Sanjao sam slonove | Ivica Đikić

CIMER

 

Probudio sam se u vojnoj bolnici u gradu na obali. Bilo je još pet kreveta u sobi, ali samo na jednom ležao je čovjek. Vani je padala kiša i grmjelo je. Najgore je jutarnje nevrijeme, kad te probude gromovi i munje, i oluci koji klepeću. Kroz sljepoočnice su mi letjele munje i mačevi. Kao da mi je glava list papira koji snažna ruka cijepa do najsitnijih komadića.

– Gospodine, imate li cigaretu? – pitao sam čovjeka koji mi je ležao slijeva.

– Nemam… Ali i ja bi rado zapalio jednu…

Šutjeli smo i nismo se pomicali. Shvatio sam da se ja, zapravo, ne mogu ni pomaknuti. Bol je bila jedino što je čuvalo cjelovitost moga tijela.

Liječnik je došao nakon pola sata. Moj cimer ga je odmah upitao ima li cigaretu. Liječnik se pravio da ga nije čuo. Bio je relativno mlad, svakako prilično mlađi od mene, a ispod kute nosio je tamno odijelo, bijelu košulju i plavu kravatu. Stao je uz moj krevet i čekao da mu kažem kako sam. Djelovao je užurbano. Moj zgužvani i promukli cimer, vidio sam ga samo okrajkom oka, opet ga je zapitao ima li cigaretu. Liječnik se obraćao meni: izveli smo dvije operacije, jednu u trbušnoj šupljini, drugu u predjelu karlice, uistinu složeni zahvati, ali nadamo se da će sve biti u redu, pozorno ćemo pratiti vaše stanje u idućih par dana, to je kritično razdoblje. Mirujte. Krenuo je k izlaznim vratima. Doviđenja. Cimer ga je još jednom pitao ima li cigaretu. Kad se mladić opet nije ni trznuo, u cimerovoj ruci stvorio se pištolj. U tri koraka sustigao je liječnika u čijoj je desnoj ruci već bila kvaka. Ščepao ga je za ovratnik i u idućoj sekundi gurao mu cijev pištolja u usta. Podizao sam glavu da jasnije vidim što se događa: svaki milimetar bio je novi čavao u mozak, vrela sablja u kičmu, u rebra.

Liječnik je ležao na jednom od slobodnih kreveta, a moj cimer stajao je iznad njega, s isukanim pištoljem.

– Ej, pusti pištolj, čovječe, koji ti je… – mirno sam kazao.

– Ti se ne mišaj! – nije okretao glavu prema meni. – Pito sam doktora. Doktore, daj mi cigaru, znam da pušiš. Ajde, daj…

Ukočeni liječnik počeo se hvatati po džepovima. Činio je to nervozno, smiješan poput robota na nekoj brzoj drogi. I ja sam osjetio olakšanje kad je negdje napipao kutiju.

– I vatre…

Cimer je povukao prvi dim i procijedio jedno gadljivo mrš. Liječnik je izjurio iz naše sobe. Nije se ni osvrnuo dok je odlazio. Cimer je legao na krevet na kojem je maloprije ležao mladi liječnik. Upućivao je mlazove dima prema nadutom i napuklom plafonu. Pištolj mu je počivao na mekom trbuhu.

– Izbušili te slonovi, a? – rekao je, i dalje gledajući u nabreknuća na plafonu. Potvrdio sam. Pa smo šutjeli.

– Nikad nisam vidio slona uživo – napokon reče. Cigareta mu je brzo gorjela. Odjednom se trznuo, pištolj se dva puta bučno odbio o plastični pod, otvorio je prozor i bacio opušak. Vratio se na svoj krevet.

– Uh, pa nisam uzeo cigaru za tebe! – odjednom se sjetio. Rekao sam da je dobro i da nema veze.

Pitao sam ga za ime. Zove se Ljubo Begić. Dosta je mlađi od mene. Jak kao stablo. Nisam primjećivao da ima tjelesnih nedostataka. Nije mi bio očigledan razlog njegova boravka u bolnici.

– Šta je tebi bilo?

– Još traže… Pao sam u nesvist. Ništa, ručao, i samo se srušio. Mislili da je srce, ali polili me vodom i dobro, probudio se. Nije prošlo po sata, opet isto. Pa su me doveli u bolnicu na pretrage. Ništa nisu našli, pa su me poslali ovamo. Na morski zrak. Tu sam već šest dana.

– Jesi li u bolnici padao u nesvijest?

– Jaštasam, barem sedam-osam puta. Probude me i dobro. Čekam kad će opet. To je jedino loše. Ne znaš kad će i di. Strah me svaki put kad idem u klozet.

Kratko se nasmijao. Ja sam se nasmijao još kraće. Čini mu se kao da mu u glavi negdje prokišnjava, pa nastaju kratki spojevi koji mu gase oči i misli. Mora biti nešto. Možda je nešto od rata. Ratuje već četiri godine. Svašta je vidio. Ali slonove nije.

– Kad se oporavim, povest ću te da vidiš Sonija i Lanku. Ako još budeš ovdje…

– Bit ću ovdje koliko hoću, koliko treba. Pričaj mi o slonovima.

– Moraš ih vidjeti, neće ti ništa značiti ako ti budem pričao… Slonovi ko slonovi, s televizije, ali kad im se primakneš…

– Smrde li puno?

– Smrde, ali kad im se primakneš, onda ništa ne čuješ, i nos ti se začepi. Ništa, samo su oni i ti. Zato kažem da se to ne može ispričati.

Pitao me drogiram li se. Probao sam svašta, ali ne mogu reći da se drogiram. Uzmem kad me ponude džointom ili crtom kokaina, ali mogu bez toga. Prestar sam ja za to. Izvadio je vrećicu, pa iz nje prosuo malo praha na komad razbijenog ogledala, koji je ležao na njegovu noćnom ormariću. Razdijelio je kokain u dvije kolone, smotao novčanicu od sto maraka i prinio mome nosu. Šmrknuo sam. Načas me je zasvrbjelo kao da ću kihnuti. Šmrknuo je i on. Popratio je to zadovoljnim – ohh!

Ponovo sam imao srce. Galopiralo je prema stegnutom grlu. Refleksno sam micao glavu ustranu, a sve me je boljelo. Ovo je dobro, čuo sam ga kroz brašnjave uši, dobro, dobro, skupo, majku mu jebem, naćemo neke pare, kupit kilo, to je poso, imat ćemo i za sebe i za druge. Htio sam ustati i umiti se. Nisam mogao. Srce je tapkalo na mjestu, negdje na prilazima grlu.

– Obećo si mi za slonove, nemoj zajebat.

– Neću, časna riječ.

– Sigurno da nećeš.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.