Sanjao sam slonove | Ivica Đikić

SIN

 

Maru sam prvi put nazvao šest dana poslije našeg prvog susreta. Nazvao sam pred kraj radnog vremena, potajno se nadajući da će se javiti nepoznati glas i reći da je gospođica Ištuk maloprije otišla ili da će telefon zvoniti u gluhe zidove. Ali javila se ona. Predstavio sam se: Boško Krstanović ovdje, iz SNS-a. Odmah sam rekao da sam doznao gdje je Vladimir Magaš. Sve sam doznao, možda će je zanimati. Nisam joj dao da dođe do riječi. Možemo li se naći na piću? Pristala je, uz kratki smijeh. Brzo smo se dogovorili. Kad sam spustio slušalicu, kap znoja skliznula mi je niz slabinu.

Prvo što sam primijetio na njoj dok je prilazila stolu bile su žarko crvene usne. Namjerno sam odabrao podrumski restoran, i sjeo za stol za kojim je Vladimir Magaš volio večerati, prije nego što bi se preselio za skriveni kockarski stol. Kocka me nikad nije interesirala, ne znam ni jednu kartašku igru. Ne vjerujem u takav novac, ni u sreću. Nisam poznavao nikoga tko je kockao. Za šest dana, eto, uspio sam doznati i koji je bio Magašev stol u omiljenom restoranu. Njezine usne učas su svjetlosti dale novi ton, pa je odjednom sve postalo toplije, baršunastije. Nije bilo nikoga: restoran se u međuvremenu srozao, kao da je provučen kroz telefaks. Dragan Kraljević već je godinama bolovao, pa je posao vodio njegov brat Mirko. Podrum se gasio sporo i mučno, baš poput Draganova života. Više nije svraćao nitko tko je za se mislio da je važan.

– Vladimir Magaš živi u staračkom domu – rekao sam kad je sjela nasuprot meni.

– Za to ti je trebalo šest dana? – osmjehnula se. I ja sam se osmjehnuo.

Izvještavao sam. Magaš je ostao bez stana. Uzeo mu ga je Jadran Rimac. Sjetio se valjda svih Magaševih dugova, nikad vraćenih kockarskih posudbi, obračunao je kamate, možda je i velikodušno smanjio za pola, ali to je i dalje bila svota nedohvatljiva nesretnom odvjetniku Magašu. Tako mu je uzeo stan u centru grada, u Masarykovoj ulici. Dotjeran i prostran stan na prvom katu stare ali dobro održavane zgrade. Netko je jednog jutra javio Magašu da se treba iseliti. Nije prosvjedovao, nije čak bio ni iznenađen, nije molio za još mjesec-dva ili barem tjedan-dva. Sutradan je iskoristio jedno staro prijateljstvo i postao stanovnik doma za starije i nemoćne, petnaest minuta hoda od njegova bivšeg stana.

– Zašto mu je odlučio uzeti stan? – pitala je.

– Da ga ponizi. Taj stan, ni te pare, to ne treba Rimcu. On ima previše da bi uzimao onima do kojih mu je imalo stalo. Ovo je više od običnog posla.

– Zdravo razmišljaš – odala mi je priznanje kao uvredu – ali pitamo se: zašto? Zašto je to učinio?

– Valjda zato što mu više ne treba, ne znam. Ili ga je nečim naljutio. Ne znam, može biti svašta, može biti i nešto što nam nikad ne bi palo na pamet.

Rekla je da moramo točno saznati. Nagađanje nas neće daleko odvesti. Ako saznamo, možda ćemo biti na početku Rimčeva kraja. Pitala me bojim li se. Bojim li se? Čega da se bojim kad sa svim ovim nemam nikakve veze, osim što sam pročitao neke arhivske izvještaje i raspitao se na par mjesta? Nisam ništa napravio da bih trebao strahovati. Pogledala me kao da je upravo pomislila: zašto se uopće družim s ovim čovjekom?!

– Tražit ću da te Služba uključi u operativnu grupu za istragu o Rimcu.

Htjedoh reći – ne. Instinktivno. Ali nisam rekao ništa.

– Ako se ne bojiš… – dodala je.

Sve i da sam se bojao, a radilo se možda tek o nekakvoj skici straha što se slutila kroz sivi veo, nisam to mogao priznati. Htio sam se zbližiti s Marom Ištuk. Dugo nisam imao djevojku, više od dvije godine. Mjesecima nisam iskusio ženski dodir. Kako da jezikom doprem do njezinih otečenih bradavica, ako priznam da se bojim? Zar bi raširila nadošle usne i bedra pred plašljivcem u kojem je provrio strah od nekog muškarca kojeg još nije ni vidio, o kojemu je, reče joj maločas, samo čitao u zaboravljenim izvještajima i slušao u gradskim glasinama? Bio sam spreman učiniti svašta da je zavedem, ali takvi poput Rimca zbilja me nisu zanimali. Nisam želio ulaziti u svijet sirovih manijaka.

– Tko je vođa grupe? – pitao sam.

– Glavni tužitelj Čabraja osobno. Slažeš se da te predložim?

– Ne bojim se, nemoj to misliti. Ali moraš znati da mene ne zanima takav kriminal, ljudi poput Rimca u meni ne potiču nikakvu strast. Indiferentan sam prema takvima. Ja sam slučajno u ovom odjelu. Zapravo, privremeno. Čekam da me prebace u Političke. Ja sam za to. Želim se baviti pravim kriminalcima, a ne ovim budalama koje su prijetnja jedino drugim budalama. Čemu služi policija, ako se Služba mora baviti uličnim razbojnicima? Uskoro će netko shvatiti da mogu biti korisniji ako radim ono što u meni budi interes, ono čemu sam se spreman predati. Zato je bolje da me ne predlažeš da radim na tome. Neću ti biti koristan, u odjelu ima dosta njih koji bi bili bolji izbor…

– Ja želim tebe…

Zastao sam, nadajući se da su njezine riječi dvosmislene, iako to ničim nije signalizirala. Zavodi li to ona mene? Zar želi isto što i ja? Moram ostati miran.

– Zašto mene?

– Zato što se ne bojiš – lijepo se nasmijala.

Idućeg dana šef me obavijestio da sam priključen grupi koja radi na Rimcu. Nije imao vremena za razgovor, a htio sam mu samo kazati da ću, naravno, prihvatiti zadatak, ali da se u što skorije vrijeme još jednom ozbiljno razmotre moji argumenti za premještanje u Političke delikte.

Dali su mi Vladimira Magaša. Da saznam sve, da mu se pokušam približiti. Magaš o Rimcu zna više nego itko. Njega se pitalo oko svega, ili skoro svega, a sad ima motiv da izbljuje tajne, da raskrinka Jadrana Rimca, da se pokaje i popljuje. Rimac mu je oteo stan. Još vrednije od stana: oteo mu je samoću, mogućnost da danima ne vidi živo ljudsko biće. Magaš se, otkako ga je 1994. napustila supruga, obzidavao samoćom. Svakoga dana dolazila je gospođa Matija, donosila novine, knjige iz knjižnice, kruh, vino, kuhala ručak i odlazila. Katkad bi je Vladimir zadržao da jede s njime i da popije pola čaše crnog vina. Četvrtkom je prala veš i robu, petkom brisala prašinu. U posljednje vrijeme jedva je uspijevao plaćati Matiju, premda se radilo o skromnoj svoti. Mirovina je bila mizerna, a ionako tanka ušteđevina nestala je kao voda iz cjediljke. Nije više bilo Rimčevih isplata i posudbi koje su rijetko preživljavale do sljedećeg besanog jutra. Mirovina mu neće biti dovoljna ni za plaćanje doma.

Morao sam smisliti kako da se približim Magašu, kako da steknem njegovo povjerenje. Po mislima sam deset dana vukao stotinu ideja koje su umirale ubrzo nakon što bi se rodile: ubijao ih je neki detalj, stradavale su od neuvjerljivosti i nelogičnosti. Mara me je bez prestanka požurivala. Zvala je dva puta dnevno i pitala jesam li se čemu domislio. Navečer smo se nalazili u kafiću blizu njezina posla. Pili smo pivo i pelinkovac do kasno u noć. Ljubili se u separeu od crvene kože, odgađajući fajront još jednim pićem, još jednom cigaretom. Vozila me u svoj stan. Lizao sam joj vrat i trbuh, krivudava vlažna linija niz leđa mamila je uzdah iz njezinih prsa. Sklapala je oči, opuštena do neprepoznatljivosti. Kasnije me pitala jesam li nešto smislio pod utjecajem njene kože. Smijali smo se.

Jednog jutra čitao sam u novinama članak o smrti Dragana Kraljevića. Pisalo je da je poznati bivši ugostitelj i osobni prijatelj mnogih umjetnika i javnih ličnosti preminuo nakon duge i neizlječive bolesti. Sprovod će biti prekosutra na glavnom gradskom groblju. Bio je čovjek, pisao je nadahnuti novinar, koji je u naš grad donio dašak zapadnih velegradova još u vrijeme tmurnog komunizma. On nam je otkrio drukčiju hranu, skupa vina, školjke, kavijar. Znao je prodati luksuz, imao je šarma, cijeli grad otimao se za njegovu pažnju. Bio je moćniji od najmanje polovice članova Centralnog komiteta. Znao je s ljudima. Ali uništio ga rat, nije se snašao u novom vremenu, došli su drugi. Bio im se pridružio, ali nije on to mogao izdržati. Povukao se, pa zatim razbolio. Umro je zaboravljen, zaključuju novine.

Fotografija Dragana Kraljevića bila je i među osmrtnicama. Ožalošćena supruga Marija, kćeri Dunja i Nataša, s obiteljima, i ostala tugujuća rodbina. Bilo je još čitulja s istim imenom i fotografijom. Jednu je dala osoba koja se potpisala s “Dubravka”. Nije bilo puno teksta: “Dragom Draganu, posljednji pozdrav, Dubravka.” Tko je ona? Tko bi mogla biti ta žena?

Otac mi je, gospodine Vladimire, spominjao vaše ime, rekao sam mu, shvatio sam da ste se dobro poznavali. Ja sam ga slabo poznavao, gotovo nimalo. Moram znati više o njemu. Pričajte mi o Draganu Kraljeviću, mom ocu.

Varka je možda bila prejeftina, ali ionako sam vjerovao da je čovjeku koji želi pričati svaki mamac neodoljiv. Ako ne želi, nema udice koja će ga privući.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.