Sanjao sam slonove | Ivica Đikić

OTOK

 

Dolazio sam slonovima noću. Iskradao se iz spavaonice i lebdio stazama na kojima nije bilo stražara. Lanka me nije opažala, nije me htjela opaziti, ali Soni je bio zainteresiran, na ivici umiljatosti. Njihao je surlu prema meni. Pričao sam mu, i želio da moju priču čuje i Lanka, da načas zastane, da priliku mojim riječima. Da me prestane ignorirati.

Ubili smo ljude. I ja sam ubio. Tražili su da ubijem, ali nitko me nije natjerao. Pucao sam, jer sam vjerovao da tako treba, da se tako mora. Ne znam kako se dogodi da povjeruješ da je hitac u glavu sredovječne žene ispravan potez i da ništa osim toga nije moguće. Ubijao sam i prije, ali to su bili neprijateljski muškarci. To je bilo u borbi. Ovo je bilo drukčije. Nismo ubijali da bismo opstali, nije se radilo o manjku izbora. Ubijali smo da bismo međusobno postali bliži, mi koji ubijamo. Sve je uvijek jednostavno, kao u djetinjstvu, samo što s godinama stvari poprime ozbiljnije razmjere. Prvu cigaretu zapalio sam s trinaest godina: nisam želio pušiti, malo iz straha, malo iz gađenja, ali nisam se usudio biti jedini od nas sedam u školskom dvorištu koji neće povući dim. Više od majčina šamara strahovao sam od prezira drugih, od prezira jedinih koje sam imao. Bojao sam se da ću zauvijek ostati sam. Idućih godinu-dvije vezivala nas je ta velika tajna, najveća u našim malim životima. Istodobno, željeli smo da našu tajnu zna što više ljudi. Svi osim naših roditelja. U dječačkim okvirima, jedan drugog držali smo u šaci. To nam je davalo osjećaj pripadnosti i zaštićenosti. Pripadnost je ta sreća za kojom čeznemo u životu. Zato smo ubijali, dragi moji Lanka i Soni. Nisam mislio o njihovoj nacionalnosti. Pucao sam kao što sam pušio prvu cigaretu u dvorištu osnovne škole.

Soni i Lanka nepomično su slušali. Ispovijedao sam se, opravdavao, ispričavao. Gadio sam im se. Procjenjivali su jesam li dovoljno bijedan da mi kazna bude i to što me Soni neće nataknuti na kljove kao što seljaci nabadaju oblačiće sijena na vile. Ali ja sam morao. Zapovjednik Jozef ubio bi me da nisam uzeo dasku i stao njome udarati po Sonijevim i Lankinim slabinama, po njihovim božanskim tijelima. Izvadio je pištolj i uperio mi ga u čelo. Ubit ću te, rekao je, ako se i dalje budeš izdvajao! Ako svi tuku slonove, tući ćeš ih i ti. To je zapovijed! A neizvršavanje zapovijedi kažnjava se smrću. Isprva sam udarao sramežljivo, sa strahom, trudeći se da slonovi ne osjete moje udarce, da ih ne zapamte. No s vremenom sam nesvjesno hvatao ritam koji su diktirali drugi. Sve je bilo ispunjeno zvukovima odjekivanja palica i letvi po slonovskim tijelima. Jedva su se razaznavali urlici, psovke i pjesma pukovnika Jozefa. I drugi su ga slijedili, u početku stidljivo i motreći u zapovjednikovo lice. Kad bi vidjeli da on nema ništa protiv, divlji povici umnožavali su se i domalo se nije moglo razlučiti kome pripada koji urlik, a čije je bijesno režanje koje nije prestajalo. Pjevali su, pjevali smo. Morao sam. Jedno vrijeme pjevali smo naše pjesme, a onda smo prešli na neprijateljske. Usne su mi uporno bježale u osmijeh. Bilo je nečeg uzbudljivog u urlanju neprijateljskih pjesama. Jozefa je dušmanska pjesma toliko opsjela da je prestao bejzbol palicom udarati po Soniju. Svi smo pjevali punim grlom. Zagrmi Draža vojvoda, bacajte bombe četnici. Iz ove naše pobede, rađa se sunce slobode. Crne Gore i Sandžaka, đe propade petokraka. Crne Gore i Srbije, i sve širom Srbadije. Ozbiljno smo pjevali.

Više nije bilo udaraca. Soni i Lanka više se nisu trzali, iz njihovih usta više nisu izlazili uzdasi i krici sličniji zaprepaštenju nego boli. Zapovjednik Jozef prvi se umirio. Popravio je uniformu, obrisao čelo i usne vanjskom stranom dlana, pa se lijeno uputio prema spavaonici. Drugi su ga oponašali. Izgledali su poput muškaraca nakon seksa.

Sam sa Sonijem i Lankom, sam s njihovim prezirom. Potrajalo je dok sam im noge oslobodio lanaca. Htio sam da odu, da se spase utapanjem u slanoj vodi, da se izbave od ljudi. Stao sam iza njih i upirao rukama u njihove guzice. Bio sam uporan, gurao sam sat vremena, pepeljasto-smeđe dlake bole su mi dlanove. Hajde, odlazite! Pokrenite se! Tamo vam je more, otplovite. Soni se počeo mrdati. Ali ne prema moru. Okretao se prema meni. Sve je bilo sporo i istovremeno munjevito. U očima mu ništa nisam mogao vidjeti. Prvi put je kljovom samo očešao moje lijevo rebro. Iz drugog pokušaja probio ga je kao da je od stiropora. Bježao sam pogrbljen, posrćući. Slon me neprestano sustizao. Promašivao je moja bedra i lopatice, a zatim mi zabio kljovu u stražnjicu. Bol mi je rasijekla mozak, krv je kliznula niz unutrašnju stranu bedara. Ali trčao sam, trčao, držeći se za proburažena i skršena rebra. Trajalo je vječno. Trčao sam prema rezidenciji Predsjednika, bila je bliža od naše spavaonice, još malo, još sto najdužih metara, još malo, i nisam više čuo Sonijev topot. Osmjelio sam se da okrenem glavu i vidio kroz mrak da Soni stoji, ne miče ni surlu, ni uši, samo tužno stoji i gleda, a negdje iz daljine poluzainteresirano prilazi Lanka. I ja sam stao. Samo na trenutak, jer bol me podsjetila na tijelo u vrućici. Dotrčao sam do stražara koji su drijemali u aluminijskoj kućici pred vratima vile. Uplašili su se kad su me vidjeli. Ili su samo bili iznenađeni? Krvi i kricima nije bilo mjesto na Otoku.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.