Sanjao sam slonove | Ivica Đikić

NIJEMCI

 

Točno onog dana kad je istekla jednogodišnja obaveza Ministarstva poljoprivrede da osigurava hranu Lanki, prestale su isporuke sijena, voća, povrća, lišća… Zima je počela ranije nego inače, hrane više nigdje nije bilo, a ako je se negdje i moglo pronaći, bila je skupa kao ljudska hrana. Napisao sam i treće pismo Predsjedniku. Bilo je nervozno i očajničko. Preklinjao sam i istovremeno odlučno zahtijevao. Prošao je jedan mjesec. Pa drugi, treći… Stiglo je i proljeće, a odgovora nije bilo. Ni sam ne znam kako sam Lanku uspio održati na životu. Ne znam ni kako sam ja preživio.

Odgovorili su mi nakon šest mjeseci. “Ured Predsjednika preuzet će logističku brigu o životinji tokom naredna dva mjeseca. Upućujemo Vas da u tom razdoblju stupite u kontakt sa Zoološkim vrtom Zagreb i da se dogovorite o tehničkim pitanjima vezanim uz primopredaju životinje. Ujedno Vas ovim dopisom obavještavamo da Ured Predsjednika smatra završenom komunikaciju s Vama.”

Sve mi se srušilo. Morao sam naći rješenje u ta dva mjeseca. Obilazio sam gradske kancelarije, molio i kumio, pisao raznim ministarstvima, upravama i društvima prijatelja životinja, nazivao, objašnjavao, uvjeravao. Nitko nije htio pomoći. Rijetki koji su mi odgovarali savjetovali su da Lanku predam zoološkom vrtu. Prijatelji životinja pisali su mi da slonicu moram vratiti u Indiju, jer se sve ostalo mora smatrati mučenjem životinje. Od Snježane više nisam mogao dobiti ništa. Njezino pijanstvo pretvorilo se u trajno stanje.

Na isteku dvomjesečnog razdoblja koje su mi poklonili, iz novčanika sam izvadio vizit-kartu novinarke iz Zagreba, koja je dolazila pisati o Lanki i meni. Zvala se Nada. Dobio sam je iz trećeg pokušaja. Sjetila se, naravno. Pitao sam može li doći k meni.

– Imate neku priču?

– Imam.

– Zašto ste se sjetili mene?

– Zapamtio sam vas, a i nitko drugi nije mi dao vizit-kartu.

Nisam izgovorio cijelu istinu. Zapamtio sam je po gustoj crnoj kosi i po tome što mi je jasno pokazala da zna ponešto o mojoj ratnoj priči. Vješto sam izbjegavao zamke koje mi je postavljala dok smo prvi put razgovarali o Lanki i meni. Imala je oko trideset i pet, i blijedu put.

Doputovala je za dva dana. Prvo je htjela da joj pokažem Lanku. Bilo me stid što se Lanka smanjila otkako ju je Nada posljednji put vidjela. Davao sam joj minimalne količine hrane, jer više nisam imao. Nada je pomilovala Lanku po vratu, a slonica je učinila ono što nikad nisam vidio da čini. Podvila je surlu i vrškom dodirnula Nadino rame.

Nisam joj ispričao sve što znam, ali ispričao sam dovoljno da svi skoče na noge. Nisam spominjao puno imena. Govorio sam o nekim našim ubojstvima. O kriterijima po kojima smo odvodili ljude i o načinima ubijanja Srba. O cjelonoćnim mučenjima. Novine su objavile sve što sam rekao, to jest sve što je napisala Nada. Cijela zemlja opet je čula za mene, posvuda su bile moje fotografije. Svi su opovrgavali moju priču, ali svi su znali da je potpuno istinita. Oni koji su trebali znati točno su znali što je prešućeno i zašto je prešućeno. Nada je bila zadovoljna, ali i uplašena. U telefonskom razgovoru od dvije-tri minute dva puta je pitala jesam li siguran da je istina sve što sam ispričao.

– Nemoj misliti da ti ja ne vjerujem, ali moram znati sigurno. Bit će tužbi… – ograđivala se. Rekla je da će možda doći kod mene u narednih četiri-pet dana. Napomenula je da razmislim i zapišem ako se sjetim još nečega što mi se čini važnim. Ja se sjećam svega.

Idućeg jutra Snježana nije bila u kući. Danima nije provirila vani, a sad je nije bilo. Obišao sam dvorište i Lankinu štalu: ništa. Pretražio sam njezin ormar u kojem je falilo odjeće. Nije bilo ni njezina kofera. Shvatio sam da je otišla i osjetio olakšanje. Sam ću se bolje boriti. Dinka je nazvala oko tri poslijepodne. Mama je kod nje u stanu i ostat će neko vrijeme. Zamolio sam je da pokuša pomoći majci. Odgovorila mi je da se ja očito nisam baš potrudio. Važnija ti je bila slonica, dodala je. Spustila je slušalicu. Nije se javio nitko da mi ponudi hranu za Lanku u zamjenu za daljnju šutnju.

Napadnut sam tri dana nakon izlaska Nadina članka u novinama. Pričekali su me navečer na izlasku iz kafića. Trojica maskiranih i naoružanih. Strpali me u auto, zavezali ruke, odvezli u garažu blizu nogometnog igrališta i izlomili mi puno kostiju. Kad su me pustili, prvo sam otišao kući i nazvao Nadu, a onda produžio u bolnicu. Nada je uzbunila ministra policije, američkog i njemačkog veleposlanika, novinare. Sutradan su mi svi došli u bolnicu. Ministar me uvjeravao da će počinitelji biti pronađeni. Dobit ću i danonoćnu zaštitu. Amerikanac mi je kazao da sam odsad i pod njihovim posebnim štitom. Nijemac je pitao treba li mi što. Treba mi hrana za Lanku. Obećao je da će to biti riješeno u najkraćem roku. I bilo je.

Nada je dolazila svakog dana dva puta. Spavala je u mojoj kući. Ona me i izvela iz bolnice poslije sedam dana ležanja.

– Želiš da ostanem? – pitala je kad smo sjeli pred televizor.

– Mislim da ćeš morati ostati, barem neko vrijeme, zbog Lanke. Ja ovakav ne mogu ništa. Nemaš izbora.

Uzela je godišnji odmor i brinula se za Lanku i mene. Brak joj se upravo raspao. Saznala je da je muž vara s nekom studenticom. Dobro sam se osjećao dok je ona bila u kući, toliko dobro da sam joj jedne večeri stavio ruku na rame. Obrazom je stisnula moju ruku. Poljubio sam je u vrat. Činilo se da joj treba nježnosti, nakon svega. Meni je trebao netko.

Njezin godišnji odmor bližio se kraju, ali nisam htio da ode.

– Hoćeš li moći ostati još sedam dana ako ti ispričam još nešto?

– Moram pitati šefove.

Pitala je i odobrili su joj. Rekao sam joj za dvije jame u koje smo bacali ubijene. Za jame je znalo svega nekoliko ljudi. Nitko od njih nikad ih i nigdje nije spomenuo. Nema ih ni u onim nevažećim iskazima policiji. U jamama je, po mojoj procjeni, bilo najmanje sedamnaest leševa. Neki su zaklani, neki ubijeni metkom u glavu. Izvadite tijela iz jama, pa ćete vidjeti. Ja sam ubijao samo metkom. Tko je znao? Znali su svi. Svima je to odgovaralo.

Opet se sve uzbunilo, ali manje nego prvi put. Opet se nije javio nitko da me pokuša mirno ušutkati. Nada se ponovo morala vratiti u Zagreb, a ja sam to ponovo morao spriječiti. Ispričao sam joj još, i još. I onda više nisam imao što pričati. Izmišljao sam nova i nova ubojstva, nova zvjerstva, toliko i toliko djece, nove jame, ubijanje je bilo naš stil života. Nisam se mogao zaustaviti. Ali nitko se nije obazirao. Sve se ponavljalo, samo su se brojevi mijenjali, a brojevi ljudima ubrzo postanu dosadni i ne mogu više pratiti. Nada je definitivno morala otići.

– Hoćeš li se vratiti?

– Neću.

– Moći ćeš bez Lanke?

– Moći ću… Poslušaj me, odvedi je u zoološki vrt. Tamo će joj biti bolje. Moraš početi živjeti normalno.

Kasnije sam čuo da joj se muž vratio. Zasitio se mlađeg tijela, prošla je strast. Primila ga je nazad. Bio sam povrijeđen, ali taj osjećaj nije dugo potrajao.

Sami Lanka i ja. Oko nas tišina i nigdje nikoga. Snježana i kćeri nisu me nazivale. Nijemci su i dalje slali novac za hranu, pa sam s te strane bio miran. Lanka je izgledala sve bolje, ali ja joj više nisam imao što dati. Između nas više nije bilo ničega. Održavali smo rutinu: donosio sam joj hranu i lijevao vodu, a ona je svakog jutra uzvraćala dodirima namreškane surle po mom licu, vratu i prsima. Kao bračni par. Hvatali smo se za rituale kao za slamke spasa.

Grad nas je izolirao. Između grada i nas prostirao se morski pojas prepun ajkula i pirana. Svatko se držao svoga teritorija i vladao je mir koji je u svakom času mogao skliznuti u njihov konačni obračun sa mnom i s Lankom. Čekali su krivi korak ili samo nečiji mig. Bio sam osuđen na smrt.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.