Sanjao sam slonove | Ivica Đikić

GRAD I PSI

 

Vladimir Magaš otvorio je vrata stana i odmah se sudario sa samouvjerenim pogledom čovjeka kojeg je znao samo po prezimenu, kojeg su svi znali po prezimenu. Marinović. Šutjeli su šutnjom dvojice koji su se sreli već dovoljno puta da bi se upamtili, ali nikad, eto, nisu ostali nasamo. Rodi se nelagoda kad prvi put ostaneš nasamo s drugim ljudskim bićem. Marinović je upitao može li ući. Sjeli su u fotelje u dnevnom boravku, a gost je odmah pripalio cigaretu. Kratko je lutao pogledom po zidovima. Magaš nije kupio ni jednu od tih slika, kupovao ih je ili dobivao njegov pokojni otac. Božidar Magaš bio je ugledan kirurg, profesor na Medicinskom fakultetu. Umro je usred šaputanja da će biti primljen u Akademiju. Volio je slike Gabrijela Jurkića, bujajuće bosanske pejzaže prigušene tugom. Dva Jurkićeva ulja, s kojih je mama Jelena neprestano brisala prašinu i sjene, visila su u dnevnom boravku i Marinović ih je neko vrijeme promatrao, otpuhujući dimove. Zatim je ugasio cigaretu.

Pređimo na posao, reče gost, šalje me Jadran Rimac. Ima ponudu za gospodina Vladimira, i neka gospodin Vladimir ozbiljno razmisli. Jadran Rimac vrlo dobro zna sve, nemojte ga odbiti, nemojte podcijeniti, Jadran Rimac cijeni gospodina Vladimira i želi pomoći u ovoj neugodnoj situaciji. Gazda Dragan sve je ispričao Rimcu. Besmisleno je da odbijete, kazao je gost, nemate izbora. Rimac ne voli kad ga odbijaju, pogotovo ne voli kad odbijaju njegovu ispruženu ruku. Tada zna izgubiti živce i obzire, možda ste ponešto i načuli o tome. Magaš upita što treba učiniti. Marinović mu odgovori da jedne od idućih večeri dođe u Draganov restoran, Jadran će biti ondje, u sobi sa strane, Jadran će mu sve objasniti. To je sve. Magaš je rekao još samo doviđenja i zatvorio vrata za poslovnim gostom.

Dva dana prije Marinovićeva nenajavljenog posjeta, 14. listopada 1991, Magašu su s posla poručili da neko vrijeme ne dolazi u kancelariju. Javila mu je tajnica. Nije znala više od toga, rekla je ono što su joj rekli da mu kaže. Pokušao se prisjetiti je li učinio nešto što bi potvrdilo sumnje o njegovoj nedopustivoj suzdržanosti prema revoluciji. Nije bilo ničega. Vodio je računa da ne dospije u razgovore u kojima bi se morao izjasniti o stvarnosti. Samo je kurtoazno razmjenjivao riječi s ljudima, škodio mu je otvoreni prostor. Otkad su mu poručili da ne dolazi na posao, nije otvorio vrata sve dok Marinović nije pozvonio. A gdje da ide? Njegov grad, grad u kojem je rođen, po ulicama mu je posijao rešetke i zidove, brane i zabrane, minska polja, zasjede i stupice. Posvuda samo opasnost, nigdje nijednog sigurnog ugla, a jučer su svi bili takvi, zaobljeni poput jastuka.

Tajnica je ponovo nazvala sat vremena poslije Marinovićeva odlaska iz Magaševa stana. Opet poruka onih gore: neka ujutro dođe na posao. Je li opasnost minula? Ili zovu da ga dokrajče? Zaspao je, kao i obično, pred zoru, na sat ili dva.

Ujutro je došao na posao. Ponašao se kao da je pred njim samo jedno u nizu od više tisuća istih ovakvih jutara u kancelariji. Tajnica mu je donijela jaku tursku kavu, pušio je prvu cigaretu i čitao novine. Zapravo, nije ni pio kavu, nije ni pušio, niti je čitao novine. Očekivao je samo da zazvoni telefon, da ga glavni pozove k sebi. Slabo je poznavao svoga šefa. Magaš je u ovoj kući više od dvadeset i pet godina, šef je u nju prvi put stupio prije godinu i nešto dana, njegovo imenovanje bilo je jedna od prvih odluka demokratske vlasti. Prvo su svoje ljude postavili u Tužiteljstvo, vojsku, SNS, policiju, na radio i televiziju, u novine. Vlast se voli osjećati sigurno. Vladimir Magaš znao je za Branimira Majstorovića i prije nego što je mu je ovaj došao za šefa, ali formalno su se upoznali tek prije godinu dana. Majstorović je bio advokat u gradu na istoku zemlje, zastupao je, uglavnom, sitnije prijestupnike, ali posao mu nije išao, točnije Majstorović nije previše mario za skupljanje klijenata i zbližavanje sa sucima. Bio je lijen, no pronicljiv i lucidan, što nije naročito rijetka kombinacija svojstava. Išao je u crkvu svake nedjelje i to je bila krajnja točka njegova otpora komunistima. Nije bio njihov, jer nije imao ambicija, nije bio protiv njih, jer je to zahtijevalo stanovitu mentalnu, a možda i fizičku, aktivnost. Odlasci u crkvu bili su više vraćanje duga: bio je sjemeništarac, a napustio je samostan prije mlade mise. Nije upoznao djevojku i zaljubio se, nego se jednog običnog jutra probudio s jasnom spoznajom da takav život nije za njega. Nije, pa nije. Kao što nije svačije pjevati kroz selo.

A onda mu je ambicija konačno proklijala. Najednom je Branimir Majstorović poželio drukčiji život. Bio je novi čovjek, manji od onog jučerašnjeg: više nije bio ni lijen, jer konstruktivnost ne ide s lijenošću. Preselio u glavni grad. Svoju ulogu nije shvatio olako. Držao se kruto poput ljudi koji vjeruju u vlastitu važnost. Ipak, ostalo mi je nešto pameti. I dalje je brzo mislio.

Vladimir Magaš sjedio je u platnenoj fotelji pred stolom iza kojeg je bio Majstorović. Iza Majstorovićevih leđa bio je prozor, pa je Magaš promatrao uštipke od oblaka na savršenom nebu. Nemamo puno vremena, gospodine Magaš, trebate učiniti jednu stvar, objasnit ću vam o čemu je riječ: nekoliko naših momaka napravilo je glupost, ubijali su, saznalo se, policija ih je naprosto morala uhapsiti. Sve su priznali, sve do zadnje sitnice, ali nisu imali odvjetnike. Zato se njihova priznanja ne mogu koristiti. Kad su im doveli odvjetnike, počeli su se braniti šutnjom. Ali policija je svejedno podnijela kaznenu prijavu. To što su nam dali tanko je kao papir za cigarete. Skoro pa ništa.

Magaš je odmah primijetio da nije baš ništa: znaju, pobogu, da su oni ubojice, priznali su. Kako da ne podnesu prijave protiv građana za koje znaju da su ubili? Kad ste potpuno sigurni da imate krivce, mnogo je lakše tragati za dokazima krivnje. Držat ćemo ih mjesec-dva u zatvoru, računaju policajci, a za to vrijeme nešto ćemo pronaći, ili će se netko slomiti i u prisustvu advokata.

Majstorović je saslušao Magaševo objašnjenje koje mu je bilo poznato. Ništa mu Magaš nije otkrio. Majstorović mu je pogledom pokušavao dati do znanja da ga nije ovamo pozvao da bi on njemu, svome nadređenom, tumačio abecedu. Sve znamo, kolega Magaš, sve je jasno. Ali znamo i da je rat, zar ne? Ili vama možda nije rat? To su naši momci, Srbi su napali nas a ne mi njih, to zna cijeli svijet, kakvu bismo poruku poslali našim braniteljima hapšenjem najhrabrijih i najboljih, i još da im sudimo, ovo je rat, ne smiju se gledati izdvojeni kamenčići, mora se vidjeti cijela slika, nemamo pravo na kratkovidnost i sebičnost. Što je nego sebičnost kad se u ratu misli samo na vlastito poštenje? Gdje bismo stigli kad bi svi tako?!

Magaš nije mogao ništa kazati. Ovi su ozbiljni, mislio je u sebi, ovi su ludo ozbiljni. Treba što prije i što dalje pobjeći od njih.

Majstorović je pristojno sačekao da Magaš odšuti desetak sekundi, a zatim mu reče da ga spis čeka kod tajnice i da bi ujutro stvar trebala biti svršena. Dečki su, ipak, u pritvoru, dodao je.

Navečer je Vladimir Magaš došao u Draganov podrum. Poluprazno. Četvrtak. Sve prigušeno. Na šanku je pitao je li gospodin Rimac tu negdje. Konobar je bez zadrške rekao da je u sobi sa strane. Sjedili su Rimac, Marinović i gazda Dragan. Magaš je svakog od njih ispitivački pogledao. Stajao je na vratima sve dok mu Rimac nije dao signal da uđe. Spustio se na jednu od slobodnih drvenih stolica za okruglim masivnim stolom prekrivenim zelenom čojom. Rimac je pohvalio njegov brzi dolazak. Ovo je mjesto za vas, gospodine Magaš, reče, vi ste ovdje vi. Trebate im, Vladimire, samo im još vi trebate! Jadran Rimac ne smije činiti sitne i glupe pogreške, za krupne će se pobrinuti važniji ljudi. Treba mu netko tko će iscrtati granice, označiti minska polja, prepoznavati opasnosti, upozoravati na osobine prijatelja i neprijatelja, pregovarati, trgovati, otvarati vrata, utjecati. Netko iskusan i s imenom. I vama treba netko, gospodine Magaš, netko da raskrili kišobran nad vašom glavom, prve krupne kapi kvase vam čelo, još malo pa će prolom oblaka, istopit će se glava kao da je grumen šećera. Rimac vrlo dobro zna kakva je Magaševa situacija na poslu. Nema više države, država se promijenila, nitko za vas više ne brine, gospodine Magaš. Rimac je sad tu umjesto države i sistema, ali sve je isto: nešto ćete dobiti, nešto ćete dati. A i ta kocka, to, ipak, košta. Rimčeva je ponuda najizdašnija. Nećete se morati odreći izleta u Baden-Baden, gospodskih poraza, velikih uloga. Mogu oni i drukčije razgovarati, Rimac Magaša može jednostavno prepustiti strvinarima. Daje mu priliku kakvu više neće imati. Lažu, Vladimire, oni koji vam obećavaju da će paziti na vas samo zato što ste im dragi, zato što ste možda dobar čovjek, što ste im jednom davno učinili uslugu. Dolazi rat, svi su se pretvorili u trgovce, a trguje tko čime ima.

Magaš je zamolio Rimca da bude konkretniji, da mu kaže više. Što se očekuje od njega, što će biti?

Rimac reče da vremena nisu pogodna za konkretnost. Može mu samo kazati da će imati pristojnu plaću i da će biti siguran, koliko čovjek poput Magaša može biti siguran. Radit će svoj posao, samo što će ubuduće kretati iz pozicije suprotne dosadašnjoj: neće optuživati nego braniti. U početku će, vjerojatno, biti neobično, ali naviknut će se. Pametan ste čovjek, Vladimire, a za pametne je ljude da budu branitelji, a ne tužitelji. Takav raspored snaga u interesu je pravde.

Magaš će razmisliti, u svakom slučaju zahvaljuje na ponudi. Razmislite, rekao je Jadran Rimac, pa dođite sutra u isto vrijeme. Trebamo biti hitri: grad je pun gladnih pasa koji će iskoristiti svaku nepažnju, trenutak uspavanosti, nedovoljnu odlučnost. Reče mu još da bi volio da budu na ti. Nema problema.

Dragan je tada prvi put progovorio. Pitao je Magaša što će popiti. Nije htio ništa, kazao je da odlazi, umoran je. Laku noć, gospodo.

Od Kraljevićeva restorana do Magaševa stana ima pet minuta laganog hoda. Grad je bio pust i miran. Tramvaj broj 12 kloparao je pored zgrade nacionalnog kazališta. U drugim kolima nije bilo svjetla: četvero putnika pretvorilo se u crne papirnate siluete koje nikad neće stići na posljednju stanicu. Vladimir Magaš držao je u lijevoj ruci mali izlomljeni kišobran idealan da ga se bezbolno izgubi, u desnoj je bila cigareta. Treba li nekoga nazvati da se posavjetuje? U obzir je dolazilo najviše dvoje ljudi. Njegova supruga Jasmina: ona je već mjesec dana bila kod svojih roditelja koji su već dugo živjeli u Švicarskoj, u mjestašcu blizu Zuga, i vratit će se za nekoliko dana. I njegov najbolji prijatelj, vjenčani kum, Krešimir Malenica. Bio je među najpoznatijim advokatima u gradu: branio je krupne kriminalce i sve koji su imali dovoljno novca da zakorače preko praga njegove kancelarije. Bio je teatralan i bučan, često ekstreman, no uvijek je imao odgovor na svako pitanje. Nije ga se moglo uhvatiti na krivoj nozi. Magaš i Malenica upoznali su se na studiju, ali sprijateljili su se petnaest godina kasnije, kad su se našli na sudu na suprotnim stranama. Godinu i pol nakon toga, Malenica je bio kum na jednom ukusnom i decentnom vjenčanju, s dvadesetak prisutnih.

Magaš ove noći neće nikoga zvati. Ovo mora sam. Ta spoznaja, u času slabosti, pomilovala je njegovu uspavanu uobraženost.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.