Sanjao sam slonove | Ivica Đikić

PREDSJEDNIKOVA SMRT

 

Vladimir Magaš ručao je za stolićem kad sam ušao u njegovu domsku sobu. Jeo je žlicom. Učinilo mi se da mu je drago što me ponovo vidi. Znao sam, reče, da ćeš opet doći. Sjeo sam na stolicu nasuprot njemu, a on je prestao jesti. Iza njegovih leđa žmirkao je mali televizor koji se u svakom trenutku mogao trajno utrnuti. Drago mi je što nisi otputovao, reče, ipak si ti pametan momak. Zadovoljan je što ozbiljno uzimam njegove savjete. Tada sam shvatio da se i nemam s kime posavjetovati, osim s njim. Rastužila me ta spoznaja.

Izvadio sam rješenje o novom radnom mjestu i dao Magašu da čita. Brzo je sve razumio.

– To si htio?

– Jesam, ali sad više ne znam…

Pitao je imam li drugu opciju. Sad nemam ništa, ali dosad nisam o tome ni razmišljao. Uzmi dopust, kazao je, pa razmišljaj, ali država je država. S tom tvojom strukom, a kasno je da budeš liječnik ili nešto slično, dodao je, može se raditi za državu ili protiv države. Prvo je, naravno, neusporedivo sigurnije.

– Zašto onda vi niste ostali raditi za državu?

– Imao sam drugu opciju. I prestani mi konačno govoriti vi.

– Rimca.

– Da, dođu vremena kad i Rimac postane ozbiljna opcija, jer se izbriše granica između države i rimaca, ili postane nevidljiva prostim okom. Oni budu jedno te isto. Osim toga, ne može Rimac svakome ni biti druga opcija – zavjerenički se osmjehnuo.

– Mogu li telefonirati?

Nazvao sam Radoševu tajnicu i rekao joj da uzimam deset dana odmora. Neka sredi papire. Zatim sam nazvao majku, pustio sam da joj telefon zvoni do kraja, ali opet ništa. Počeo sam se brinuti. Uvijek se odmah javljala kad bih zvao.

– Razmišljao sam da odem negdje vani, s Marom… To je možda moja druga opcija.

To je hrabro, reče. On nikad ne bi skupio toliko hrabrosti. Samo velika hrabrost, očaj ili ludost mogu natjerati čovjeka da napusti sve ovo i da dvanaest sati dnevno pere tanjure u smrdljivim roštiljarnicama po marginama evropskih gradova. Za takav izbor čovjek mora imati razlog velik kao kuća.

– Imaš li takav razlog?

– Ne znam, možda.

– Da ga imaš, znao bi.

Televizija je odjednom sasvim zašutjela. Pomislili smo da je crkla. Onda se pojavila slika poznatog voditelja: bio je u crnom odijelu i s crnom kravatom. Nekoliko sekundi gledao je u kameru i nije govorio ništa. Potom je uzeo malo zraka i rekao: “Poštovani građani, umro je…” Televizor je zanijemio, a ubrzo je nestalo i slike. Magaš i ja gledali smo se kao da jedan od drugoga tražimo objašnjenje.

U stanu sam natrpao neku odjeću u ruksak, spremio četkicu za zube i pasoš, i krenuo na željeznički kolodvor. Više nije bilo vremena da svratim kod majke, a i bio sam ljut na nju. Ponaša se kao dijete, cijeli život ponaša se kao dijete. Samo bježi. Dosta mi je, baš me briga. Nije zaslužila da se brinem.

Stigao sam na kolodvor koju minutu prije polaska vlaka. Srećom ili nesrećom, željeznički promet još nije bio obustavljen zbog Predsjednikove smrti. Pronašao sam Maru u vagon-restoranu. Pila je pivo, pušila i čitala novine. Prenula se kad me ugledala. Poljubio sam je u obraz.

– Gladan sam. Može li se ovdje nešto jesti? Nisam se nikad vozio ovakvim vlakom.

– Stvarno? Naravno da se može jesti, zvat ćemo konobara…

– Nikad nisam prešao granicu. Baš nikad.

Lagao sam joj, dakle, o svojim putovanjima: Pariz, Budimpešta, Rim, Venecija, London, Beč. Izmišljao sam slike, mjesta, događaje, ljude. Reče mi da vješto lažem. Mogao bi biti romanopisac, dometnula je, mogao bi živjeti od svojih laži.

– I, što si još lagao?

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.