Sanjao sam slonove | Ivica Đikić

OTAC I MATER

 

Otvorio sam oči, pogledao kroz prozor, padala je kiša. Ustao sam i otišao do telefona. Morao sam čuti Marin glas. Nazvao sam je, ali zvonilo je u tišinu. Pogledao sam na sat: sedam i deset. Nije spavala u svom krevetu. Dobro, možda još spava, rano je, a ona je kasno zaspala. Ili je već ustala i otišla? Nazvao sam majku i pitao je li sve u redu. Nije mi odgovorila, nego je upitala jesam li čuo štogod više o očevoj smrti. Nisam. Javit ću se. Žurim na posao.

Kad sam se javio za zaposlenje u SNS-u, vjerovao sam da će biti poštivana moja želja o raspoređivanju u Odjel za političke delikte. Ne zato što bi to bio moj hir motiviran sebičnošću ili nekim sitnim osobnim dobitkom: naprotiv, iskreno sam želio da budem od najveće koristi Republici i njezinoj stabilnosti. Diplomirao sam na Političkim znanostima i osjećao sam se kvalificiranim da prepoznajem pojedince i skupine opsjednute antidržavnim urotama. Nisam bio zaluđen bilo kojom političkom idejom. Vjerovao sam samo u državu koju je najvažnije zaštititi od kaosa i onih koji šire kaos. SNS, mislio sam, postoji zato da bi se otkrivali neprijatelji na mjestima na kojima ih nitko ne očekuje. Dvije godine učio sam osnove zanata. Saznao sam da su Politički delikti samo jedan od pet glavnih odjela SNS-a. Dodijeljen sam Organiziranom kriminalu. Kakvo razočaranje! Pisao sam pisma. Nemojte misliti, gospodo, da uskraćujem zahvalnost Službi i da potcjenjujem protukriminalne napore naše Službe, ali moram upozoriti da će Služba i Republika najveću korist od mene imati u borbi protiv političkih kriminalaca koji su, po mom sudu, ozbiljnija opasnost od krijumčara kokaina, profesionalnih ubojica, preprodavača oružja, trgovaca ljudima, otmičara i ucjenjivača. Politički neprijatelji su najopasniji, jer njihove su ambicije uvijek velike. Žele sve okrenuti naglavce, žele da sve bude ukaljano. Bio sam uvjeren, gospodo, da ste uvidjeli moje profesionalne sklonosti, uostalom, nekoliko puta sam ih nedvojbeno izrekao i napisao. Ovo je, gospodo, moj posljednji vapaj da mi omogućite da na najbolji način pomognem našoj zemlji i da zaista zaradim svoju plaću.

Ništa.

Ostavljen sam u Organiziranom kriminalu poput psa kojeg vlasnici prije ljetovanja odnesu u azil, pa ga, kad se vrate, zaborave uzeti natrag.

U uredu sam čitao novine. Sve su pisale o ubojstvu moga oca. Isticalo se da se radi o profesionalno izvedenom ubojstvu. To može samo netko tko je već koristio snajper u iste svrhe. Nisam se mogao koncentrirati na čitanje. Letio sam preko stupaca, strahujući da ću negdje ugledati svoje ime i prezime ili barem naznaku svoga postojanja u njegovu životu. Strah se probijao kroz rupičasto tkivo razuma koji je govorio da nitko ne zna da sam postao od izdajničkog sjemena. Da itko zna, dosad bi glasovi dospjeli do Službe, pa bih bio pozvan da kažem o ocu sve što sam dotad tajio. Nitko me nigdje nije pozivao i nitko mi nije dao ni naslutiti da zna moju tajnu, da mu je poznata šifra za otključavanje ili zaključavanje moga života. Ali strah se zavlači u najuže pukotine, širi i dubi tunele, zastaje da predahne, naspava se, pa nastavi ondje gdje je stao.

Sve novine objavile su iste dvije fotografije. Manju: pokazivala je popločanu stazu pred vratima očeve kuće, stazu poškropljenu točkama krvi. I veću: Andrija Sučić zarastao u bradu, s cigaretom među prstima, grli slonicu Lanku. U plavoj adidas trenerci. Kao da je pijan. Novine su voljele objavljivati tu fotografiju.

– Gdje si nestao sinoć? – pitao je Radoš s vrata.

– Morao sam nešto do stare… Reko sam Jani da ti kaže.

– Šta si me trebo?

– Ništa, ništa posebno… Zanima me ovaj Sučić, ubojstvo. Pratio sam to, u slobodno vrijeme, zanimalo me. Puno znam.

– Dobro, i?

– Ubaci me u tu istragu, da me pošalju dolje…

– Ma, to ti je kurac od istrage, ne treba ti to. Nije to ništa važno, kakva istraga!?

Bio je u pravu, naravno, ali ja sam inzistirao. Nisam imao argumenata. Povremeno sam se pozivao na unutrašnji glas koji mi kaže da se uhvatim Sučića, da tu nešto ima. Stvarno mnogo znam o Andriji Sučiću. A i da se maknem iz ovog grada, natopljen sam ljepljivim smogom poput košulje ostavljene na štriku u jednom dvorištu na industrijskoj periferiji. I u vezi s Marom imam nekih problema. Radoš reče da će mi javiti za dan-dva. Ali i dalje mu nije jasno, i nije optimist.

Majka nije bila ni uplakana, ni žalosna, ni histerična. Bila je zabrinuta. Briga nije bila sasvim konkretna, to je briga što se rađa kad smrt stigne u našu blizinu. Rekla je da je znala da će tako završiti. Svi su znali da će tako završiti. Pitao sam da li ga žali. Nije ovo zaslužio, promrsila je i zašutjela. Nije zaslužio, govorio je samo istinu, nastavila je bez mog poticaja, samo istinu koja bi izišla prije ili poslije. Zašto je govorio istinu? Zašto je baš on govorio istinu, a ne netko drugi? On je izabran, rekla je, nije to radio za novac. Na kraju je živio dosta bijedno. Svi su ga odbacili kad je počeo svjedočiti što je vidio i čuo u ratu. Zapravo, odbacili su ga i prije. Bio je opkoljen mržnjom i prezirom. To je bio pakao, a ne život. Ali, zaboga, sam je odabrao pakao!? On je to morao, uzvratila je. Nije on to iz obijesti ili zbog slave. Znači li to, pitao sam, da ona misli kako je stari bio dobar čovjek. Zastala je i dugo šutjela, a ja sam je netremice gledao. Samoća joj je nagrizla obraze. Više od dvadeset godina sama samcijata između ovih zidova. Poslije mog oca, imala je brak s čovjekom čije je ime bilo Miroslav. Nije dugo potrajalo. Sjećam ga se: u mojoj mliječnoj memoriji sliči mladome Borisu Dvorniku, samo uvijek ozbiljan i miran. Pamtim i kad je nestao iz našeg doma. Nikad nisam čuo nijednu njihovu svađu, nikad galamu i bijes. Nestao je bez nagovještaja koje bi dječak mogao prepoznati.

Šutjela je, jer je znala da o odgovoru na moje pitanje ovisi hoću li ih postaviti još nekoliko. Rekla je da sve ovo, to zbog čega je ubijen, nema veze s time je li on dobar čovjek ili nije. Zašto je tako teško odgovoriti na jednostavno pitanje: dobar ili loš? Zato što je on sad mrtav, a nije zaslužio smrt, i samo je to važno. Otkud to ona uopće zna? Zna li ona njega uopće? Pa, nije ga vidjela – koliko? – tridesetak, ili više, godina. Rekla je da zna da ovo nije zaslužio. Toliko zna. Pitao sam je li sigurna da zna sve. Zna li dovoljno da bi mogla donositi takve zaključke? Odšutjela je. Ljutito sam odustao. Ostavio sam je u njezinoj trajnoj zabrinutosti.

Volim listopad zbog svjetlosti u dva poslijepodne za vedrih dana. To je svjetlost koja ljudska lica čini blažima i razrjeđuje svaku nevolju. Vratio sam se na posao, ali zapravo nisam imao što raditi. Ubijen je Jadran Rimac, jedan veliki dosje bio je zaključen. Čitav odjel najednom je postao besposlen i prazan poput kino-dvorana tokom prvih popodnevnih predstava. Čak i oni koji nisu radili na Rimcu sad su bili umorni, ispuhani, samouvjereni u konzumiranju višednevne odsutnosti. Posljednjih šest mjeseci, od travnja do listopada 1999, bavili smo se samo Rimcem. Radoš nam je naredio da pustimo sve drugo i idemo do kraja. Njemu je to naredio netko tko je bio iznad njega. Tom nekome naredio je netko još moćniji. I tako dalje. Sad je bilo gotovo. Rimac mrtav.

Tek kad sam izišao iz zgrade u kojoj je živjela moja majka, sjetio sam se da Radošu nisam kazao ono što sam mu sinoć imao namjeru kazati. Tek tada shvatio sam da sam se, ustvari, predomislio. Kad se to dogodilo? Kako? Je li to bio znak da, ipak, nemam povjerenja u Matka Radoša?

I dalje mi je trebao netko kome ću otkriti svoju mračnu tajnu. Netko s kime ću podijeliti strah, pa da mi bude manji.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.