Sanjao sam slonove | Ivica Đikić

STRAH

 

Brigitta je dobro razumjela hrvatski, i srpski, i solidno je govorila, ali nisu mnogo razgovarale. Mara Ištuk predala je Jadranovo pismo njegovoj supruzi, ova joj je ponudila kavu, čaj, sok, pivo, Mara je tražila samo čašu vode i pitala može li zapaliti cigaretu. Brigitta je donijela vodu i malenu keramičku pepeljaru. Sjela je nasuprot Mari i pitala kako je putovala, gdje je odsjela. Mara je poslušno odgovorila i opet zašutjela: osjećala se krivom u društvu Brigitte Rimac, plavokose vitke žene koja je izgledala mlađe od svojih godina, u njezinu velikom svijetlom stanu s visokim stropom i savršeno bijelim zidovima. Gdje vam je kćer, bojažljivo je pitala Mara, zove se Aleksandra, zar ne? Otišla je s društvom, stalno se povlači po gradu s društvom, ne razumijem je. Zašto se osjećaš krivom? Što si učinila? Sedam puta spavala si s Jadranom Rimcem, a ova žena, Brigitta, i njezina kćer čekale su da se on vrati ili da barem nazove. Znala si da ima ženu i kćer, ali svejedno nisi htjela zanemariti žmarce u bedrima, nisi se htjela odupirati. Trebala si ga istraživati, a ostavljala si mu ugrize po vratu i stegnima. Kako ti se to moglo dogoditi? Zaboga, Maro, kako?

Rimac je brzo saznao da je otvoren lov na njega i da Mara Ištuk zauzima važnu ulogu u hajci – jer ovdje se progon kriminalaca naziva hajkom – hajci koju je, uostalom, i očekivao od časa kad je nezahvalni Vladimir Magaš odbio ukazano povjerenje. Dva dana nakon što je bio priveden zbog pucnjave u hotelu i zlostavljanja šesnaestogodišnjakinje, poslao je Marinovića da pronađe gospođicu Ištuk i da je lijepo zamoli da se odvaži na večeru s Jadranom Rimcem. Red je da upoznate čovjeka kad vam je već toliko zanimljiv. On vas želi upoznati: raspitao se i čuo samo pohvale i komplimente, pa hoće i osobno vidjeti što je to zavelo ljude u čije procjene, inače, vjeruje. Marinović joj je dao svoj broj telefona i rekao da se javi kad bude spremna. Nazvala je već idućeg dana. Dugo je priželjkivala susret s Rimcem.

Mara je pristala sastati se s Rimcem na javnom mjestu, jer je šefa Čabraju obavijestila s kime ide na sastanak, a poslije će napisati detaljnu zabilješku. Ali javno mjesto nije bilo javno: Klub je radio samo za njih dvoje. Posluživao ih je vlasnik i glavni kuhar Goran Bajsić, a u kuhinji je bio samo jedan mladi pomoćnik kojemu je bilo strogo zabranjeno da ulazi u prostor za goste. Na Bajsićevu diskretnost moglo se sa sigurnošću računati zato što je Rimcu dugovao pozamašan iznos. Ne bi se usudio učiniti ništa što bi Rimac mogao shvatiti kao neposlušnost. Donosio je velike tanjure sa žlicom hrane u sredini, osmjehivao se, točio vino, osmjehivao se, pitao je li bilo u redu, zahvaljivao. Maru je zbunio ambijent: nije znala da li da se osjeća svečano ili uplašeno. On je bio opušten, ovo je bio njegov teren s kojeg su preventivno uklonjeni svi koji bi ugodan prostor Bajsićeva restorana mogli ispuniti nervozom i tenzijom. Tokom čitave večeri nije rekao ništa vrijedno pamćenja, osim što je usput spomenuo Damjana Radića i nečiji rođendan u Frankfurtu neke godine. Jedino što je htio tog prvog puta bilo je da ga ona opet poželi vidjeti. I uspio je u tome, ali to nije bilo teško: što je više saznavala o njemu, to ju je više privlačio. Umjesto da bude obrnuto.

Posljednja velika utakmica Jadrana Rimca. Njegova posljednja bitka, bitka u kojoj je ostavljen sam na vjetrometini, na nekom životnom Kupreškom polju s kojeg su njegovi roditelji, poslije onoga rata, došli u plodnu Slavoniju, bitka u kojoj ga ne može spasiti ništa i nitko. Rimac se, jadna mu majka, odlučio pouzdati u lukavstvo, ne shvaćajući da je lukavstvo dugoročna prednost samo kad protiv sebe imaš ravnopravnog suparnika. Što ćeš s lukavstvom kad ti je protivnik toliko premoćan da te u svakom času može zgaziti kao opušak? Rimac je mislio da je lukavo usitno slati ucjenjivačke poruke dojučerašnjim kompanjonima. Mislio je da će Radića zbuniti njegova drčnost i spremnost za ljuti boj, pa da će doći pameti i upriličiti teatralno pomirenje u nekom skrivenom dvorcu, daleko od gradske vreve i užarenosti, bit će samo najbolji ljudi, dovest će pahuljaste djevojke iz Moldavije i Srbije, nabavit će najfiniji kavijar, i šampanjac, i vina iz Francuske, španjolski pršut, leskovački ćevap, dvije-tri popularne pjevačice s dolinom nade među sisama, kokain čist kao Blažena Djevica Marija, i rum iz Gvatemale, cigare iz Havane. Mislio je da Radića treba podsjetiti tko je on, hej!, on je Jadran Rimac, onaj Rimac iz Frankfurta, kao da si zaboravio, moraš se sjetiti, a potom će sve opet biti kao nekad. Zajedno kao nekad.

Prve ljetne večeri 1999. Mara Ištuk provodila je s Jadranom Rimcem u praznom Klubu, u kinu, u noćnim šetnjama po Cmroku i Mirogoju (pokazao joj je grobnicu koju je kupio), u vožnji po oronulom gradu čiji je centar rano lijegao. Kad bi kasnije pokušala prepričati Bošku sadržaj sastanka s Rimcem, shvaćala je da nema što kazati: razgovarali su o svakodnevnim stvarima, o dnevnim političkim događajima, vremenu, o njoj, o malešnom Zagrebu, pokvarenim ljudima i još pokvarenijoj vlasti.

– Čudni su ovi ljudi. Svak bi odmah miliončić, ništa manje, a kad dođu do miliončića, hoće odmah i dva, i pet, deset. Ko da je miliončić kutija cigara – rekao je jednom.

U prvih nekoliko susreta Rimac je dva puta spomenuo Radića, ali Mara je to prešutjela Bošku. Prešutjela mu je još neke detalje, jer je ionako zamjećivala da je Boško nepovjerljiv prema njezinu učestalom druženju s Rimcem, a sumnjičavost mu je rasla i zbog toga što je Mara svaki put bila sve škrtija u opisivanju susreta. Radića je u početku prešućivala i Draženu Čabraji: rekla mu je kasnije, nedugo prije Rimčeve smrti. Bošku je govorila samo u aluzijama. Čabraji je kazala kad je shvatila da mora donijeti nešto veliko, jer su sastanci s Rimcem postali besmisleni iz svake perspektive koja nije bila njezina. Tada je već imala i štošta drugo prešutjeti: žrtvovanje Radićeva imena činilo se dostojnim ulogom u očuvanju mračnije tajne.

Jadran ju je jedne večeri, na izlasku iz restorana Gorana Bajsića, upitao hoće li na još jedan konjak u njegovu hotelsku sobu. Pristala je bez mnogo oklijevanja. Od prvog časa draškala ju je misao o seksu s Rimcem. Maru je uzbuđivala sirova energija koja mu je izvirala iz očiju i iz svake kretnje. Kad se poševi s njime, uostalom, možda će joj konačno odati nešto važno i golemo, nešto što će uzdrmati cijelu zemlju: opojno je kad se zadovoljenje gole tjelesne želje podudari s uzvišenijim razlozima i opravdanjima.

– Koliko plaćaš droljicama koje dovodiš ovdje? – zanimalo ju je kad su se zatvorila vrata. Rimac je rekao da ne plaća ništa, curicama je čast, zadovoljstvo i građanska obaveza.

– Hoću da meni platiš.

– Jebeš se za pare u slobodno vrijeme? Država slabo plaća?

– …

– Koliko?

– Sve. Baš sve!

– A šta ako nemam toliko?

– Pronađi! Otmi!

– Šta ću dobit zauzvrat?

– Što želiš?

– Dupe! A onda ću te možda i oženiti.

– Uh, to bi bilo previše novca za tebe. Ti eventualno možeš skupiti za jednu sisu i pupak.

Mara je izvadila sisu iz grudnjaka i prešla kažiprstom po bradavici.

– Ali prvo, novac…

Napustila je njegovu sobu oko devet ujutro. Otišla je na posao, a Rimac je ostao spavati. Asfalt je isijavao vrelinu, grad je bio spor. Mara se zaustavljala pored izloga bez namjere da išta kupi, pripalila cigaretu, poluprazni tramvaj broj šest, novine. S posla je otišla već oko tri, a zaspala je čim se spustila na kauč u dnevnom boravku: sanjala je slonove, ali ne cirkus, nego nešto čudno, krdo slonova nekamo ide, ona stoji sa strane, slonovi je ne primjećuju.

Jadran se tog dana, sasvim neuobičajeno, probudio u šest poslijepodne. Iz hotela je izišao u deset. Nigdje nikoga. Namjeravao je prošetati do trga i kupiti sutrašnje novine, a zatim se vratiti pred hotel gdje će čekati Marinović. Odvest će se u Klub gdje je Rimac dogovorio sastanak s nekim momkom koji je predlagao kupovinu umjetničkih slika koje nikad neće biti jeftinije: Rimac bi trebao davati novac, a momak će pronalaziti slike i smanjivati cijenu. Uvjerava da je to mudro ulaganje. Vidjet ćemo.

Krenuo je slabo osvijetljenim sporednim ulicama. I onda su ga dočekala trojica, pa se u sekundi našao na stražnjem sjedištu džipa s tamnim staklima. Maskirani otmičari nisu govorili. Vezali su mu ruke lisicama, a na oči stavili crni povez. Rimac se nije opirao i nije ništa pitao. Mislio je da je ovo kraj, da je Radić izgubio strpljenje, saznao je za njegovo druženje s tužiteljicom Ištuk, ne voli kad mu se prijeti i kad ga se izokola ucjenjuje, mislio je da će sad biti ubijen kao što su ubijeni mnogi koji su smetali, posao će biti obavljen čisto i profesionalno, nitko ništa neće pitati, neslavan svršetak jedne karijere koja je obećavala. U jednom trenutku više nije mogao u mislima pratiti rutu kojom se voze. Doveli su ga u podrum neke kuće, posjeli ga na stolicu, pa ga svezali za nju, a jedan od maskiranih odmah se dao na posao: vješto i brzo ošišao je Rimca do kože. Nestali su i brkovi. Nije se opirao.

– Što me ne roknete bez ovih sranja? – pitao je. – Koji će vam ovo kurac…

Zatim su ga digli na noge i zavezali mu ruke za cijev koja je išla tik ispod plafona. Svukli su ga do gola. Isti onaj koji mu je skinuo kosu i brkove počeo ga je sapunati po prsima, trbuhu, genitalnom području i po nogama. Pažljivo mu je obrijao svaku dlačicu. Onda druga strana: leđa, guzica, bedra. Još ispod pazuha. Eto te, Jadrane, kao beba, velika beba! Gladak poput noža. Potpuno razodjenutog, izbacili su ga pred ulaznim vratima hotela. Nitko ga nije vidio. Bila je to druga poruka.

Jadran Rimac punih mjesec dana nije izišao iz sobe. Dolazio mu je samo Marinović koji je pustio glas da je Rimac otputovao na neko vrijeme, u egzotične krajeve. Zašto, Jadrane, zbilja nisi otputovao, kad si se već otisnuo na ovo jednomjesečno lažno putovanje? Zašto je bilo tako teško zaista otići i zaboraviti? Lijenost ili fatalizam? Marinović mu je donosio hranu, novine, vijesti, glasine, alkohol, drogu i novac. Nije se javljao ni Mari, pa je i ona, poput čitavog grada, mislila da je Rimac na nekoj dalekoj destinaciji, tko zna kakvim poslom, ili je sve shvatio i, nakon podužeg razdoblja, opet odlučio biti racionalan. U sebi se bila pomirila da je Rimac izgubljen kao svjedok, da je, nažalost, učinio ono što se u prvom času čini kukavičlukom, a tokom jedne prospavane noći prometne se u jedini pametan izbor. Svoje pretpostavke podijelila je s Boškom i šefom Čabrajom. Bili su suzdržani. Šteta, govorili su samo da nešto kažu.

Jadran je nazvao Maru jedne ranojesenske večeri i kazao joj da se vratio. Želi je vidjeti. Neka dođe u njegovu sobu već ove noći. Izgledao je umorno, drukčije, gotovo izmučeno. Nije se brijao najmanje pet dana, kratka kosa bila je masna, oči mutne, vrećice ispod očiju nabubrile kao kifle, pepeljara puna dopola popušenih cigareta, soba u neredu, ni nalik sobi u kojoj je Mara Ištuk već jednom bila, sad je to bio prostor koji je govorio da u njemu živi neko ljudsko biće, sad su tu bili mirisi kojih prvi put nije bilo.

– Jesi li nekom spominjala da sam ti nešto govorio o Radiću?

– Nikome, baš nikome! – slagala je.

– Kako onda Radić zna?

– Što zna?

– Zna da sam ga spominjao tebi.

– Kako znaš da on zna? Uostalom, nisi mi skoro ništa ni rekao o njemu.

– Shvatio sam iz nekih… poruka.

– Nikome nisam rekla ni slovo, baš ništa! Nikome! Što se dogodilo?

– Nije važno, ništa.

– Ti se bojiš Radića, zar ne?

– Zajebi tu priču…

– Bojiš ga se?

– …

– Zašto si se onda vratio u grad, zašto nisi ostao tamo gdje si bio? Ako ga se tako jako bojiš…

Dugo ju je gledao u oči i šutio. Zatim je sjeo na krevet, raširio ruke i otvorio se. Zašto se od mene uvijek očekuje da budem praktičan, pitao je. Prizna da nikamo nije putovao, čitavo je vrijeme u ovoj sobi. Ja više nemam snage da budem praktičan, reče, nemam snage da odigram najrazumniji potez. Za praktičnost je potrebna snaga, potrebna je volja da se uspije, a u Rimcu toga više nije bilo. Ne mogu, uzdahnuo je, ne mogu opet u skrovišta i jazbine, da se trzam na svaki šum, da mislim o svakom koraku i svakoj riječi, da se sljubim s okolinom i postanem neprimjetan, ne mogu opet biti neprimjetan, jer lakše je opet biti siromašan nego nevidljiv, nego zavučen u mišju rupu koliko god kvadrata imala i koliko god bila luksuzna, mišja rupa je mišja rupa i ovdje i na Barbadosu, lišen razuzdanih noći, restorana, vožnje pustim i pokislim avenijama. Ne mogu, rekao je, a suze su mu se gubile među sivim oštrim dlakama. Ostajem ovdje. Pokrio je oči dlanovima.

Mara je sjela pored njega i zagrlila ga. Zašto se bojiš Radića, tiho je upitala. Skidajući ruke s lica, kazao je da ga se ne boji, nego je izbezumljen zato što je natjeran u rat protiv Damjana Radića, a u tom ratu, zna to još iz frankfurtskog doba, nikako ne može biti pobjednik. Rimac je Mari prešutio da je, u prvih petnaest dana nakon što su ga oteli i temeljito ošišali i obrijali, Marinović tragao za čovjekom koji će ubiti Radića, Predsjednikova najbitnijeg savjetnika. Prešutio je, naravno, i brijanje i šišanje. Marinović nikoga nije mogao naći, doduše, nije se smio obratiti na puno adresa, jer je postojala opasnost da glas o potrazi za egzekutorom dospije i do ušiju samog Radića: njegove uši su posvuda. Išao je samo onima za koje je bio uvjeren da će šutjeti. Prva dvojica su ga odbila: stvar je previše riskantna, a uostalom, i gotovo neizvediva, budući da se savjetnik Radić nigdje ne pojavljuje i ne kreće se po otvorenom prostoru. Bio je, u najmanju ruku, drugi najbolje čuvani pojedinac u zemlji. Procjenjivali su da ga se, realno, može ubiti samo miniranjem komada ceste kojom će sigurno proći ili teškim helikopterskim raketiranjem njegove moderne dvokatnice u sjevernom dijelu grada, u kojoj je – opkoljen kamerama i Specijalnim snagama policije – živio sa suprugom, te starijim sinom i njegovom obitelji. Bio je to prekompliciran posao i za SNS, a kamoli za samostalne ubojice koji su imali dovoljno jednostavnijih poslova: valjalo je ubijati odmetnute dilere, pričljive pomoćne radnike, nadobudne došljake kojima je sve išlo lako i brzo, hladne Janjevce rođene u Zagrebu, koji su se na telefon javljali: “Kuj me to vika?” Posla je bilo dovoljno. Posljednja nada bio je Andrija Sučić. Rimac ga nikad nije sreo, ali znao je dosta o njemu. Mislio je da bi on mogao biti dovoljno lud da ubije Damjana Radića, ali i dovoljno ozbiljan da zaboravi ponudu, ako je odbije. Poslao je Marinovića u gradić K. na jugu. Marinović je učinio sve, ali Sučić nije prihvatio. Govorio je da je prestar za to, a i nema motiva. Ne treba mu novac. Svejedno mu je. Rimac je odustao od potrage, napustio bijesnu zamisao.

– Zatvoren sam sa svih strana, nema izlaza – rekao je dok ga je Mara i dalje pokroviteljski grlila na krevetu. – Moje je prošlo. Ja sam iza sebe imao Frankfurt, Bumbara i sve to, a ovi sad iza sebe imaju pravi rat, oni su heroji. Sad je njihovo vrijeme. Samo ostani uz mene.

– O kome govoriš?

– Ah, o kome govorim?! Znaš o kome govorim.

– Ispričaj mi sve, molim te! To je možda jedini način da se pokušaš izvući, jedini način da te pokušamo izvaditi.

– Nikad se nisam bojao uvaljivanja, bojao sam se vađenja.

– Razmisli, ne možeš puno izgubiti… Možda nam se i posreći. Nije valjda ni Radić neuništiv.

– Ostani uz mene, molim te. Do kraja.

Zadnjih dana svoga života, kad nije bio s Marom, Rimac je ludovao po gradu. Rasipao novac, samoubilački pio rakiju i šmrkao, kockao u najveće uloge ikad, ako ništa drugo, išla ga je karta, iako mu je to bilo sve manje važno, prestao biti selektivan kad su u pitanju žene, kao nekad u Frankfurtu, kad je sve počelo. S Marom je bio drukčiji. Pristojan i suzdržan, pazio je što pije i što govori. O Radiću je govorio na kapaljku, s vječitom zadrškom ljudi koji se, ipak, nadaju čudu, a ona je brižno skupljala te kapi, uzaludno vjerujući da će odjednom iz njega poteći planinska rijeka koja prodire i kroz kamen, i kroz meso, i koja će mu spasiti glavu.

Brigitta Rimac i Mara Ištuk šutjele su dok Brigitta nije upitala zašto je Jadran ubijen. Ubojstvo nije bilo slučajno, zar ne? Pitala je mirno i tiho, i ne sasvim nezainteresirano. Gledala ju je u oči i zahtijevala odgovor. Mara je rekla da ne zna. Ima mnogo sumnji, rekla je povlačeći posljednji dim cigarete, ali zapravo joj ništa nije jasno. Možda je najbolje da tako i ostane, zaključila je vrteći opušak u pepeljari. Reče da bi morala poći.

Oprostile su se uz labav stisak ruke. Vani je bilo vlažno i prohladno. Boško je čekao u kafiću preko puta.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.