Sanjao sam slonove | Ivica Đikić

FRANKFURT

 

Rimac se vratio.

Došao je u Frankfurt s nepunih dvadeset. U torbi ispucale boksačke rukavice i značka primjernog vojnika Jugoslavenske narodne armije. To je sve što treba mladiću kad stigne u Frankfurt, sve drugo doći će samo od sebe. Dobro podnosi udarce, govorili su, vrat mu je poput armiranobetonskog stupa, ali tehnika mu je manjkava, mora naučiti ispravno da udara i da ne prima baš toliko po glavi. Digli su ruke poslije godinu-dvije, jer nije htio slušati. Boksao je u dlaku isto kao kad je prvi put isukao šake: vjerovao je jedino u svoju golijatsku snagu i u jedan jedini udarac koji donosi pobjedu. Uzdao se u jednu sekundu, sve druge bile su nebitne i od njih se nije očekivalo ništa nego da što bezbolnije minu. Subotnji mečevi u zagušljivim napuštenim skladištima, za petsto ili hiljadu maraka. Albanci, Hrvati, Srbi, Turci, Grci, teške oklade, stalni strah od racije, masovne tučnjave pred zoru, previjanje rana daleko od sterilnih i hladnih bolnica.

Rimac se vratio.

Bili su on, Kizo i Rade, i bila je sparna ljetna večer. Od vrednijih stvari, raspolagali su kurcima i Radinim pištoljem. Htjeli su sve. Pečeno meso, krumpir i topli kruh, pivo, finije cipele i novu kožnu jaknu, sto maraka, čiste bijele čaršafe, topla i svilena bedra po kojima će ostaviti obilne tragove kratkotrajne strasti, htjeli su kutiju marlbora i poljubac kartaške sreće.

Sijedom vlasniku zlatarske radnje oči su se utrostručile kad mu je Rade napunio usta masnom cijevi pištolja. O, kako je pileći mahao rukama i šištao kroz nos! Kizo nije mogao zaustaviti smijeh: ponašao se kao da mu netko duhovito prepričava film što je upravo trajao, a u kojemu je i on sudjelovao. Starac pišti od bijesa i lice mu je sve crvenije i crvenije, ali ne može ništa, pa se ispuhuje, smiruje, samo da sačuva živu glavu. Jadran je skupljao nakit iz vitrina i trpao ga u torbu. Kroz adrenalinom zamućen sluh probijale su se Radine naredbe da uzima samo žuto, debelo i žuto. Sve je bilo tako jednostavno.

Izišli su poslije samo osam mjeseci. Radin otac, armijski oficir na dobrom glasu i ne sasvim nevažnom položaju, zadnji put je nazvao tajanstveni telefonski broj. Odsad ćeš se morati pobrinuti sam za sebe, rekao mu je.

Rimac se vratio.

Iz njegova imena izvirala je studen-voda koja je jačala u bujicu što se ubrzano razlijevala zagrebačkim ulicama, ne propuštajući da namoči sve podrume i dobro ukopane brloge. Voda je prodirala kroz cipele, žvakala prste od nadošlog tijesta, lizala ka koljenu, mošnjama, i sijala iglice po stražnjici. Njegova prošlost kavanskom je obradom đikala u mitske sfere gdje su prebivali vuci, krvoloci i tuberkulozni sinovi što skončavahu na hladnim jastucima zaboravljenih ubožnica.

S rukama na leđima, Jadran Rimac stajao je pred ulazom u diskoteku Mars. Davno je to bilo, bio je izišao iz svog prvog zatvora, što je značilo ulaznicu u krug mrgodnih kipova pred teškim vratima frankfurtskih jazbina u kojima se trgovalo ženama i drogom, u kojima su frcale psovke i noževi umornih imigranata. Danju je taj svijet bio neprimjetan građanima koji su odlazili na posao i vraćali se u čiste stanove, lijegali u bijele kade i sanjali pod mliječnim plahtama. Danju su bili duhovi u autobusima i vlakovima, na svijetlim širokim trgovima i u strogo dizajniranim robnim kućama. Nisu se snalazili u restoranima i među ljudima koje nisu poznavali. Materijalizirali su se tek u iznajmljenim stanovima nedovršenih građevina i u zadimljenim suterenima na obodu grada koji se zove Frankfurt, Milano, Mainz, Köln, Basel, Stockholm, Pariz, Göteborg, Beč. Bezimeni grad samo je poligon za separaciju, gradske ulice služe samo za podizanje nevidljivih i žilavih bedema s naoružanim kulama i dubokim opkopima, za iscrtavanje granica vlastitog teritorija, jer je vlastiti teritorij preduvjet opstanka. Grad je utvrdi potreban za osjećaj okruženja, a u okruženju su odnosi napregnuti kao strune: stalna izoštrenost čula, budnost, dresura, lojalnost, zbijenost redova kojima prijeti sve što je izvan zidina, egoistična solidarnost, kažnjavanje svakog krivog pokreta i pogleda, naročito onih što bi mogli značiti sklonost izdaji, jedinom smrtnom grijehu u utvrdi. Smisao proizvodnje opsađenosti, ustvari, i nije u stvaranju fizičkih barijera, već u unutrašnjoj kontroli. Kad zbijemo redove, vidjet ćemo samo tupe potiljke svojih suboraca i oni će nam biti jedini kompas.

Jadran je konačno redovno imao novac. Imao je i moć koja mu se činila tako velikom: mogao je u času odlučiti da ostavi pred vratima nekog ulizanog Turčina i njegovu djevojku kojoj su previsoke potpetice izazivale propadanje koljena. Mogao je to učiniti a da nitko, osim poniženog Turčina, ne upita: zašto? To je bilo područje njegove moći, tu je on bio gazda. S malo novca i mrvom moći stizao je i seks u sve većim količinama i bez osobita truda. Bez naročita naprezanja i selekcije. U zahodskoj kabini, u automobilu, u haustoru, u prolazu, bilo gdje i bilo kad, iste ili različite, tko bi znao, kome je važno, distancirano i nemilosrdno, bez riječi i poljupca, ništa lično i obavezujuće. Sve zadihane i podatne Grkinje, Jugoslavenke, Poljakinje i Njemice ugrađivale su se u Jadranovu podsvjesnu želju da ga poštuju, da ga uvažavaju. Da mu daju još samo malo, još samo zrno ili dva, da povjeruju u njega i da mu pruže pravu šansu. On može više od stajanja pred vratima i rutinskog premlaćivanja pijanih gostiju koji naizmjenično psuju i mole na različitim jezicima, poput rimskog Pape kad čestita Uskrs. Dajte mu priliku! Zar ne vidite željne oči? Ne vidite da je pas koji se neće umoriti od zatezanja lanca, a kad ga jednom ipak prekine, pojest će mozak prvom na kojeg naiđe? Dajte mu još parče, možda će onda prestati htjeti sve, možda će tako brže shvatiti gdje je granica, nije nemoguće da ćete mu tako produžiti život…

Rade mu je donio pištolj u smeđoj papirnatoj vrećici. Rimčev prvi pištolj: Crvena zastava, Kragujevac, malo korišten i u vrlo dobrom stanju. Mogao mu je služiti umjesto pasoša. Rade je rekao da se pobrine da ove noći ne potroši nijedno zrno: neka puca samo bude li morao spašavati glavu. Rimac je čuo svaku riječ, no bile su raspršene i nedohvatljive.

Rade Petrović bio je sedam godina stariji. Dvije godine popravnog doma, dva puta u Centralnom zatvoru. Silovanje i teška krađa. Zatim Beč, pa Frankfurt.

Bumbar je bio Radin drug. Bumbar je bio najjači, njega su se u utvrdi svi plašili. Dijelio je poslove i zadatke, nagrade i kazne. Bio je pravedan i okrutan. Jedini uzor i svjetionik za očajne mornare iz južnih čaršija, što ih je nemio vjetar bacao po hladnome moru. Bumbar je i službeno ubio. U tučnjavi je potegao utoku i raznio srčani mišić nekom Albancu s Kosova, vlasniku neugledne krčme i ilegalne kockarnice u Stuttgartu. Predao se policiji. Bila je samoobrana, rekao je, a zatim mirno nabrojio imena svjedoka. Kad je odležao tri i pol godine, deportiran je u rodni Nikšić, Crna Gora. Ljepše mu je bilo u zatvoru nego u Nikšiću: u zatvoru se imao s kime uspoređivati i nadmetati, u Nikšiću nije imao s kime ni pivo popiti. Beograd. Krađa automobila i pokušaj silovanja djevojke iz bolje kuće. Pa, Bumbar, majku mu jebem, rekao je inspektor Kisić, nisi toliko gadan da ne bi mogao da karaš i legalno! “Zla sudbina orla naterala da letuje među kokoškama”, recitirao je kad mu je sudac izrekao kaznu. Imao je razvučeno i tamno lice, s malim i kosim očima, uvijek uredno počešljanu vranu kosu. Policija mu je na izlasku iz zatvora dala lažni pasoš i jednu adresu u Frankfurtu.

Rimac se vratio.

Ništa nije otišlo ukrivo. Jadran Rimac učinio je sve po Radinim uputama. Pričekao da Grk pred zoru dođe u diskoteku koja se praznila poput pješčanog sata i da se posveti uobičajenom ritualu zbrajanja utrška. Pažljivo je pratio svaku njegovu kretnju, svaki trzaj na licu, jer ovo večeras bila je prilika za kojom je žudio i nije je smio upropastiti. Gazda mu je očima dao znak da ga prati do auta i on je, kao i svake večeri, poslušno krenuo. Grk je otvorio vrata, a Rimac ga snažno ošine drškom pištolja po zatiljku. Tup jauk kroz noć koja se povlačila. Tijelo se zgužvalo na asfaltu posutom šljunkom, a dok ga je dizao i smještao na vozačko sjedište, Jadran je vidio debelu liniju tamne krvi kako puže niz kičmu, slaba rijeka kroz plitko i isušeno korito. Uzeo je crnu plasičnu vreću za smeće našopanu novčanicama i nestao.

Prašina se sjajila pod prvim tracima vanjskog svjetla. Ležao je na krevetu, s pepeljarom umjesto pupka. Već je dvaput prebrojio pare. Najviše što je ikad imao, što je ikad vidio. Bilo je dovoljno da… Da ode u Đakovo, donese ocu dvije šteke najboljih cigareta, majci svilenu bluzu, i da joj dade nekoliko stotica koje će utisnuti u jastuk, sestrama šarene majice i vrećice bombona. Da prvi put sjedne za stol kao čovjek, da pogleda ćaću u oči i upita ga treba li mu još štogod. Da jedva dočeka da prevlada mrak, pa da stane uz šank u staroj Čedinoj birtiji, onakvoj kakvu je zapamtio one večeri kad je polupijan uskočio u autobus, i da konobaru kaže da svima natoči još po jednu. Vratovi da se, poput suncokreta, stanu okretati prema njemu, a on nezainteresirano bulji u suprotnom pravcu i sve u njemu raste od ponosa. Da se okupe njegovi drugovi, da svi piju na njegov račun, da zapjevaju i razbiju, da ih zaslijepi kad potegne utoku, pa još kad im počne pripovijedati o paperjastim bedrima, strasnom cviležu i preklinjanju, rasterećenim preponama, o šuštanju novčanica, velikim nokautima, o Radi, zatvoru i prijateljstvu među našima koji su tamo, u tuđoj zemlji, podigli pravedniji svijet u kojemu imaš šansu da budeš netko… Da vidi poštovanje. Da čuje stidljive molbe najhrabrijih da i njih povede sa sobom. Da se, kao gospodin, kući odveze taksijem. I još bi mu ostalo…

Rade je bio sretan kad je zavirio u dvije velike kese iz supermarketa, u koje je Jadran prepakirao novac. Stavio ih je pred Rimca i reče mu da uzme koliko želi. Zateklo ga je. Morao je brzo misliti. Pogoditi ravno u sredinu, točno na pola puta između pohlepe i skromnosti, između uspravnosti i poslušnosti. Ako sad pogodi, nikad više neće promašiti. Sad se testira talent: zar ne može svatko razbiti lubanju neopreznom i malešnom Grku, i pokupiti njegov novac? Rade može svake večeri na željezničkoj stanici pronaći desetoricu koja će to učiniti jednako kao što je učinio i on. Ovo je moment kad će pasti ili proći.

Rade se jedva primjetno osmjehnuo kad je Jadran riješio preteški zadatak. Rekao mu je da se ne treba bojati policije, jer Grk neće skupiti smjelosti da se potuži. Gledao je Grk kako prolaze oni što domame njuškajuće kerove u utvrdu. Svi se izlazi najednom zatvaraju. Nepovratno i brzo kao kad propadaš u snu. Trag izdaje ne da se sakriti. Svi mačori iziđu na ulicu uspravljenih repova i zažarenih očiju. Miš samo osjeti da iza leđa nema ničega.

Navečer ga je Rade dočekao u automobilu ispred stana. U krilo mu je zabio kesu u kojoj je bila nova crna kožna jakna. Odmah ju je odjenuo i osjetio se zaštićenijim. Gledao je kroz prozor da Rade ne bi vidio blagost što mu se bila naselila u očnim dupljama. Vjetar je odnio lica prolaznika. Upoznat će Bumbara. Večeras mu je rođendan. Kafić je već bio pun ljudi koji su kidali debele jorgane dima. Naprezale su im se vratne žile dok su pokušavali poslati riječi kroz sveprisutnu barijeru od muzike iz zvučnika. Rade ih je sve poznavao. S nekima se ljubio, neke je samo tapšao po ramenima. Jadran je nastojao da zapamti lica što su bila dotaknuta Radinim usnama. Sva lica bila su tako slična.

Bumbar je sjedio na sećiji, s one strane muzičkog zida. Bio je dvije-tri godine mlađi od Rade. Ukrug oko njega, krupni muškarci koji su fanatično pušili i gromko se smijali, i napadno našminkane odsutne djevojke. Rimac je vidio samo Bumbara. Bijele zube koji su se kezili, žuti veliki upaljač kakav još nije vidio, blješteći sat koji je morao puno koštati, debeli zlatni prsten na desnom srednjaku. Bumbar je ustao i prišao im: izljubio se s Radom, a zatim je jedanput poljubio i Rimca. Rekao mu je da je gledao dvije-tri njegove borbe. Jadran je na to odmahnuo rukom. Dobro, bokser, kazao mu je, dobro si odradio onog grčkog smrada. Još mu je dobacio da se drži Rade i da će sve biti dobro. Opet je poljubio Jadranova mentora i vratio se društvu. U krilo mu je sjela djevojka duge plave kose. Usnama mu je prelazila po vratu, a on je jednolično klizio dlanom po njezinu napetom i punom koljenu, glatkom poput oblutka. Jadran je uhvatio bljesak njezina pogleda. Okrenuo je glavu u drugom smjeru kao da ga je pogodio neočekivan šamar. Trebalo mu je vremena da skupi hrabrosti da je ponovo pogleda, ali u međuvremenu ga je zaboravila.

Svi su galamili poznatim jezikom. Pjevali su poznate pjesme. Padali u teška stanja u kojima su se prožimale euforija, tuga i alkoholna pomućenost: kolektivno su iz sebe ispuštali talog zavičaja.

Jadran se plašio alkohola i plašio se prepuštanja organizmu koji je divlje pulsirao u ritmu banalnih melodija i jednostavnih emocija. Nisu upravljali svojim pokretima i postupcima. Mogli su izazvati i smijeh i žalost. Jadran Rimac bio je ravnodušan. Čekao je da se pojavi netko tko će ga odvesti odavde u nešto uzbudljivo, korisno, novo. Htio je odmah. Bez gubljenja vremena. Da smjesta dokaže da nisu pogriješili kad su ga prigrlili u opkoljeno bratstvo. Da uzme sve pare koje kolaju po ulicama, da uzme onima koji su uzeli drugima i koji imaju više nego što im treba, da bude raspršivač pravednosti, da bude u tome nemilosrdan i bezosjećajan, da kupi sebi bijesna kola, pa onda u Đakovo, da projuri glavnom cestom i ostavi za sobom duguljast oblak prašine, koprenu kroz koju će se nazirati sjene prošlih poniženja.

Rimac se vratio.

Podignuti utvrdu. Označiti teritorij, učvrstiti bedeme, kulama dodirnuti tamnu mahovinu neba, rastjerati ptice, pomoriti insekte. Ali neće više Rimac u blato doseljeničkih geta i u gnoj promašenih života, neće među kapitulante koji s podignutim rukama gmižu u susret kraju i među mladiće čija bi sirova želja mogla osvjetljivati gradove i veće od Zagreba. Neće među one koji će ga podsjećati da je nekoć bio gladniji od njih i koje najprije moraš pripitomiti da bi bio donekle siguran da te neće zaklati dok spavaš. Rimac je uzeo neveliku ali otmjeno namještenu sobu u secesijskom hotelu blizu centralne željezničke stanice: masivni krevet isijavao je toplinu i sigurnost. Otvorio je prozor. S četvrtog kata grad se činio još beživotnijim i zamrznutijim u vremenu. Ljušteća pročelja, nagovještaji mirnog parka i zašiljene tramvajske tračnice koje su bježale lijevo i desno.

Elegantni muškarac – brižno dotjeranih brkova i pažljivo počešljane, prorijeđene i prosijede, kose – spuštao se iz svoje sobe točno u pet sati poslijepodne. Osoblje se na Rimčev ritam naviklo nakon nekoliko dana, pa ga je na njegovu stolu u uglu dočekivao obilan obrok koji je sadržajem podsjećao na doručak: jeo je dugo i u potpunom miru, jer u taj sat hotelski restoran bio je prazan. Stolovi su počinjali disati dva-tri sata kasnije. Direktori koji su prerasli sistem, s drskim tajnicama, sveučilišni profesori, zamišljeni osamljenici koji su se držali za uobražene rituale da ne bi sasvim utonuli u čudaštvo, nesigurni i nepoznati muškarci kojima će se ruke uskoro napuniti teretom moći, strani novinari umornih očiju, koje je od svih kandidata za Casablancu zapao baš ovaj grad uz mrtvu rijeku. Rimac bi se u međuvremenu premjestio u znalački osvijetljen bar koji je podsjećao na filmske kadrove ruskih barova u New Yorku. Pio je indijski čaj, pušio na cigaršpic, čiji je veći otvor obrubljen zlatnom alkom, i prljao ruke prvim izdanjima sutrašnjih novina. Marinović je dolazio prije deset i jednostavno je počinjao govoriti: o kiši koja je upravo pojačavala, o sudaru tramvaja na bujajućem istoku grada, o nogometnim rezultatima, o političkim i ratnim vijestima koje nije čuo na televiziji nego iz prve ili druge ruke, o nevoljama što su kronično pratile njegov automobil. Rimac je pokazivao da ga polovično sluša.

Doveo ga je sa sobom zato što je bio odan i zato što je ovo bio njegov grad. Marinović je bio nešto mlađi od Jadrana. Davno su se sreli u ruševnoj boksačkoj dvorani u Frankfurtu, koju je držao Sami iz Prizrena i u kojoj su vježbali borci s ulica i ilegalnih ringova. Mnogi su tipovali na Marinovića, na Marina, dolazili su mu savjetovati da pobjegne s ulice, da napravi karijeru. A onda se smrskala šaka i na ulici je sad valjalo preživjeti bez rukavica. Rimac i on postali su nerazdvojni. Jedno vrijeme živjeli su u istom stanu. Marinović je bio taman toliko inteligentan da ubrzo prepozna svoj status u tom odnosu. Bio je više od poslušnog psa, onoliko više koliko je dostajalo da ne bude sasvim vulgarno ili da vulgarnost ne bude vidljiva onima koji su gledali. Imali su jedan drugoga: to bi bio najprecizniji opis njihova suživota. Međusobno posjedovanje, i glas o tome, bili su njihova najvrednija imovina, težak ulog u tekućoj podjeli karata u kojoj su sudjelovali sa samouvjerenošću prekaljenih blefera.

Marinović reče Jadranu da je gazda Dragan poručio da pristaje na ponudu. Pristao je da mu Rimac postane poslovni kompanjon. Zaradu će dijeliti popola. Ima dovoljno za obojicu. Bit će i više: u podrumski restoran ubacit će i aparate koji samo do jedne mjere povlađuju ljudskoj žudnji za ispunjenim džepovima, proširit će i dotjerati onaj pokrajnji sobičak nade, hrana će se posluživati tek od jedanaest uvečer, svi koji žele jesti i kockati u to vrijeme neće imati kamo nego u podrum, ondje će završavati svi koji žele nešto više od preživljavanja i kojima nije dosta da ne bude gore. Utvrda. Utvrda čiji smisao sada nije da proizvodi odnose među onima unutar zidina, nego da se iz srca grada zadah strepnje proširi po svoj okolnoj tami, da se infiltrira u svaku poru, da zavlada. Podizanje bedema da bude nepotreban napor, jer nema se prema kome zidati, nema nikoga spram koga bi valjalo graditi brane nepropusnice. Nema nikoga.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.