Sanjao sam slonove | Ivica Đikić

NEPOMIČNOST

 

Iz televizijskih vijesti doznao sam za smrt svog zatajenog oca. Probudio sam se taman kad je počinjao večernji Dnevnik. Predugo sam spavao. Pojačao sam ton. Moj otac bio je prva vijest 17. listopada 1999. godine. Slike su mi postajale mutne: dvorište ispred njegove zapuštene dvokatnice, Ulica kraljice Jelene 9, u krupnom planu velike točke krvi po betoniranoj stazi pred vratima, koje je na televiziji upravo ispirala kiša, susjedi koji ništa nisu čuli i nisu vidjeli ništa što bi privuklo njihovu pažnju. Policajci u kabanicama, mrtvozornici, ozbiljna lica predsjednika Vlade i ministra unutrašnjih poslova. Kraj priloga.

Zazvonio je telefon. Znao sam tko zove, mogla je to biti samo jedna osoba, ali nisam podizao slušalicu. Trebala mi je cigareta. Kad je prestala zvonjava, podigao sam slušalicu, tešku poput dizačkih utega, i ukucao njezin broj.

– Vidio si… – procijedila je moja majka Veronika. Otkako sam odselio, prije dvije godine, živjela je sama na drugom kraju grada.

– Jesam.

– Zna li se nešto više?

– Ne znam, znam samo ovo s televizije. Sad sam vidio, kao i ti.

– Boško, htjela sam ti reći da se čuvaš… I da se ne petljaš. Ti nemaš nikakvu obavezu… Jasno ti je to?

– Jasno mi je…

– Boško, ti nemaš veze s tim, zapamti, molim te… To nema veze s nama.

Spustio sam slušalicu. Samo majka i ja znali smo da mi je Andrija Sučić otac. Nitko više. Sreća da je tako. Sad bi zvonio telefon i morao bih slušati lažna žalovanja. Ponavljao bih da ništa ne znam, samo ono što su rekli na televiziji. Ali to sad ionako nije važno. Ipak, zurio sam u telefon i preklinjao ga da samo jednom zazvoni. Htio sam nekome reći da mi je ubijen otac. Bilo kome, prvome tko nazove. Uzeo sam slušalicu i upirao po brojevima koji su iščezli. Mara se nije javljala. Tko zna gdje je? Sve bih joj sad rekao. Sve što sam prešutio.

Vjetrovi su zibali električne vodove razapete iznad ulica. Jedini cilj koji mi je padao na pamet bio je ured u kojem sam radio. Često sam dolazio navečer završavati izvještaje, pa portiru nije bilo nimalo čudno što me vidi. Jedva da je i digao pogled s novina dok sam prolazio pokraj njega. Opet sam nazvao Maru, i opet se nije javila. Nisam je čuo ni vidio dva dana, možda i tri. Udaljavali smo se već neko vrijeme. Ubijen je Jadran Rimac, to je bio njezin slučaj, ali svejedno se mogla javiti na pola minute. Ako je Rimac mrtav, nisam i ja umro, svijet je i dalje postojao. Lišće se smanjivalo, jutra postajala vlažnija, tramvaji tutnjali.

Kad sam je upoznao, u rujnu 1998, već je bila opsjednuta Rimcem, glavnim kriminalcem u gradu. Bio sam poslan na sastanak s policajcima i tužiteljima koji su istraživali organizirani kriminal. Poslali su mene, jer su iskusniji izbjegavali druženja na kojima se ništa nije odlučivalo i na kojima su se informacije razmjenjivale tako da ih se što više prešuti. Njih troje vidio sam prvi put u životu. Dvojica iz policije bili su slični, kao da su braća: niski, snažni, crnomanjasti. Ime jednog od njih odnekud sam znao. Tužiteljica je bila ona, Mara Ištuk. Njezino ime i prezime nije mi se čak ni činilo poznatim. Bili smo istih godina. Sjedili smo jedno nasuprot drugom. Nakratko sam je prestajao gledati samo kad bih pomislio da sam nepristojan. Nije se obazirala. Zanimao ju je samo Jadran Rimac, a ja o njemu nisam znao toliko da bih mogao učiniti da me ona primijeti. Nakon što je izgovorila tri rečenice, shvatio sam da ona o njemu zna sve, a da ja ne znam ništa, baš ništa, pa sam tupo šutio.

– Kolega Krstanoviću, zna li Služba što se događa s advokatom Vladimirom Magašem? – zbunila me iznenadnim pitanjem.

– Magaš više nije Rimčev advokat. Povukao se, više ne radi. Penzija – rekao sam doslovno sve što sam znao o tome.

– Znate li gdje živi?

– Ne razumijem… Valjda u policiji ima njegova adresa… – okrenuo sam se prema kolegama policajcima. Zatekao ih je moj pogled.

– Ne znate gdje živi? – nastavila je. Obraćala se samo meni.

– Zašto je uopće važno gdje on živi? Zašto je on uopće važan? Više čak nije ni advokat – rekao sam.

– Bilo bi dobro da prvo saznate gdje živi, i zašto živi baš ondje, pa da onda govorite je li važan ili nije. Javite mi se kad budete znali.

Policajci, također, nisu znali ništa o odvjetniku Vladimiru Magašu, nekadašnjem tužitelju, i o njegovu trenutačnom prebivalištu. Bio je to klasični nokaut. Nikog nije bilo da baci bijeli ručnik, pa je Mara Ištuk samilosno ustala, složila svoje papire i otišla. Vratio sam se u ured i, kad je bijes zbog njezine drskosti prestao bubnjati u mojim sljepoočnicama, uhvatio se posla. Vladimir Magaš. Jadran Rimac. Marljivo sam učio.

Morao sam ove večeri reći nekome da mi je ubijen otac. Nazvao sam Matka Radoša. On je moj šef u Odjelu za suzbijanje organiziranog kriminala, u Službi nacionalne sigurnosti. Vjerovao sam mu, a i on je imao povjerenja u mene. Bio je sedam ili osam godina stariji. Studirao sam s njegovim mlađim bratom prema kojem je bio bolećiv, pa smo došli na samu granicu prijateljstva, koju vjerojatno nikad nećemo prijeći. Važno je, rekao sam mu.

Čekao sam ga u kafiću blizu ureda. Sjedio sam za šankom, pušio i pio pivo. Svi su stolovi bili prazni, osim jednog za kojim je sjedilo šest-sedam bučnih ljudi, a s njima je sjedila i konobarica Jana. Jedina žena među njima. Oni su bili novinari dnevnog lista čija je redakcija bila iza ugla. Završeno je prvo izdanje. Dosta su popili. Smijali su se. Jana ih je zabavljala. Rekla im je da je spavala s četvoricom njihovih kolega. Jana je u najboljim godinama, sva je kipuća, ali ne može se reći da je debela. Vidjelo se da će odoljeti nasrtajima da izgovori imena svojih ljubavnika među novinarima. Novinari su loši jebači, konstatirala je. Ali lako se uvuku u misli, lako ih zavoliš, pa onda neko vrijeme s njima spavaš zbog sažaljenja ili iskrene ljubavi. Svejedno. No sve ima granice. Ovaj posljednji bio je tako smiješan. Mlad. Dugo sam ga željela, priznala je kao da sama sebi predbacuje, ali više zbog predbacivanja samog. Bio je brz i nespretan. Nestao je bez riječi, bez pogleda. Više ne zalazi u njezin kafić.

Jana se smijala gromko. Svi su se smijali.

Vrata kafića su se otvorila, ali to nije bio Radoš. Ušao je nizak čovjek koji je pred novinare bacio snop sutrašnjih novina i odjurio dalje. Ušutjeli su i razgrabili novine. Tražili su svoje tekstove po marginama osmih stranica. Uglas su počeli govoriti o gluposti onih koji skraćuju njihove tekstove i naslovljavaju ih.

Radoš je kasnio. Jana se vratila za šank.

– Koga čekaš?

– Šefa.

– Njega uvijek netko čeka…

– …

– I ja ga čekam – nasmijala se. – Ali gubim strpljenje.

– I ja čekam tebe – ne znam zašto sam to rekao, ne znam zašto u tom času. Opet se počela grleno smijati, pa su nas novinari čudno pogledali, kao da se maloprije isto tako nije smijala i s njima.

– Stvarno – dodao sam.

– Imaš curu – malo se uozbiljila.

– Ima i šef ženu, i troje djece, a ti ga svejedno čekaš.

– Jesi ti dobro?

– Umro mi je stari.

– Žao mi je…

Pružila je ruku preko šanka. Bila joj je hladna poput mramorne ploče. Pogledala me u oči. Predložila da odemo nešto popiti kad zatvori. Za sat, najviše sat i pol. Rekao sam da ću doći po nju i da sad moram otići. Neka kaže Radošu da mi je nešto iskrsnulo, javit ću mu se. Na izlazu sam pogledao prema stolu za kojim su sjedili novinari. Moj stari bio je na naslovnoj stranici.

Puštao sam topli mlaz niz kičmu. Veselio se mekoj zaobljenosti Janina trbuha i njezinim paperjastim bedrima. Samo su me jednom ta bedra usisala, ima tome više od godinu dana. Ali nisam dopuštao da slike njezine putenosti istrunu u meni poput jabuka zaboravljenih u prtljažniku automobila. Mara to nije mogla promijeniti.

Samoća lijenih nedjeljnih popodneva i kišnih večeri. Udobno sam se namještao na kauču, lijevu nogu pružao po svijetlom kockastom stoliću s kojeg se više nije mogao isprati talog znoja iscijeđen s moje noge, stavljao pepeljaru i cigarete zdesna, i uživao u trenucima odgađanja slasti. Nijedan seks nikad mi nije priuštio užitak kao masturbiranje sa sjećanjem na neki prošli seks. Možda taj poremećaj ima i naziv. Ili je to samo obična sebičnost?

Mlaz je i dalje tekao niz leđa, kurac mi je bio krut, a onda je zazvonio telefon. Držao sam ga u ruci i bio kao kip neodlučnosti. Na čas bih pomislio da pohitam prema telefonu. Možda je nešto važno. Sigurno je važno, u ovakvim trenucima stižu samo važni pozivi. Samo što bih trznuo ramenima i nožnim mišićima, bio bih prosviran mišlju da će zvrndanje prestati taman kad stavim mokri dlan na slušalicu. Zarobljen, nepokretan, s malaksalim udom u šaci. Činilo se da se nikad više neću pomaknuti. Zvonjava je dugo trajala. Nisam svršio. Bio sam ljut zbog toga, ljut zbog telefona, bijesan na onog tko je zvao. Razočaran samim sobom. Svršit ću čim me Jana dodirne usnama. Sutra će prljavim novinarima u birtiji pričati o mojoj sramoti. Smijat će mi se. Smijat će se svaki put kad me vide. Nikamo neću ići.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.