Sanjao sam slonove | Ivica Đikić

PORAZ

 

Prvi kamen na Lanku bacio je Mirko Mišić, devetnaestogodišnjak iz Novog naselja. To sam saznao kasnije. Saznao sam da ga je nagovorio njegov otac Marinko, bogati trgovac i ugostitelj, jedina prava vlast u gradu. Našao sam kamen pored Lankinih nogu. Na njezinu tijelu nisam mogao pronaći mjesto na koje je pao kamen. Ništa se nije vidjelo.

Znao sam da će poslije prvog doći i drugi kamen, pa za njim treći, i kiša kamenja. Bitno je samo tko baci onaj prvi. To što ga je bacio sin Marinka Mišića značilo je da će se svatko, pa i zadnja šuša, osjetiti obaveznim da dođe do moje ograde s nečim tvrdim u ruci. Kamen malog Mišića bio je signal, šifra koju je grad ispravno shvatio. Dogradio sam štalu tako da Lanka više nije bila vidljiva s ulične strane, ali oni su nastavili dolaziti i gađati u zidove štale. Bilo im je jasno da ne mogu srušiti sloničinu nastambu, ali nisu dozvoljavali da ih to pokoleba. Dolazili su, vikali, kezili se, kamenovali. Nije prestajao tupi zvuk sudaranja kamenja s daskama.

Mi nismo izlazili iz kuće. Snježani je ponestajalo alkohola i bila je nervozna zbog pomisli da će, ipak, morati izići. Pitao sam je hoće li da odem u dućan i kupim sve što joj treba. U prvom času je odbila, ali sutradan mi je prišla dok sam gledao kroz prozor kako građani kamenuju Lankinu štalu. Rekla je da joj treba nešto iz dućana. Nisam ni pitao što. Odjenuo sam svečanu uniformu satnika Predsjednikove Straže, jer nisam stigao otići u glavni grad po novu odoru s činom bojnika. Na glavu sam stavio šapku, naoružao se pištoljem i sabljom, uglancao cipele. Izišao sam iz kuće i uputio se strojevim korakom niz ulicu. Nisam se obazirao na ljude, ali čuo sam da su prestali bacati kamenje. Osjećao sam da me prate zbunjenim pogledima i čekaju da netko pokaže kako treba reagirati. Ušao sam u trgovinu, a oni su još uvijek šutjeli i mirovali. Šutjeli su i kad sam krenuo nazad, noseći u rukama pet ili šest plastičnih vrećica punih vina, piva, rakije, kruha, salame, cigareta… Opet sam gazio strojevim korakom, ali zbog vrećica je sve izgledalo smiješno, pa sam brzo odustao. To ih je ohrabrilo. “Jebo te slon!”, čuo sam nečiji ljutiti glas. Potom opet tišina. Krenuli su prema meni, njih ne znam koliko, i sad sam čuo više glasova koji psuju: “Jebo te slon!”, “Jebo te slon!”. Išao sam im u susret. Odjednom sam spustio vrećice i potegnuo pištolj, pa onda zastao. Kazao sam da ću pucati u prvog koji napravi još korak prema meni. Ukipili su se. Nitko ništa nije rekao. Svi su znali da mi nije problem ubiti čovjeka. Sve se ovdje zna.

– Pucat ću i u svakog ko baci još i kamenčić prema štali. Još jedan kamenčić i brojat ćemo mrtvace, je li vam to jasno?

Odšutjeli su i povlačili se. Oko kuće opet je zavladao muk koji su povremeno parali Lankini teški uzdasi.

Nazvala je Ana, naša mlađa kćer. Studirala je medicinu, stanovala je u studentskom domu, ali svratila je k Dinki, pa su odlučile nazvati. Svašta čuju. Brinu se. Ana je dala slušalicu Dinki.

– Tata, predlažem do dođete k meni, k nama, u Zagreb? Dok sve to ne prođe, a onda se možete vratiti.

– A tko će se brinuti o Lanki ako nas ne bude?

– Moraš se riješiti tog slona, moraš! Ne možeš držati slona u dvorištu! Kako ti to nije jasno, tata? Nitko nigdje ne drži slona u dvorištu… Za to postoji zoološki vrt. Slonovi se drže u zoološkim vrtovima.

– Dinka, to je moja stvar… Nemoj se ti miješat u to i ništa ne brini. Ne brinite!

– Ali kako da se ne brinemo kad čujemo šta se događa!? Kako!? Još treba da te netko ubije, i mamu…

– Niko nikog neće ubit, ne boj se.

– Daj mi mamu…

Grad je, nakon nekoliko dana prividnog mira, smislio novi način borbe. Jednog popodneva shvatio sam da mi nitko u gradu i okolici ne želi prodati ni jednu jedinu travku. Imao sam zalihe lišća, ali količina je bila dovoljna za samo tri ili četiri dana. Pošao sam u susjedni grad. Ni tamo nitko nije htio sa mnom trgovati. Govorili su da nemaju ni trave ni sijena, ili da su obećali nekom gazdi koji je unaprijed platio, ili da ne trguju s ljudima koji su stigli iz drugih gradova jer ih je tako naučilo iskustvo.

Tada sam napisao drugo pismo Predsjedniku. Podsjetio sam, zahvalio, izložio novonastalu situaciju, i zamolio da država preuzme brigu oko nabavke hrane za Lanku, jer ja ne mogu doći do hrane, niti više imam novca za ispunjavanje te obaveze koju sam brzopleto bio preuzeo u prvom pismu. Dok sam čekao odgovor, snalazio sam se na razne načine. Po šumi sam gulio koru s drveća, skupljao travu, lomio grane. Lanka je bila više gladna nego sita, ali nije pokazivala nervozu zbog toga. Ja sam bio puno nervozniji od nje. Moja mirovina i Snježanini sve manji i manji prihodi nisu bili dovoljni za Lankinu hranu, čak i kad bih našao od koga da je kupujem, pa za našu hranu i piće, za Anin studentski život u glavnom gradu.

Odgovor iz Predsjednikova ureda stigao mi je nakon trideset i tri dana. Vani je bila zima. Razmotrili su sve okolnosti i donijeli odluku da nabavku hrane za slonicu u idućih godinu dana preuzme Ministarstvo poljoprivrede. Odahnuo sam. Sve se najednom umirilo. Grad je postao pitomiji, neki su me čak i pozdravljali dok sam odlazio u prodavnicu ili na autobusni kolodvor, da Ani pošaljem kuvertu s parama. Lanka je dobro podnijela zimu. Učvrstio sam štalu, začepio svaku rupicu, ušuškao Lanku najkvalitetnijim sijenom koje je stizalo iz Ministarstva i prekrio zemljani pod najdebljim daskama koje sam mogao naći u okolici. Lanka se radovala snijegu, iako ju je donekle zbunjivao. Bio je to njezin prvi snijeg u životu.

Grad se nije pomirio s porazom, nego se povukao i čeka prvu priliku da me zadavi. Grad zna da mu se prilika kad-tad mora ukazati. Takav je život.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.