Sanjao sam slonove | Ivica Đikić

DAMJAN RADIĆ

 

Kad je Mara, prije deset mjeseci, prvi put došla u ovaj stan, skuhao sam večeru i kupio skupo crno vino. Nisam bio loše ispekao meso, ali krumpir je ostao sirov. Slijegao sam ramenima, a ona je samo ponavljala da je sve u redu, događa se to čak i u dobrim restoranima. Smješkala se. Nije prestajala hvaliti vino, a meni su godili komplimenti, iako o vinima nisam znao stvarno ništa. Znao sam jedino da je skuplje, vjerojatno, bolje. Kupio sam i šest novih tanjura, vinske čaše i komplet noževa, vilica i žlica. Potrudio sam se kao nikad ranije. Bilo mi je stalo.

Poslije smo prešli na kauč. Nastavili smo piti vino. Pitao sam je ima li neki skriveni razlog zbog kojeg se bavi Rimcem. Postoji li nešto što bih trebao znati, s obzirom da me je uvalila u ovo? Pogledala me začuđeno. O čemu govorim, kakvi skriveni razlozi?!

– Vidim samo da si pošteno zagrizla u ovo… Pa se samo pitam… Imate li vas dvoje nešto osobno…? – bio sam postiđen. Znam sam da mi nema spasa.

– Nema ništa tajno, nisi normalan. Radim svoj posao, dali su mi zadatak i radim posao. I hoću taj posao pošteno odraditi. Samo to. Vrlo jednostavno – kratko se zaustavila, pa nastavila: – Taj čovjek je kriminalac i naš posao je da nađemo dokaze koji će ga strpati u zatvor. Za to primamo plaću, ako si zaboravio. Zar to nije dovoljan razlog?

Svaki naš ozbiljniji razgovor u tih prvih mjesec-dva-tri završavao je mojom postiđenošću. Bio sam uvjeren da će misliti da sam glup. Izgovarao sam samo pogrešne riječi koje su se rušile poput čunjeva. Objašnjavao sam što sam, zapravo, htio kazati, petljao, i još dublje se zakopavao u žitko blato svoje izgubljenosti i smetenosti. Mara je bila prilično otporna na alkohol. Misli su joj ostajale jednako jasne i nakon četvrte čaše vina.

Govorio sam da nisam mislio ništa loše, samo mi je neuobičajeno da se netko toliko predaje poslu. Ja bih možda bio takav da su me rasporedili u Političke delikte, jer ja ne vjerujem u pravdu koliko u državu, u stabilnost. Ona vjeruje da će svijet biti malo bolje mjesto kad Rimca smjestimo u zatvor. U ruci je i dalje zavodljivo držala čašu.

– Nije ti čudno što nikome dosad nije smetalo ono što Rimac radi? Nije on jučer postao mafijaš, zar ne? Zašto baš sad?

– Recimo da mi je čudno, ali što s tim… Ili hoćeš reći da bi bilo bolje da Rimac nikad nije postao naša meta?

– …

– To hoćeš reći? Kad smo ga puštali tolike godine, pustimo ga zauvijek? Hoćeš reći da bi to bilo pravedno?

– Ne, to bi bilo samo dosljedno. Ovo mi se čini licemjernim. Licemjerna pravda, zar to može biti? – napokon sam govorio pribrano.

– Sad mi je jasno zašto te ne žele prebaciti u Politički odjel…

– Baš zato bio bih dobar ondje. Znam kako razmišljaju. Znam kakvi su i s njima ne može biti kompromisa, ni trgovine. Za razliku od mafijaša kao što je tvoj Rimac… On ni u što ne vjeruje, nema nikakvo uvjerenje ni o čemu. Budala. To je nečiji privatni obračun s Rimcem, sve drugo nema smisla. Radimo kokošare, a pravi neprijatelji rovare svuda oko nas. Još malo pa će sve novine biti njihove… Prava nevolja je nered i nestabilnost države, a ne kriminal.

– Nije Rimac kokošar…

– Svi su oni kokošari i konjokradice. I Rimac, i Zanki, i Dubro, Šesto, svi.

– Rimac nije, ali nije sad važno. Reci mi, nije mi jasno, zašto si onda izabrao ovu stranu?

– Ja sam na ispravnoj strani. Država je iznad svega.

– Važnije od države je da sklonimo ološ s ulice. Mi bismo se time trebali baviti. Mislim, i ti i ja, jer ti si još uvijek u Organiziranom kriminalu. I, koliko kužim, nemaš baš puno šanse za skori premještaj…

– Ne može se ološ skloniti s ulice. Kako ne razumiješ? Ulica i postoji zato da bi bilo ološa. Ako ne bude Rimca, bit će netko drugi. Zanki ili bilo tko. Važnije je da budu sklonjeni pravi neprijatelji, jer s njima nema kompromisa, oni nikad ne mogu biti naši.

– Misliš kao što je ovaj Sučić?

Presjeklo me, izbilo mi zrak iz pluća. Pomislio sam tada da Mara zna, ali uspjelo mi je da sakrijem tu pomisao. Ili joj je koncentracija, ipak, iščezavala s gutljajima vina. Zaronio sam zbunjeno lice u njezinu crnu kosu i bijeli vrat. Suhim vrhom jezika prelazio sam joj od ključne kosti do uha. Pomjerila je glavu, i vrat sasvim izložila mom jeziku i usnama. Odložila je čašu na prljavi niski stolić. Otkopčavala je košulju, uvijek je nosila prozirne bijele grudnjake. Prepuštala se. Ja sam se opustio tek kad sam shvatio da ne zna moju tešku tajnu. Jezik mi više nije bio drven i suh. Njezina koža brzo je upijala pravilne mokre poteze moga jezika.

Češće sam ja odlazio k njoj. Njezin stan bio je veći i ljepši. Bilo je više svjetla, voljela je cvijeće, krevet je bio prostraniji, plahte i jastuci mirisniji. Nisam bio svjestan da izbjegavam ostavljati tragove svog života u tom stanu. Nisam poznavao njezine roditelje. Brata sam joj jednom slučajno sreo, ali nismo imali o čemu razgovarati. Živio je u svijetu drukčijem od našeg. U Marinu stanu, s glavom na njezinu trbuhu, bio sam siguran, iako joj to nikad nisam priznao.

Sad sam čekao da Mara pokuca na moja vrata. Javila se da kreće tramvajem s Britanskog trga. Balon napetosti u trbuhu malo se ispuhao, iako nisam znao što ću sutra. Hoću li ostati u krevetu i prespavati čitav dan, i sve zaboraviti, ili ću otići tamo gdje mi je ubijen otac i praviti se da istražujem tko ga je i zašto ubio? Htio sam da me Mara zagrli i kaže mi što trebam učiniti. Bio sam spreman postupiti kako god ona misli da je najbolje. Samo da prekinem ovu neodlučnost i da se iskobeljam iz labirinta po kojem lutam otkako sam doznao tko mi je otac.

Donijela je dvije čokolade s lješnjacima i sutrašnje novine. Volio sam navečer kupiti prvo izdanje novina i čitati ono što će drugi čitati tek ujutro. Uvijek me uzbuđivalo da znam nešto prije od drugih. Zato sam valjda i našao posao u SNS-u, nakon što su me odbili u novinama. Kad si novinar, svakog dana imaš priliku da svima pokažeš da znaš prije od svih. Kad si zaposlen u SNS-u, drugima ne smiješ pokazivati ništa. Teško sam se borio s prisilnom šutnjom. Bio sam razapet između potrebe da budem važniji nego što jesam i sigurne plaće u Službi. Suzbijao sam ego, plaća je bila jača.

Reče da joj je žao što se onako ponašala. Reče da sam ja izgubio oca, a ona nije prestala misliti samo na sebe. Kazao sam da se ne ljutim, nema veze. Pitala je jesam li dobro. Jesam, valjda jesam. Što ću učiniti? Rekao sam da ću ići dolje, iako u to, iskreno, više nisam bio uvjeren. Ona misli da ne bih trebao ići, ali to je samo moja odluka. Ja najbolje znam zašto ću učiniti ono što ću učiniti. Ona će me podržati u svakoj odluci.

Zazvonio je telefon. Mater Veronika. Odmah je izgovorila da ima molbu. Bila je ozbiljna i skoro poslovna.

– Hoću da me sutra odvezeš na Andrijin sprovod. Nemoj me ni pokušavati odgovarati. Ako me ti nećeš vozit, noćas ću sjesti na autobus i otići ću sama.

– U redu. Kad je sprovod?

– U pola tri.

– Doći ću po tebe oko devet.

Tek kad sam spustio slušalicu, počeo mi se ukazivati sav praktični užas njezine namjere. Na sprovodu će biti barem deset agenata SNS-a i deset kriminalističkih policajaca. Snimat će pogreb na koji neće doći više od dvadeset mještana. Netko će, čisto radi forme, kasnije provjeriti tih dvadesetak nesretnika i tako će se doći do imena Veronike Krstanović. A zatim samo još jedan korak, i znat će se da sam joj ja sin. Bit ću pozvan na razgovor i morat ću priznati. To će biti kraj moje karijere. Bit ću zauvijek osramoćen. Ne mogu to sebi priuštiti u ovom trenutku. Sad ne.

– Moraš joj objasniti zašto ne smije ići – rekla je Mara. – Shvatit će, ona je razumna žena.

– Ujutro ću otići kod nje i sve objasniti. Sad nemam snage. Valjda će shvatiti. Ponekad je teška.

Malo tišine, pa je duboko udahnula, a potom reče da mi mora kazati dvije vijesti, iako možda nije pravi čas. Ne može više držati u sebi. Prvo dobra vijest: napušta Tužiteljstvo. Sutra će predati zahtjev da sporazumno raskinu radni odnos. Zapravo, nije taj posao za nju. Nema smisla. Nisam mogao vjerovati da mi govori to što sam čuo. Ona govori da nema smisla raditi u Tužiteljstvu, proganjati kriminalce?! Ali čekao sam lošu vijest i ništa nisam potpitivao. Loša vijest je da se jebala s Rimcem. Nekoliko puta posljednjih mjeseci. Žao joj je. Ne zna kako se to dogodilo.

– Nije se dogodilo samo jednom pa da ne znaš kako se dogodilo. Pričaš gluposti – glas mi je bio tih i ravan, a sve u meni je bjesnilo.

– Nisam to mislila, nego…

– Znači, nismo hapsili Rimca zato što si se ti s njim ševila, a ne zato što ti je obećavao da će nam dati dokaze protiv nekih svojih šefova? Kad ti je to obećavao? Poslije seksa?

– Nemoj biti takav, molim te… Ne očekujem ni da mi oprostiš, ni da razumiješ, jer ni ja ne razumijem. Ali nemoj me vrijeđati.

– Da te pohvalim? Šta ti hoćeš, jebote? Ševila si se s Jadranom Rimcem, čovječe!

Ušutjela je. Htio sam da nešto govori. Pitao sam što ćemo sad. Umjesto odgovora, kazala je da me mora još nešto pitati. Iznenadila me njezina drskost.

– Što ako je, kažem ako, Jadran ubijen zato što se saznalo da želi pričati?

– Što onda?

– Nije puno ljudi znalo o čemu Jadran razmišlja. Ustvari, znala su samo dva čovjeka. Moj šef i ti.

– I ti, naravno, prvo sumnjaš na mene?

– Ništa ne sumnjam, samo…

– Moram te samo podsjetiti da ti meni nikad nisi direktno rekla koga to Rimac obećava povući u govna sa sobom. Odnosno, zaboravila si da ja ne znam koja ti je imena šaputao Rimac nakon seksa.

Rekla je da sam dovoljno pametan i da sam dovoljno znao, pa da sam i sam mogao zaključiti da Jadran misli na Damjana Radića. Reče još i da je sigurna da mi je Magaš spominjao Radića, ali njegovo ime nikad nije vidjela u mojim izvještajima i službenim zabilješkama. Kako može biti sigurna da mi je Magaš pričao o Radiću? Reče da to nije važno, ali je sigurna.

– Teorija ti je glupa, ja nikome ništa nisam rekao.

– Kao i tvoja teorija da ga nismo hapsili zato što sam se ja jebala s njim…

– Kad si već spomenula Magaša, zašto mu je Rimac uzeo stan?

– Rimac je sve organizirao da Magaš bude imenovan za glavnog tužitelja, ali on nije pristao. Nikako nije htio pristati. Bio je to vrhunac. Rimac je shvatio da se gadi Magašu. Davao mu je plaću, financirao mu kocku, a zauzvrat je dobivao sve više gađenja. Uvrijedio ga je i jebi ga… Nisam ti to htjela reći, jer bih ti tada morala otkriti i tko je bio angažiran oko smjene Majstorovića, odnosno da bi se postavilo Magaša. Naravno, Damjan Radić. Ponekad su me neke tvoje riječi ili grimase navodile da pomislim da si uspio posložiti sve kamenčiće, ali da šutiš i puštaš me da se dovoljno izblamiram. Ubrzo bih iz nečeg drugog shvatila da i dalje lutaš.

– Falilo mi je koncentracije i upornosti. Stalno sam bio napet zbog starog. I trudio sam se da te zadivim. To mi je blokiralo mozak…

Uzeo sam novine i listao ih. Andrija Sučić nestao je s prvih stranica. Dvoumio sam se hoću li joj priznati da sam i ja nju prevario. Dva puta. Masturbacija se ne računa. Nisam joj rekao.

– Hoćeš čokolade? – pitala je. Uzeo sam komad. – Prespavala bih kod tebe noćas, ako nije problem. Ne da mi se sad odlaziti.

Ravnodušno sam kimnuo glavom, a ustvari, bio sam sretan što neću još jednu noć provesti sam.

– Ako mene pitaš – vratila je razgovor malo unatrag – Vladimir Magaš ne zaslužuje da ga se žali. Radio je sve najprljavije za Jadrana, sve je znao. Nije mu bio nikakav problem. Ne zaslužuje da ga se žali, vjeruj mi.

– Za razliku od Rimca, zar ne?

– Ne opet…

Instinktivno sam želio zaštititi Magaša, iako sam znao da su mi argumenti krhki kao slani štapići. Nije mu bilo lako. Sjebali ga svi. Koštala ga ta njegova slabost protiv koje je bio nemoćan. Plivao je nekako. Mislio da mora imati zaštitnika i da mu o tome ovisi život. Pitala je znam li uopće što je sve Magaš radio. Što je radio? Ah, što je radio… Brinuo se da sve funkcionira, da nitko ne pravi probleme. Rimac više nije imao živce za detalje, ugovaranje, dogovaranje, uvjeravanje. On bi kazao što hoće, a Magaš bi to napravio, ovako ili onako. Sastanci, večere, jutarnje kave, ručkovi, noćne šetnje, telefoni. Ministri, državni tajnici, suci viših sudova, načelnici, generali, direktori državnih monopolista, obavještajci, vlasnici novina, policajci, šefovi Carine, biskupi. Magaš je sve držao u svojim rukama. Rimac se pojavljivao i otvarao vrata tek kad bi Magaš naišao na otpor koji se nije dao svladati konvencionalnim metodama.

– Znaš li da je Magaš bio glavni čovjek za izvlačenje zarobljenika s druge strane?

– Pričao mi je nešto o tome…

– Da, rekao ti je da ga je Jadran slao da se sastaje s nekim Novicom kojeg je slao Aleksandar Marković zvani Bumbar. Razmjenjivali su liste zarobljenika. Magaš je donosio imena i prezimena naših u njihovim logorima, taj Novica donosio je liste njihovih koje su zarobili naši. Onda bi ti ljudi s popisa bivali pušteni svojim kućama, a da za to nitko ne zna. Rekao ti je, vjerojatno, da su se na tome vrtjele velike pare…

– Otprilike…

– Ali nije ti, pretpostavljam, rekao da je naš popis sastavljao Damjan Radić, jer to je bio njegov biznis. Nisu u tome glavni bili ni Jadran ni taj Bumbar. Oni su to samo obavljali i ništa nisu pitali, a zauzvrat su prolazile tone droge i nitko ništa nije pitao. Radić je, naravno, imao postotak i od toga. Nije bilo istraga kad su pobijeni skoro svi koji su smetali Jadranu. Službeno, nikad nije pronađen ni jedan trag, ni jedan dokaz. Magaš je pazio na sve to, da se nigdje ne dogodi neki slučajni propust, i da se svaka karika u lancu striktno drži plana. Magaš najbolje zna tko se nije držao plana, jer on je planirao. Razumiješ?

– Ne kužim zašto to radiš: govoriš kao da je Magaš veći zlikovac od Rimca.

– O tome bi se moglo razgovarati, ali nije važno. Stvarno više nije važno.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.