Sanjao sam slonove | Ivica Đikić

POZDRAVI SLONOVE

 

Mog cimera Ljubu Begića iz bolnice su otpustili dva dana poslije incidenta s liječnikom i cigaretom. Na odlasku mi je samo rekao da mora na ozbiljnije preglede u glavni grad. Bio je smiren, utišan i ravnodušan. Mora da su mu dali neke tablete da bude takav.

– A slonovi? – dobacio sam. Podigao je ruku.

– Pozdravi ih, doći ću ja drugi put. Sigurno.

U bolnici sam proveo dvadeset i devet dana. Upućen sam na kućni oporavak, ali prije odlaska kući htio sam otići na Otok da vidim Sonija i Lanku. Da vidim jesmo li sad izravnali račune. Doputovao sam u vrijeme ručka. Predsjednik nije bio na Otoku, pa je u objektima boravilo samo malobrojno stalno osoblje. Htio sam ih što više izbjeći, jer bi me opsjedali svojim kurtoaznim pitanjima, jer bih previše puta morao ponoviti kako je bilo kad me je Soni probo svojom kljovom. Želio sam samo vidjeti slonove i otići kući. Od pristaništa do Sonijeve i Lankine štale trebalo je pješačiti oko kilometar i pol: na tom putu nikako nisam mogao izbjeći dva stražarska mjesta. Prošlo je bezbolno. Samo pozdrav, pokazivanje legitimacije, stisak ruke i dvije-tri riječi o zdravlju. Glumio sam užurbanost, a oni me nisu pitali kamo idem.

Štala je, kao i obično, bila otvorena. Lanka je bila sama. Kao da se trznula kad me je vidjela, ali to je trajalo kratko. Prišao sam joj i položio ruku na nju. Onda sam se čelom naslonio na debelu prašnjavu kožu. Nije me primjećivala. Pitao sam gdje je Soni. Ignorirala me. Gdje li je mogao otići? Nikad nigdje nije odlazio bez Lanke. Nije volio biti sam. Morao sam saznati gdje je, a Lanka mi u tome nije mogla ili nije htjela pomoći.

Lišen maloprijašnje užurbanosti, vratio sam se do stražarskog položaja. Gdje je nestao drugi slon, pitao sam mladog vojnika u besprijekornoj uniformi Predsjednikove Straže. Nisam ga poznavao. Dvoumio se da li da razgovara sa mnom. Zašto vas to zanima, pitao je. Mislio sam da to ne moram nikome objašnjavati, jer sam vjerovao da svi znaju za okolnosti mog ranjavanja. On nije znao. Bio je novi, svega je četiri dana na Otoku. Nisam mu htio objašnjavati. Imam svoje razloge, odgovorio sam. Rekao je da ne zna što je sa slonovima. Prekratko je ovdje. Uputio me na svog nadređenog čiji je ured bio u zgradi u kojoj smo spavali kad smo bili na Otoku. Znao sam bojnika Parlova. Razuman čovjek i izvrstan borac. Kad sam mu se ukazao na vratima, ustao je i prišao da me zagrli. Bilo mu je drago što me vidi.

– Kad ćeš nam se vratiti? – pitao je.

– Doktori su rekli tri mjeseca… Vidjet ćemo. Znaš li gdje je onaj drugi slon?

– Slon?

– …

– Ah da, slon. Nema ga, ubijen je. Kad se ono dogodilo s tobom, ubijen je.

– Kako ubijen? – bio sam ošamućen.

– Ubijen mecima, iz pušaka, i tromblonima, iako je bilo prijedloga da ga se raznese maljutkom.

Rekao je da su ga ubili zbog mene. Jozef je naredio, mnogo ih je pucalo, osvetili su me. Zakačili su Sonija za oklopno borbeno vozilo i odvukli ga do obale, a zatim utovarili u ratni brod koji je izmrcvarenog slona izbacio negdje na otvorenom moru. Tko zna gdje. On je sad morski slon. Sol mu je progrizla koru, ribe žvaču njegovo meso.

Osjetio sam umor, pa sam odlučio prespavati na Otoku. Začudo, dobro sam spavao. Otputovao sam u zoru. Nisam skupio dovoljno snage da se pozdravim s Lankom. Potajno sam nestao poput pravog ubojice, nisam ostavio nikakav trag.

Kući sam došao poslijepodne. Snježana je bila sama u dnevnom boravku. Gledala je televiziju. Obradovala se kad me ugledala. Otkako je i Ana prije nekoliko mjeseci otišla na studij u Zagreb, Snježana je bila posve sama u našoj kući. Dinka je otišla još ranije, ona je već bila zaposlena u banci. Moji roditelji, s kojima smo živjeli, umrli su prije rata. Pokosilo ih je u godinu dana. Snježana je samovala. Mislim da u posljednje vrijeme previše pije. Lice joj je odjednom ostarjelo, isušilo se.

Sedam dana nisam izišao iz kuće. Nisam se ni kupao. Dolazili su ljudi da me vide, ali nisam htio pred njih. Snježana im je lagala da spavam, da sam prehlađen, da nisam kod kuće, da se upravo tuširam. Kroz zidove i zamandaljene prozore do mene su prodirali glasovi što su milili niz ulice. Poludio Andrija, pričalo se, otkad mu se desilo ono sa slonom. Nije isti čovjek, zavukao se u sebe, samo o tom slonu misli, jebo ga slon, da ga jebo. Kojim putevima do ušiju grada dolaze informacije koje su, u suštini, uvijek istinite? Meni je to najveća od svih misterija.

Snježana je nekoliko puta dnevno ulazila u sobu. Uglavnom bi samo promolila lice i pitala hoću li jesti, a dva puta u tih sedam dana sjela je na krevet i pokušala razgovarati. Pitala je što mi je, zašto sam takav, zašto sam se promijenio. Nisam znao točno odgovoriti. Mrmljao sam samo da valjda ima veze sa slonovima. Ispričao sam joj što su učinili Soniju koji ništa nije bio kriv. Gledala me kao što se gledaju ljudi koji su preko noći ostali bez razuma. Razumio sam je.

Osmog dana okupao sam se i obrijao, i otišao na pivo u grad, u kafić Grand, gdje sam, inače, bio stalni gost. Ljudi su bili drukčiji. Stidljivo su me pozdravljali, nitko mi se nije obraćao, čak ni konobarica Maja koja je uvijek započinjala razgovore dok sam ujutro pio duplu kavu s malo hladnog mlijeka i čitao novine. Nekad mi se činilo da sam joj simpatičan. Ali sad mi se čini da sam to možda samo bio umislio. Popio sam pivo i vratio se kući. Jesu li me se bojali? Ili su me žalili? Mrzili? Zašto bi me mrzili?

Navečer je nazvala naša starija kćer Dinka iz Zagreba. Htjela je razgovarati sa mnom. Pitala je kako sam, je li sve u redu. Da, sve je u redu. Zašto?

– Što je s tim slonovima? To što se priča…

– Ništa nije… Fale mi malo, i to je sve.

– Slonovi ti fale?

– Fale mi… Ali ja ću to uskoro riješiti, ne boj se.

– Kako to misliš, riješiti?

– Ne boj se, riješit ću. Nemoj se ti brinuti za mene.

– Budi dobro, molim te. Pazi na majku.

– Hoću.

I idućih dana ljudi su me mimoilazili s nepovjerenjem. Bilo mi je ponižavajuće da bilo što činim. Opet nisam izlazio iz kuće. Snježana je bila nervozna zbog toga, jer je strahovala da ću je zateći dok potajno pije. Taman se bila navikla na svoju samoću.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.