Sanjao sam slonove | Ivica Đikić

PODRUM

 

Vladimir Magaš, kao i svake noći, na šanku podrumskog restorana u gluhom centru grada. Pije crno vino, jer su sav viski iskapili ljudi uvjereni da je nedolično naručivati to piće u količini manjoj od jedne boce. Flašu, cijelu flašu, cijelu, kompa, nismo pičke. Iz dvorane u kojoj se jelo dopirali su zvuci sudaranja vilica i noževa s porculanom, i tupi tonovi izlijetanja šampanjskih čepova. Još nije ponoć, još nije nastupio čas da se počne priželjkivati pucketanje gumice boje cigle, koja na okupu drži novčanice, pucketanje po nečijem tuđem dlanu. Zato sad: dajte još šampanjca – koji vam je najskuplji? – još krvavih bifteka, još školjki za dame, još ribe, još mesa…

Magaš je u podrumu posljednji put jeo prije nekoliko mjeseci, točnije, 8. travnja 1991. godine. Stavio je u usta treći zalogaj, a zatim je ustao, platio račun na šanku i, praćen zabezeknutošću gazde Dragana i svih konobara, nestao u nadzemlju. Dotad, ritual se ponavljao godinama. Vladimir Magaš dolazio je ponedjeljkom, srijedom, petkom i subotom, točno u dvadeset i jedan sat i trideset minuta. Dva viskija i dvije cigarete na šanku, pa za mali stol u uglu diskretno osvijetljene prostorije, svaki put iznova pažljivo proučavanje jelovnika i odabir jedne od četiriju varijanti koje su se pravilno izmjenjivale. Kamenice, odrezak zubaca na lešo s dvije žlice blitve, juneći carpaccio, rižoto od povrća i svježih kozica. Pio je mineralnu vodu. Nitko ne pamti da je ikad ikoga pozvao za stol tokom večere, nikad mu nitko nije bio u društvu, iako se počesto događalo da je salvetom morao dotaknuti rubove usana, ustati i pružiti ruku nekome koga je poznavao, a godine su učinile da u podrum nije mogao zalutati netko s kime je Magaš mogao izbjeći razmjenu pozdrava, makar se radilo i o gotovo neprimjetnu naklonu glave. Prvaci drame koji su se naizmjenično pojavljivali sa suprugama i ljubavnicama, da bi jutro dočekali pijani i u društvu posljednjeg kelnera. Bardovi lokalnog slikarstva u vječnom bijegu od svojih agresivnih i dokonih gospođa koje su sa zakašnjenjem htjele u Pariz, u Pariz!, u London, u London! Užurbani gradski advokati s trenutnim klijentima sramežljivima poput provincijskih pjesnika na prvom ljubavnom sastanku. Režiseri koji su vidjeli svijeta, sa svojim najnovijim glumačkim otkrićima senzualnih usana. Šarmantni i inteligentni probisvijeti koji su se u gradu pojavljivali i iz njega nestajali zavisno o broju vjerovnika, donoseći sa sobom uvijek nove pripovijesti i stalno iste mirise memljivih suterenskih stanova, zatvorskih ćelija. Genijalni profesori fizike što su prodavali ispite po pristupačnim cijenama. Komentatori koji su popodne predali kolumne, pa se sad pretvaraju da su objektivni dok testiraju valjanost sutrašnjih teza. Samodopadna televizijska lica u potrazi za materijalnom nadgradnjom popularnosti koja je mutila pogled. Trgovci oružjem, naftom, novcem.

S drugog kraja dolazio je zvuk pijanina po kojemu je odsutno prebirao maestro Mustafa, šutljivi čudak za kojeg se pričalo da je homoseksualac, ali to se, samo u njegovu slučaju, izgovaralo s dubokim uvažavanjem seksualnog izbora. Ogovaranje, prigušeni smijeh, ljubavničke svađe. Zvučna kulisa svijeta kojemu je Vladimir Magaš, unatoč povremenim napadima prezira i zauzimanja distance, istinski pripadao i u kojem se osjećao sigurnim i ušuškanim.

Magaš se prije ponoći vraćao na šank po još jedan viski i po mig gazde Dragana da je vrijeme za selidbu u pokrajnju sobu. Ali, rekosmo, unatrag nekoliko mjeseci dolazi samo po viski i po gazdin poziv očima. Osmog travnja 1991, oko 22 sata, stavio je u usta treći zalogaj kad je jasno vidio da čovjek crne kuštrave kose udobnije namješta pištolj koji mu je s leđne strane bio utaknut u hlače. Nije ga sablaznio pištolj, pištoljima je ionako odskora bila zasijana sva zemlja. Uznemirilo ga je što je i ovaj otmjeni podrum prestao biti oaza. Dosad nije htio vidjeti da je zaštitna koprena odavno bila pokidana. Bilo je sve manje ljudi zbog kojih je odlagao nož i viljušku, i ustajao da pruži ruku. Ne bi jadikovao zbog iščeznuća poznanika, da nije bilo i popratnih preobražaja. Nema žubora nerazumljivih riječi i umirujućeg Mustafina pijanina. Sad psovke, sad smijeh koji plaši, čaše što se rasprskavaju, dugi ispitivački pogledi koji iz noći u noć postaju prijetećima, nepoznata zlokobna lica kojima se zatim pridružuju i poznatiji, opjevaniji.

Za susjednim stolom, eno, odjednom Jure Francetić, sav u crnom i mršav kao El Grecovi sveci u pjesmi, šuti i umorno gleda pijane glumice iz obližnjeg nacionalnog kazališta koje čeznu za njegovim dodirima i pretpostavljenom nadmoći njegova uda. Revolucionari svježi kao rosa žude za njegovom riječju, ali on nepokolebljivo šuti i oni postaju sve nervozniji. U uglu, leđima okrenut zidu, Ljubomir Magaš. Vladimira Magaša toliko su puta pitali za Ljubu zvanog Zemunac: je li vam nešto u rodu?; jeste li iz istoga kraja?; uopće ga ne poznajete?; dobro, valjda znate o kome govorimo?… Bili su razočarani kad bi im odgovorio da mu Ljubomir nije rod. Zemunac slomljena nosa svjestan je da ga obožavaju starlete u pokušaju, koje požudno srču nježno meso školjaka, i ocvali mladići iz prigradskog blata koji bi htjeli da budu poput heroja triju frankfurtskih ulica u kojima se nije govorio njemački: nekoliko grčkih bordela, dvije-tri improvizirane kockarnice i subotnji boksački mečevi u prašnjavim dvoranama gdje je kapala krvca talentiranih budućih leševa. S centralnog stola razlijeva se toplo svjetlo iz aureole što lebdi nad glavom kardinala Stepinca. Svjetlost obasjava izbrijana lica kaptolskih prebendara i provincijskih fratara čije su oči velike i gladne, jer osjećaju da je kucnuo čas. Nevina lica Gospinih vidjelica i vidjelaca. “Draga djeco, danas vas pozivam da činite djela milosrđa s ljubavlju i iz ljubavi prema meni i vašoj i mojoj braći i sestrama. Draga djeco, sve što činite drugima, činite s velikom radošću i poniznošću prema Bogu. Ja sam s vama i iz dana u dan prikazujem vaše žrtve i molitve Bogu za spas svijeta. Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu!” Kardinalove oči nijeme su i tupe poput ušice sjekire. Stol dalje, Andrijica rujno vino pije, Andrijica sa pet pobratima, vino piju – vino prolijevaju, s brkova im crne mrlje kaplju, po košulji jal po stolnjacima, jal po bijelim, aman, grudnjacima. Blizu izlaza: Adolf Andrić, Ivan Krajačić Stevo, paklene naprave, glasovi iz Argentine, plitke rasprave, Jasenovac, Goli, deportacije i ruske zavjere, Krleža, magla i memla, ubojstva u garažama, ispiranje krvi toplim mlazom iz opuštenog uda, otmice aviona, Raduša, blues hrvatskih terorista, Amerika!, Amerika!, doušnička opravdanja, Bleiburg ravan kao linija EKG-a.

Vladimir Magaš za šankom nevoljko pije crno vino iz Toskane, u jesen 1991. u Zagrebu vlada nestašica viskija. Pjesnici su čuđenje u svijetu, kaže Magašu pjesnik koji ne može odoljeti nacionalnoj renesansi i glazbi kockica za barbut, pjesnici su prevareni muževi koji otkrivaju zadnji. Smije se. Pjesniku, eto, rekoše tek danas. Pjesnika su tek danas suočili s tim, hm, nezgodnim aspektima vašega bića, gospodine Magaš. Pjesnik je spreman odmah djelovati, pomoći, urgirati, okrenuti tajne telefonske brojeve, utjecati, intervenirati, ako bude trebalo – moliti. Pjesnik, jednostavno, neće dopustiti. Bazdi mu iz usta, dvije-tri kapi znoja na čelu bubre iz trena u tren. Pjesnik će učiniti baš sve. Pjesnik je, doduše, malo uvrijeđen što mu se nije reklo prije, a on sam nikad nije ni pomislio da bi Vladimir Magaš mogao biti, je li, zna se da njemu nikad nije bilo važno… Ali što, pjesniče? Recite Magašu što ste otkrili! Kažite mu napokon od čega ćete ga zaštiti! Ili od koga. Koji su to elementi njegova postojanja, pjesniče, razglašeni neugodnima?

Magaš, vaša majka je Srpkinja. Magaš, u vama ima neprijateljske krvi. Srbi su napali našu lijepu zemlju, ubijaju naše žene i djecu, ruše naše kuće, siluju i pale, a vi ste napola Srbin. Vaš otac, u redu, on je Hrvat, no danas je i mnogo manja količina nečiste krvi dovoljna za sumnju, za golemi upitnik pored imena i prezimena. Upitnici su zlokobni, nabrekli od neizvjesnosti.

Odnedavno je Vladimir Magaš bio svjestan da će se jednog skorog dana doći do krvi njegove majke, do mirogojske šake pepela, ali nije očekivao da će biti ovako jeftino i kukavički: da će mu pijani pjesnik prići dok stoji za podrumskim šankom i da će naposljetku zatražiti pedeset tisuća nečega za ispiranje mrlje koja se nije mogla izbrisati. Za spas glave koju su, usput je napomenuo pjesnik, mnogi željeli skinuti i baciti bolesnim savskim ribama. Ali on nije od takvih, pjesnik je svjetski čovjek, iako čvrsti Hrvat, on ima prijatelja Srbina, i to velikog Srbina. Danas svak ima prijatelja Srbina, Židova ili crnca.

Pjesnik je bio malen i mršav. Dok je govorio, Magaš ga je gledao odozgor: prebrojavanje sivih pjega po pjesnikovoj lubanji pomagalo mu je da ga ne okupa vinom koje mu je mirovalo u čaši. Pomagala mu je u tome i spoznaja da riječi malešnog pjesnika nisu besmislene: bio je zgađen i uvrijeđen ponudom čovjeka koji dojučer nije bio dostojan da sjedne za njegov kockarski stol, ali to je bila njegova realnost, taj otkup suvišne glave. Magašu je očajnički trebao netko tko će utisnuti pečat ispravnosti na njegovo visoko čelo. Pjesnik je posjedovao pečat i Magaš je strahovao da uskoro možda neće imati što nego kupiti znak koji će ga zaštiti od približavajuće pogibelji. Zato je šutio, slušao, trudio se da ne gleda pjesnika u vodnjikave oči močvarne boje.

Magaš je nedavno osvijestio nastanjenost straha u donjem dijelu trbuha. Njegov strah imao je vampirske običaje: najživlji je bio noću, kad su ostajali sami i prepušteni jedan drugome. Obilazio je sve zakutke njegova tijela i nije mu dozvoljavao da pobjegne u san. Vampir se smirivao tek kad je prirodna svjetlost omogućavala razlikovanje bijelog i crnog konca. Tada su se Vladimirove oči sklapale na sat ili koju minutu više od sata.

Strah je Magašu bio novost. Konkretan strah. Strah od konkretnosti. Nije imao razvijene mehanizme, nije imao serum protiv vampira. Snašlo ga je nespremnog i razoružanog. Pjesnik je možda mogao smiriti podrhtavajuću utrobu, barem na kraće vrijeme, dok se organizam ne prilagodi novom sustanaru.

Pjesnik je govorio i kad su se našli u pokrajnjoj prostoriji. Pjesnik, gazda Dragan Kraljević, Vladimir Magaš i još dvojica. Prvi je bio malen i nabijen kao kubura. Proćelav i jastučastih obraza koji su postajali sve rumeniji što su se više primicali očima. Dragan ga predstavi: zove se Marinović. Drugi je bio nešto viši, tamnih očiju i crne kose, s urednim brkovima. Dragan predstavi i njega: ovo je gospodin Jadran Rimac. Magašu nije bio prvi put da čuje to ime, ali bio je previše obuzet maloprijašnjom pjesnikovom ponudom da bi ime odmah povezao s onim što je nekoć čuo. I jedan i drugi bili su ozbiljni i šutljivi. U ovoj su sobi zbog posla. Pjesnik se razbacivao riječima i smijehom, ne obazirući se na smrknutost dvojice nepoznatih i nestrpljivih. Preozbiljni ste, gospodo, govorio je, prije igre valja biti veseo i opušten, treba izazivati sreću, treba joj se rugati, za mrak na licu bit će vremena kad vam se isprazne džepovi. Ah, pa vi ste ustrašeni, kazao je, vama se tresu gaće. S punim pravom, dodao je, i teatralno se raspuknuo u grlenom smijehu. No, draga gospodo, nije odustajao, ovo nije zabava za kukavice i slabiće, ovdje se očekuju muda veličine kokosovih oraha. Pitao ih je jesu li sigurni da znaju u što se upuštaju i što ih uskoro čeka. Pitao je imaju li uopće dovoljno novaca, jer on ne sjeda za stol ako je u pitanju sitniš. Nije se mogao zaustaviti. Pjesnik mora paziti na vlastiti ugled koji je mukotrpno zidan. Znaju li, uostalom, tko je on i s kime će ove noći imati čast, naravno, ako su im džepovi napunjeni velikim količinama krupnih novčanica…

Pjesnikovo čelo sudaralo se s blagim udubljenjima zahodske šolje. Dopirali su tupi udarci čeone kosti o keramiku iz Mladenovca i grgljanje iz stegnutog grla koje su svako malo zapljuskivali valovi iz vodokotlića. Jadran Rimac pjesnika je držao za noge i umakao mu glavu u šolju, a Marinović je u pravilnim razmacima povlačio bijelo uže izgovarajući uvijek isto: tuširanje. Na Rimčevu se licu nije dalo vidjeti da ga umara pedesetak pjesnikovih kilograma. Bikovski snažan. Mogao bi ovako čitavu noć. Smrad, kompa!, obraćao se prijatelju koji je regulirao vodostaj u šolji, mali smrad koji voli puno pričati. Smrad, kompa, smrad… Sve dok Marinović nije stidljivo primijetio da je možda, ipak, dosta. Ostavili su ga u klozetu, pokupili kapute i tiho odšetali.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.