Sanjao sam slonove | Ivica Đikić

POVRATAK

 

Magaš je u praznom hotelskom restoranu čekao da se Jadran Rimac spusti iz svoje sobe. Bilo je točno pet poslijepodne. Rimca je na stolu dočekala kava uz koju je bio serviran vrčić hladnog mlijeka. Bio je mrk. Stavio je cigaretu u cigaršpic i pripalio. Ulio je dvije kapi mlijeka u kavu, istresao vrećicu šećera i uzeo čačkalicu da promiješa. Konobar je bio zaboravio žličicu. Magaš je pažljivo pratio Rimčeve pokrete.

Jadran Rimac nije imao vremena i koncentracije za okolišanje. Kazao je Magašu da bi bilo dobro da prestane biti neozbiljan, jer njegova neozbiljnost nikome ne donosi nikakvu korist, a neki bi od nje mogli imati i konkretnu štetu, što im se neće svidjeti. Ne radi čovjek i ne muči se da bi trpio štetu, nego da bi stekao još, uvijek još. Magaš je spustio pogled. Priznavao je krivnju.

Nekoliko dana ranije, krajem jula 1998, Rimac je Magašu usput kazao da je stiglo vrijeme da se vrati kući. Što, kakvoj kući? Kući, Vladimire, kući, kucnuo je čas za povratak, ali povratak u velikom stilu, i tvoj ego sad će sjesti na svoje mjesto. Dobit ćeš, na kraju, i moralnu satisfakciju. Što? Spremi se na povratak u Tužilaštvo, velike su šanse da ćeš biti imenovan za glavnog tužitelja, to je velika čast i zadovoljština. Zaista, Vladimire, to je spektakularan povratak, vidjet ćeš kako su ljudi ondje popravili mišljenje o tebi, vidjet ćeš osmjehe i srdačnost, srce će ti narasti poput leša na suncu. Zar nije divno što si to dočekao? Zašto si tako skeptičan? Magaševo lice ostalo je zamrznuto. Rimac je tada rekao da žuri, potapšao ga po ramenu i rekao mu da se javi. Magaš se nije javljao iduća tri dana.

Ne, ne vraća se natrag! Nitko ga ne može natjerati da se vrati, on je taj dio života zauvijek ostavio za sobom, toga više nema. Ne želi svjetlo na svom čelu, ne želi sastanke i stotine poziva, ne želi odlučivati, odgovarati, podnositi izvještaje, slušati naloge. Ne želi ni poniznost onih koji su se prije sedam godina zavukli u mišje rupe dok je odlazio, dok su ga tjerali da ode. Vladimir Magaš nadao se da Rimac nije mislio ozbiljno ili da je zaboravio svoju, usput izrečenu, zamisao.

A onda ga je nazvao i zakazao susret. U pet popodne, ubrzo poslije buđenja, Rimac je dogovarao samo najvažnije sastanke, jer mu je mozak tada najbolje radio: kasnije su dolazili alkohol, buka, hrana, gubitak ili dobitak, stotine bezvrijednih informacija, linije kokaina, žene. Rimac se prestao suzdržavati, popustio je pred užicima, nije više mogao pratiti događaje, konci su polako izmicali iz ruku, pa je bježao u alkohol, u samouništenje. Bio je toga svjestan, ali nije mogao skupiti dovoljno volje da se otrgne, da razmisli. Brigittu je zvao jednom ili dvaput mjesečno. Frankfurtske kuverte s fotografijama sve češće su ostajale neotvorene, pa je izgubio i taj minimalni doticaj s Aleksandrinim odrastanjem.

Nisi zvao, reče Rimac, pa sam morao ja tebe. Srknuo je malo kave. Gledao je Magaša u oči. Čekao je da nešto kaže, ali odvjetnik je šutio. Rimac će biti budan do šest ujutro, pa neka Magaš dobro razmisli i javi se do tog roka s konačnom odlukom. Nije potrebno da Rimac sad objašnjava koliko toga ovisi o Magaševu da ili ne, nije potrebno da govori koji su ljudi uložili sav svoj ugled i sav utjecaj da bi izbor pao upravo na nj, Vladimira Magaša, jer bilo je grčevitog otpora: neki su govorili da je Magaš Srbin, drugi da je kockar, treći da je odvjetnik mafije, ali svi su se, na kraju, povukli pred argumentima ljudi s autoritetom. Misliš li, pitao je, da je bilo lako slamati otpor neprijatelja koji je zagovarao nekog Čabraju, mladog i ambicioznog, bez mrlje u karijeri, izuzetno aktivnog u stranci. Kazao mu je da ne bude poput krave koja mahne repom i prolije sve mlijeko koje je dala. Ovo nije zajebancija, dodao je. Ovo su ozbiljne stvari, Magaš, zajebani ljudi i zajebano vrijeme. Svih ovih godina bio si mudar, neće te valjda u najvažnijem času shrvati slabost i malodušnost.

Magaš reče da ne treba razmišljati do jutra, razmišljao je, naime, svih ovih dana i može odmah reći: ne, ne pristaje, neće biti glavni tužitelj, i ne pada mu na pamet da se vraća tamo, prestar je i previše umoran za velike igre, spletke i sve te ljude koji će trebati nešto od njega. Hoće se povući iz svega, nastavio je, mislio mu je to kazati i prije ovoga, ali nije znao kako bi mu rekao. Uostalom, Magaš mu više i nije potreban, najteže godine su prošle.

– Sad si najpotrebniji, Vladimire – smireno je saopćio Rimac – vjeruj mi, sad si potrebniji nego ikad. Sad imamo priliku da sve sjebemo, kompa, moraš biti s nama. Ovo ne možemo bez tebe.

– Morate bez mene, Jadrane. Neću se predomisliti. Upoznao si me, znaš da neću.

Magaš je ustao od stola i pružio ruku Rimcu. Rimac mu je stisnuo ruku. Nije ustajao.

Konobar je Rimcu donio kajganu i čašu šampanjca. Magaš je, izlazeći iz hotela, osjećao da su mu pod pazusima izvori žive vode, kao da će se čitav uskoro pretočiti u prljavu lokvu na nekoj sporednoj cesti. Gradom kao da su išle samo djevojke čija je smjelost u pokazivanju grudi i nogu dostizala sezonski vrhunac: uskoro će početi kiše, kape, kaputi, čizme koje ubrzano odmiču Ulicom Nikole Tesle prema kazalištu i za sobom siju uskličnike. Magaš nije vidio ni vitke noge, ni tamne krugove bradavica, koji su se ocrtavali ispod laganih haljina, ni izloge knjižara s Mein Kampfom na centralnom položaju. Mislio je samo o tome kako sad ne želi slučajno sresti bilo koga s kime bi morao izmijeniti pokoju riječ. Nimalo nije sumnjao u svoju odluku: bio je spreman na sve, neka Rimac učini što god hoće, što god mora, neće se predomisliti.

Nezahvalan si, Vladimire! Da nije bilo Rimca, što bi bilo s tobom? Pitaš li se to ponekad? Bio bi to pakao, a ne život. Ponižen i odbačen, skapavao bi neprimijećen od ikoga, u društvu štakora i žohara. Rimac ti je pružio ugodan život, skoro pa raskoš, dao ti je zaštitu, Vladimire, svojim imenom učinio je da, ipak, budeš prihvaćen, da te poštuju, da nitko ne prelazi na drugu stranu ulice kad te izdaleka ugleda. Misliš da je to malo? Misliš da si mu vratio sve dugove i da sad možeš mirno dalje? Tvoja zahvalnost morala je biti vječna poput pohlepe. Ne možeš sve napustiti tek tako, ne možeš misliti samo na sebe. Mogao bi i ti konačno dati malo više od korektnog. Ovo je rat, a u ratu nije pošteno misliti samo na spas svoje guzice ili svoje pogane duše. Zašto se bojiš izići na veliko igralište i igrati momačku igru? Što uopće možeš izgubiti? Imaš li išta?

Branimir Majstorović morao je biti smijenjen kad je SNS došao do podatka da je glavni tužitelj na prijemu u veleposlanstvu Sjedinjenih Država nekome šapnuo da ima sve materijale za pokretanje istraga protiv desetak počinitelja ratnih zločina s naše strane i protiv pet glavnih kriminalaca. Predsjednikov savjetnik Damjan Radić nekoliko dana zaredom dolazio je Predsjedniku s prijedlozima da se Majstorovića hitno smijeni zbog podrivanja poretka i veleizdajničke djelatnosti. Stigla su i dva nova posebna izvještaja SNS-a, s kompromitantnim informacijama o Majstoroviću: vidite, gospodine Predsjedniče, u posljednje vrijeme registrirani su njegovi kontakti s odvjetnikom Krešimirom Malenicom koji brani sve Vaše i naše neprijatelje, dva puta su snimljeni na večerama, kasnije su odlazili u stan tog Malenice; drugo, žene su Majstorovićeva slabost i dosad su mu razne mutikaše podmetnule nekoliko različitih djevojaka koje su ga usmjeravale u nekim odlukama; treće, alkohol: tužitelj Majstorović svakog je dana pijan i dosad je registrirano i dokumentirano pet njegovih neprimjerenih ispada u alkoholiziranom stanju, pri čemu je vrijeđao Vas i Republiku; četvrto… Predsjednik se, na kraju, suglasio. Radić je znao da pravi posao tek tada slijedi. Majstorović je bio lutka kojom je – pored alkohola, Malenice i lakih žena – u posljednje vrijeme upravljao ministar unutrašnjih poslova Mihael Nikolić, a Nikolić je bio jedina Radićeva konkurencija u nadmetanju za mjesto drugog, sutra i prvog, čovjeka u državi. Radić je znao da se popularni ministar neće predati. Doći će Predsjedniku sa svojim kandidatom kojemu se neće moći pronaći ni trun crnoga pod noktima. Damjan Radić ipak je uspio: Predsjednik se odlučio za Vladimira Magaša.

Magaša je probudio telefon točno u šest ujutro.

– Kompa, vrijeme je isteklo – rekao je Rimac kad je Magaš digao slušalicu. – Šta mi imaš reći?

– Sve sam rekao, Jadrane, nisi me trebao zvati. Ne mogu to. Ništa se neće promijeniti ni ako pošalješ momke da mi slome noge. Oprosti.

– Dobro, Vladimire. Zbogom.

Damjan Radić bio je bijesan na Rimca, starog frankfurtskog druga. Pošto mu je saopćeno da Vladimir Magaš, zbog izmišljenih zdravstvenih razloga, ne može preuzeti funkciju glavnog tužitelja, Predsjednik je smjesta odlučio da imenuje Dražena Čabraju, kandidata ministra Nikolića. Nije se otvorio ni milimetar prostora za Radićevu očajničku intervenciju. Kiptio je, ali povišene emocije sad mu nisu mogle donijeti korist. Iznevjerio si ga, Jadrane, zakazao si u presudnom času, nisi više onaj stari, neuredan život, kupuješ ferrarije maloljetnim pičkicama, postao si cirkusant. Izazvao si mnoge neugodnosti. Damjan Radić morat će odsada biti fin i srdačan s onima kojima bi najradije zario nož u vrat, morat će gutati govna, paziti da ne istrči ni s najtanjim povodom za nasrtaj dušmana. Sad je bio preslab za obračun s ozbiljnim protivnicima.

Rimac je bio utučen neočekivanim porazom: uvrijedilo ga je Magaševo sebično odbijanje, ponizile su ga optužbe Damjana Radića. No nije dao da se vidi da mu ide loše. Noći je provodio krstareći gradom, s Marinovićem i djevojkama koje su se stalno izmjenjivale i koje ništa nisu razumjele, zaustavljao se u krčmama s narodnom muzikom i u klubovima sa skladištima droge, da bi popio konjak i osjetio da ga i dalje poštuju, da se boje. Kokain mu je bio sve slađi. U zoru je dolazio u hotelsku sobu sa zanesenom djevojkom kojoj je rutinirano davao da mu puši kurac. Jedne od tih utučenih zora spolovilo mu nije htjelo narasti u ustima i pod jezikom J. I. (16). Stavljala ga je i među svoje tvrde grudi, pa samo jezikom palucala po nježnom prorezu na vrhu, no ostajao je mlitav. Djevojka je u jednom trenu odustala i kratko se nasmijala. U sljedećem času pogodio ju je šamar od kojeg se srušila na pod. Gledala je Jadrana s izrazom nevjerice sve dok nije ustao i počeo je udarati nogom u trbuh. “Smij se sad, mater ti jebem! Smij se!”, soptao je i udarao. Ona se zbilja počela smijati. Rimac je izvadio pištolj iz ladice, ona se smrzla, ispalio je tri hica u pod, petnaestak centimetara od njezine glave. Vrištala je, a on je spremio pištolj za pas, uhvatio je za kosu i nogom izbacio iz sobe. “Mrš, đubre malo… Mrš! Ubit ću te, majku ti jebem, ubit ću ti cijelu porodicu”, dovikivao je i pljuvao za njom.

Policajci su došli nakon petnaest minuta, njih desetak s fantomkama preko lica i dugim cijevima. Rimac je bio iznenađen i nije stigao pružiti otpor. Sjedio je u ćeliji policijske stanice u Đorđićevoj ulici, suočen s time da nema koga nazvati, osim Tomislava Marinovića. Nije bilo Magaša, nije bilo Damjana Radića. Prepušten sebi, ostavljen u prašini. Njegov najbolji drug Bumbar izrešetan je prije šest mjeseci u centru Beograda. Trideset i tri metka u tijelo. Rimac nije otputovao na sprovod, nego je u svim beogradskim dnevnim listovima platio čitavu stranicu na kojoj je posljednji put pozdravio velikog Aleksandra Markovića Bumbara, heroja triju frankfurtskih ulica u kojima se nije čuo njemački. Osmrtnice su bile potpisane s “Jadran, Brigitta, Aleksandra i Marin”. Rimac mjesecima nije čuo Brigittin glas. Nikoga nije imao u ovom gradu, osim Tomislava Marinovića, a njega je imao i prije nego što je stigao u Zagreb: nije to rezultat kojim bi se čovjek mogao podičiti.

Pustili su ga poslijepodne, jer je nekome u policiji i dalje nešto značilo Rimčevo ime. Ali više ništa nije bilo isto: da je bilo isto, Jadran Rimac u ćeliji bi možda završio tek nakon što bi, gluho bilo, pokušao atentat na Predsjednika. Bila je to prva poruka. Najpametnije bi mu bilo da nestane, znao je to, imao je dovoljno novca da ode bilo gdje, da kupi kuću i pristojno živi do prirodne smrti. Što te sprečava da se ponašaš pametno? Koje su to mutne unutrašnje vode koje ti ne daju da se povučeš? Pusti sad čast, Jadrane, treba spasiti glavu, a spas je jedino u bijegu. Pusti poslove, neka propadnu, ne može mrtva glava uživati u parama. Sitne su ti šanse u ovoj bici.

Rimac je ostao.

Ostao je zato što mu je tako bilo lakše. Osjećao se prestarim da opet kreće ispočetka, a nije više bio dovoljno čvrst da živi negdje kao potpuni stranac, kao nitko i ništa. Neka istruli zaboravljen na Zrinjevcu, usisat će ga stabla, izjest će ga magla. Ovdje će uvijek biti Jadran Rimac. I kad ga ne bude, ostat će priča o njemu po šankovima prigradskih birtija u kojima stasavaju novi naraštaji, po sobama dobrih hotela u kojima novac gube direktori i kardiokirurzi, raskošnim kockarskim stanovima Nazorove i Gornjeg grada, gdje se sreći nadaju bogati obrtnici i bivši nogometaši, po ciganskim barakama u kojima frcaju kockice barbuta i potežu se pištolji. Jadran Rimac, govorit će, to je onaj što nije pobjegao ko pička, svaka mu čast.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.