Sanjao sam slonove | Ivica Đikić

BILJEŠKE

 

Vladimir Magaš dugo mi nije htio kazati ništa o Rimcu. Nisam bio siguran je li ustrašen ili samo nastoji zaboraviti sve što se tiče Rimca. Pričao je o sebi. Kad bih napustio njegovu sobu u staračkom domu, odlazio sam negdje da u miru sročim zabilješke o razgovoru. U početku sam bilježio više i koncentriranije. Bilježio sam i ono za što ću kasnije ustanoviti da je sasvim nevažno i neiskoristivo. S vremenom sam postao škrtiji s riječima. Na kraju, opaske koje sam upisivao u notes bile su toliko jezgrovite da ih naknadno nisam uspijevao dešifrirati. Ili bi ih odgonetnuo za deset dana, sasvim slučajno. Na samom kraju, bilješke su bile samo niz napisanih imena, ili nadimaka, jedno ispod drugog, i niz rečenica od jedne riječi. Ta riječ trebala je biti lozinka za ulazak u neku tajnu, u neki život, u priču koja nešto objašnjava. Kako je vrijeme prolazilo, imao sam manje strpljenja da zapisujem, nisam se mogao koncentrirati, ali razlog je bio i u tome što sam sve više znao. Ono što bih na početku sigurno zabilježio u notes, i podvukao kao važnu informaciju, poslije se podrazumijevalo.

“Magaš priča o kocki. Počeo je na fakultetu. Igralo se u manje svote. Bio je iz dobrostojeće obitelji. Otac liječnik. Lako je dolazio do novca za kockanje. Postajalo je sve ozbiljnije sa svakim većim dobitkom. Znao je sve izgubiti. Supruga ga je napustila i zbog kocke. To je ispričao uspoređujući sebe s Draganom Kraljevićem, zbog kojeg dolazim kod njega. Kraljević je prestao kockati tek kad ga je napustila supruga. Vratila mu se poslije šest mjeseci. Za Kraljevića je rekao da je bio dobar čovjek, ali preslab za Rimca. Pitao sam ga što to znači. Samo je rekao da Dragan nije bio dorastao i zato ga je slomilo. Nije htio kazati više.”

“M. kaže da se do početka rata nimalo nije osjećao Srbinom, iako mu je majka Srpkinja. Kod njih se do toga nije držalo. Ni njegov otac nije držao do toga što je Hrvat. M. kaže da se najviše osjećao Zagrepčaninom. Ni njegovoj bivšoj supruzi, Hrvatici, nacija i politika nisu bile važne. Tek kad je počeo doživljavati probleme zbog toga što mu je majka Srpkinja, to mu je prestalo biti nebitno, ali nikad toliko bitno da bi time objašnjavao sve što mu se događa.”

“Nije se mogao pomiriti s tim da je postao neprijatelj. Žali se da su svi digli ruke od njega. Tu se opet usporedio s Draganom Kraljevićem. I od njega su svi bili digli ruke, a još jučer svi su ga voljeli. Preko noći, svi su bili u prednosti pred njim, bez ikakvih svojih zasluga. Morao je otići kod Rimca. Kaže da nije imao izbora. Morao je spasiti dostojanstvo. Magašu je to važno. Drži do svog imena. Sluša što se o njemu priča u gradu. To je rupa kroz koju bih ga možda mogao otvoriti. Ne vidim drugi put.”

“Mario Matković, Nikola Zorić, Josip Hofman Jozef, Andrija Sučić, Dijana Delalić, Matej Bakula, Zoran Tadej.”

“Supruga Jasmina definitivno ga je ostavila u rujnu 1994. Rimac ih je pozvao na večeru u hotel u kojem je živio. Slavio je rođendan. Nije bilo previše ljudi, samo oni najbliži. Možda njih dvadeset ili dvadeset i pet. Rimac je zakupio hotelski restoran. M. ne zna zašto je odlučio povesti suprugu. Nikad je prije nije vodio na takva okupljanja. Ona je bila montažerka na televiziji. Osjetljiva žena, fina. Bila je zbunjena. Nije razumjela što M. ima zajedničko sa svim tim ljudima koji su se neprestano ljubili u obraze. Kad su došli kući, tražila je da zaboravi te ljude. On nije mogao. Rimac mu je davao dobru plaću, a bilo je i dugova. Osim toga, prihvatili su ga. Tako ga je napustila žena. Znao je da se neće predomisliti.”

“Frankfurt.”

“Bumbar Marković!”

“Svidjelo mu se poštovanje u očima sugovornika kad bi shvatili da dolazi u Rimčevo ime. Kaže da se prema njemu nisu tako odnosili ni kad je dolazio u ime države. Tada su ga se bojali, ali su ga u sebi prezirali; kad ga je počeo slati Rimac, bojali su ga se i divili mu se. Zavidjeli su mu i htjeli biti na njegovom mjestu. Pitao sam tko su ti ljudi o kojima govori. Kao da me nije čuo.”

“Imena, imena, imena!”

“Kaže da je ime Jadrana Rimca otvaralo sva vrata. Doslovno sva. Kako to objašnjava? Bojali su ga se, ali nije samo to. Više nije htio reći. U čemu je tajna?”

“M. je prestao kockati prije nekoliko mjeseci. Inače, kockao je cijelo vrijeme. Pitao sam ga zašto je prestao. Rekao je da je to duga priča. Rekao sam da je, ipak, želim čuti, a on je odgovorio da to nema veze s D. K. zbog kojeg sam ja ovdje. I da mi je bolje da ne znam ništa. Rimac mu je prestao posuđivati novac?”

“Rimac – pohlepa. M. kaže da Rimcu novca nikad nije bilo dosta. Ali cijenio je novac.”

“Država.”

“Miris.”

“Kuća u Gračanima.”

“Zemlja. Cesta.”

“Planovi.”

“Ljudi?”

“Rimac – Markota. Rimac – Tot. Rimac – Kojaković. Markota – Tot – Kojaković?”

“Rimac – žena.”

Magašu se jednom omaklo da spomene Damjana Radića. Omaklo mu se da kaže nešto iz čega je bilo jasno da se dobro poznaju. Damjan Radić bio je ravnatelj SNS-a kad sam se zaposlio u Službi. Kad mi ga je Magaš spomenuo, bio je na funkciji savjetnika Predsjednika za narodni nadzor. U SNS-u naslijedio ga je Ivica Tot. Samo jednom vidio sam gospodina Radića, prošao je pored mene na hodniku, kimnuo glavom i dotakao me rukom po ramenu. U novinama i na televiziji pojavljivala se samo jedna njegova fotografija koju je, vjerojatno, on dostavio. Na toj fotografiji imao je petodnevnu bradu i naočale s crnim metalnim okvirom. Nisam o njemu znao više od običnih čitalaca novina. Radio je u Službi i za vrijeme komunističkog režima, ali je, govorilo se, na vrijeme otišao. Neko vrijeme živio je u Njemačkoj. U SNS-u zaposlio se ubrzo nakon što je osnovan, a pozvao ga je Predsjednik osobno. Poznavali su se, kružile su priče, još iz vremena kad je mladi agent Radić bio zadužen za praćenje neprijateljskih aktivnosti na sveučilištu: Predsjednik je tada bio profesor na Fakultetu političkih nauka. Nakon povratka, Damjan Radić najprije je bio imenovan za načelnika Odjela za strategiju i planiranje, zatim Odjela za suzbijanje organiziranog kriminala, a onda je postao ravnatelj SNS-a. O njemu se pričalo da je bio najbolji šef Službe, jer je uspostavio red i znao je što treba raditi. Imao je zanat u malom prstu i dobro je procjenjivao ljude. Tiho se govorilo da Predsjednik nije najmudrije odlučio kad je gospodina Radića povukao u svoj Kabinet, jer on se najbolje osjećao i najviše je davao u Operacijskoj dvorani SNS-a, dok je neposredno rukovodio akcijama koje je osobno smislio. Kolege su mi s divljenjem govorile o njegovoj sabranosti i u najtežim situacijama. Ivica Tot bio mu je najpouzdaniji čovjek. Načelnik Odjela za povjerljive operacije.

Ako je Vladimir Magaš dobro poznavao Damjana Radića, morao ga je poznavati i Jadran Rimac. Radić je bio previše pametan i previše upućen da ne bi znao kako Magaš ne znači ništa bez Rimca. U kasnijim razgovorima trudio sam se da Magaša navedem da kaže još nešto o Radiću, no vješto je zaobilazio stupice. Nastojao je ostaviti dojam da sam umislio da je on ikad spomenuo Damjana Radića.

Magaš se bio naviknuo na mene. Dolazio sam dva puta tjedno i vidio sam da mi se počeo prigušeno radovati. Odmah je smanjivao ton na televiziji koja je izgledala kao da će svakog trena trajno umuknuti i zacrniti se. Nitko osim mene nije mu dolazio. Bivša supruga došla mu je samo jednom.

Pričao je, ali nije mi pomagao. Nisam imao što zabilježiti. Ponavljao se i izgovarao grozdove rečenica koje mi nisu govorile ništa. Njega je to govorenje usrećivalo. Morao je doći tren kad više neće moći pričati a da ne dodirne Rimca.

– Budi strpljiv, Boško, molim te, samo budi strpljiv – ponavljala je Mara. – Slušaj ga, izdrži. Mi imamo više vremena od njega. Idemo do kraja.

I dočekao sam ga. Kad je došao do zida, do Rimca, neko vrijeme je oklijevao. Nisam ga ohrabrivao, ni požurivao. Pustio sam ga da iz sebe iscijedi posljednje riječi koje se nisu ticale Rimca. Uporno sam dolazio i čekao da poteče iz njega. Isprva samo mlaz, a na kraju ravničarska rijeka, široka toliko da može odnijeti cijeli jedan život. Nije se mogao suzdržati.

Magaš nije znao da sam mnogo naučio o Rimcu, pa je govorio i sasvim nebitne podatke koji su njemu zbog nečega bili interesantni, koje je pamtio. Rimac je volio ribolov. Satima je mogao smireno čekati da riba zagrize. Najgori je bio kad bi ga netko prekinuo u ribolovu. Obožavao je svoje brkove. Svakog drugog dana odlazio je u hotelski frizerski salon i tražio da mu ih urede, to jest da odstrane nekoliko oštrih dlačica koje su se izdvajale. Suprugu Brigittu nazivao je jednom dnevno, obično oko osam navečer. Nije joj dozvoljavao da ga posjeti, ali zahtijevao je da mu jednom mjesečno poštom šalje svoje i kćerkine fotografije. Vjerovao je samo u fotografije. Djevojke koje su dolazile u njegovu sobu najprije su morale dostaviti fotografije. Rimac nije putovao. Ni u Đakovo da vidi roditelje i sestre. Strahovao je od putovanja, jer se na putovanjima uvijek moglo dogoditi nešto nepredviđeno. Nije se volio kretati. Nikakve šetnje gradom i dokoličarenje po sunčanim terasama kafića. Rimac nikad nije nosio pištolj. Praznovjerje. Kad god su se stvari zakomplicirale, uvijek je pištolj bio uz njega.

Čekao sam priliku da postavim pravo pitanje. Nisam smio postavljati pitanja dok on ne pomisli da me je uspio toliko uvući u svoju priču da pitanja dolaze sama od sebe.

– A što ste vi radili za Rimca? Mislim, što ste radili s njim?

Zastao je. Gledao me kao da pita: dečko, jesi li me zaista pitao ono što sam čuo da pitaš? Nisam se dao zbuniti.

– Radio sam što je trebalo. Primao sam plaću. Bio sam nešto kao ministar vanjskih poslova. Uljepšavao sam sliku o Rimcu. Razgovarao o tehničkim pitanjima. Rješavao probleme dok su se mogli riješiti riječima.

– A što kad nisu mogli riječima? – izletjelo mi je.

Osmjehnuo se. Zatražio je cigaretu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.