da su i nelogični i sumnjivi na prvi pogled, misliš da će itko ikad u ovoj zemlji potpisati nalog da se ispitaju generali Runje i Mišković?

– Mi radimo svoj posao. Mi samo radimo svoj posao. Još nitko nije nazvao da nešto traži i naređuje…

Ubacio sam da je to stoga što još ništa nismo našli. Osim toga, idemo u svim pravcima umjesto da se uhvatimo jednog ili dva. Prekinuo me pitanjem otkud toliko znam o toj istrazi kad se u nju još nisam ni uključio. Podsjetio sam ga da sam mu već rekao da znam dosta o tom slučaju i da sam pratio. Ali, nastavio sam, ionako svi znaju da je Služba kontrolirala specijalnu jedinicu u kojoj su bili Sučić, Jozef Hofman i drugi. Čitavo vrijeme drugi ili prvi čovjek SNS-a bio je Damjan Radić. Znao je što rade i zašto to rade. Znači da je znao i Predsjednik. Naravno, bilo je još karika u lancu. Rekao sam mu da nam je obojici jasno da je naš šef Tot Radićev čovjek i da mu prenosi svaki naš šum.

– Ima li smisla? – pitao sam i odmah dao odgovor da nema, nema smisla, kao što je uzaludno da kopamo po Rimčevu ubojstvu. Uzaludno je da istražujemo je li Begić ondje bio slučajno i je li slučajno pucao, jer je i Rimac bio Radićev čovjek. Ako isključimo slučajnost, samouvjereno sam zaključio, Rimca je ubio Radić ili netko tko šalje poruku Radiću.

– Pričamo o drugom, a sad vjerojatno i prvom čovjeku države – dodao sam. Radoš je rekao da čitam previše knjiga i da malo obuzdam doživljaj. Baš je rekao da obuzdam. Ponovio je da mi samo radimo svoj posao. Kazao je da odem. Dok sam izlazio, drhtala su mi bedra. Bio sam ponosan na sebe. Šteta što me Mara nije gledala.

Otvorio sam novine i vidio da je umro Krešimir Malenica. Nije bilo Magaševa posljednjeg pozdrava. Magaš mi je pričao o njemu, a i ja sam dosta znao. Malenica je bio među trojicom najpoznatijih odvjetnika u gradu. Nitko, čak ni Magaš, nije znao kako se dogodilo da je Malenica postao jedan od najglasnijih neprijatelja vlasti. Nije bio komunist, nije bio Srbin, nije imao ni jednog jedinog pravog razloga da bude na pogrešnoj strani. Njegov prezir prema vlasti i svima koji su radili za vlast činio se iskrenim. Bio je bogat, sklon neumjerenom uživanju u svemu, obožavatelj velikih usporedbi i teatralnih javnih nastupa. Znao je cijelu noć slati piće policajcima i agentima samo da bi se mogao sprdati na njihov račun. Za državu rade glupi i pokvareni, govorio je po kavanama, pravi igrači rade za obične, grešne i nesretne ljude. Kriminalci su ga napustili kad su shvatili da im advokat više problema dovlači nego što ih rješava. Bio je odvjetnik opozicijskih političara, sindikalista, nezavisnih novinara, Srba. Nije mogao mnogo zarađivati na takvim klijentima, ali imao je dovoljno novca za tri raskošna života. I djed i otac bili su ugledni odvjetnici. On nije produžio lozu.

Magaš mi je jednom kazao da se Malenici Rimac gadio. “Jebeš kriminalca koji radi za državu”, odgovarao je Malenica kad mu je kum predlagao da se bolje upozna s Rimcem, da odradi neki posao za Rimca ili za nekoga kome je Rimac htio učiniti ili vratiti uslugu. “Lako je biti kriminalac kad ti Služba otvara sva vrata”, govorio je. Nije zamjerao Magašu što radi za Rimca, ali koristio je svaku priliku da u Magaševoj prisutnosti kaže ponešto o kukavičluku šefa mafije koji ubija ljude zato što zna da nitko neće tražiti počinitelje. Magaš je jednom zaustavio Jadrana da naredi Maleničino ubojstvo.

Policija je izvijestila da je Krešimir Malenica umro od posljedica snažnog infarkta.

Iz arhive sam izvadio sve što je govorilo o Sučiću i Begiću. Uzeo sam i ispisan sadržaj svih Sučićevih telefonskih razgovora u posljednje tri godine. Bilo je vrlo malo podataka o Ljubi Begiću. Svega četiri općenita izvještaja i dvije nešto konkretnije kratke službene bilješke koje su poslali operativci s terena. U jednoj od bilješki pisalo je da je u vojnoj bolnici u gradu P. fizički napao liječnika dr. Miljenka Lončara zbog cigarete. Uperio mu je pištolj u glavu i tražio cigaretu. Znao sam da je moj otac bio u istoj bolnici nakon što ga je na Otoku ranio slon. Provjerio sam datume: da, bili su ondje u isto vrijeme. U notes sam zapisao: “Bolnica u P. – provjeriti dokumentaciju.”

Zazvonio je telefon na stolu. Moja majka. Rekla je da me čeka, zašto ne dolazim. Kazao sam da nećemo ići na sprovod, pogotovo da neće ići ona, jer mogao bih biti raskrinkan. Suviše je riskantno. Nisam se obazirao na činjenicu da razgovaram sa službenog telefona.

– Sama si rekla da moramo biti razumni. Sve će se zakomplicirati ako odeš dolje. Znam da to želiš, ali vjeruj mi da nije pametno – govorio sam sve dok nije prekinula vezu. Pogledao sam na sat: više nije bilo načina da stigne na pogreb.

Nije bilo puno materijala o prisluškivanju telefona Andrije Sučića. Vodio je malo telefonskih razgovora: kćer Dinka, novinarka Nada Šovagović iz Zagreba, jednom i supruga Snježana, nekoliko novinara s kojima nije htio pričati, dva puta netko iz Državnog tužiteljstva tko se nije predstavio, netko iz njemačkog veleposlanstva, i jedan poziv s telefonske govornice u Zagrebu. Sad sam bio siguran da se radilo o pozivu Ljube Begića. Nazvao je mog oca tridesetak dana prije nego što je ubio Rimca i onda bio ubijen. Nije izgovorio ni ime, ni prezime. Andrija ga je prepoznao. Jedan drugog oslovljavali su s “cimeru”. Begić je pitao kad će ići gledati slonove. Andrija je rekao da nema više slonova. “To nije razlog da se mi ne vidimo. Možda ću svratiti ovih dana. Na kojoj adresi živiš?”, pitao je Begić. “Kraljice Jelene devet”, kazao je moj otac i pozvao ga u goste. Pozdravili su se.

Popodne sam nazvao Radoša i rekao mu da sam našao ponešto. Otišao sam u njegov ured i izložio mu saznanja, kako se to kaže u službenom žargonu. Pažljivo je slušao. Upitao sam hoću li se zadržati samo na podacima ili mogu i predlagati, zaključivati.

– A šta bi ti predlagao i zaključivao?

– Treba saslušati Snježanu Sučić. Pitati je li Begić dolazio kod njih i, ako jest, je li joj muž nešto kazao.

– Dobro, to je okej.

– Treba saslušati Runju i Miškovića. Ozbiljno saslušati. Posebno zato što znamo da su kontaktirali i sa Žarkom Zankijem. Nemamo ih čime stisnuti, ali nikad se ne zna…

– To nemoj pisati. To ćemo vidjeti. Ispitaj Sučićevu ženu.

Pogledao sam na sat: pogreb mog ćaće vjerojatno je gotov. Nazvao sam Sučićev broj. Javio se mlađi ženski glas, a ja sam pomislio da je to Dinka, iako nikad nisam čuo kako govori. Zastao sam na trenutak-dva.

– Dobar dan. Oprostite. Trebao bih gospođu Snježanu Sučić…

– Tko je treba?

– Iz policije, iz Zagreba.

– Samo malo…

Predstavio sam se Snježani i rekao da bih htio razgovarati s njom. Odgovorila je da je već razgovarala s dosta policajaca i istražitelja, sve je već ispričala i po nekoliko puta. Molio sam je za samo pola sata, možda i kraće. Važno mi je, rekao sam, možda sam na tragu nečega. Pristala je. Rekla je da sutra dolazi na neku zdravstvenu kontrolu u Zagreb i da se možemo vidjeti u kafiću kod bolnice u deset sati.

Mara me dočekala u mom stanu koji je mirisao po svježem cvijeću i limunu. Ispekla je pitu od limuna. Držao sam se suzdržano, ali s tendencijom nezaustavljivog otapanja.

– I što sad? – pitao sam.

– Ništa. Prvo ću otići na jedno putovanje, onda ću se odmoriti. Poslije toga ću vidjeti što dalje.

Sutra putuje u Frankfurt. Rimac joj je prije mjesec dana predao pismo za ženu Brigittu, u slučaju da mu se nešto dogodi. Uručit će joj pismo, ostati možda koji dan u Frankfurtu, kasnije će u Berlin, tamo živi brat njezine majke. Dugo ih nije posjetila. Hoću li s njom? Zašto ne bih uzeo deset dana odmora? Ne mogu, jer mi je Radoš dao da se bavim Sučićem i Begićem. Rekao sam da sam otkrio da su se Sučić i Begić poznavali.

– Zašto je to važno? Begić je bio mrtav prije Sučića. To je gubljenje vremena…

– Vjerojatno, ali izgleda da je Begić nedavno posjetio Sučića. Inzistirao je da ga posjeti. Možda mu je prenio neku poruku ili nešto. Ujutro ću razgovarati sa Snježanom, ona je žena mog starog, ako joj je nešto kazao nakon posjete Ljube Begića.

– Znaš da je to besmisleno. Tu se mora ići direktno na Radića, Miškovića i Runju, a to neće nitko. To ne može nitko. Oni drže sve. Svi su se usrali od ovog ubijanja. Svi se boje. Svi. Nitko ovdje više nije siguran i svak pazi na svoju guzicu. A Predsjednik umire ili je već umro, samo se još nisu stekli uvjeti da nam se to kaže. Zato ja odlazim. Bolje ti je da pođeš sa mnom.

Jeli smo kiselu pitu. Opet sam spavao na kauču, a Mara u mome krevetu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.