Sanjao sam slonove | Ivica Đikić

DVOR NA UNI

 

Magaš je otvorio blijedoplavi fascikl u kojem je bilo najmanje stotinjak listova. Načas je pogledao kroz prozor, kao da se dvoumi treba li uopće čitati spis koji mu je uručen po Majstorovićevoj naredbi. I dalje je padala kiša iz koje su isparavali posljednji mirisi pustog zagrebačkog ljeta 1991.

Na pitanje je li mu što poznato u vezi s odvođenjem osoba sa zagrebačkog područja, odgovorio je niječno te izjavio da je sve naredbe u vezi s provjerama stanova, oduzimanjem oružja i odvođenjem osoba iz stanova s područja Zagreba izdavao Trusić koji je ceduljice s ispisanim podacima ostavljao u kancelariji paviljona 22 na zagrebačkom Velesajmu, i onda koji bi prvi došao od njih u kancelariju, dobio bi tu cedulju i morao je izvršiti tražene provjere. Naglasio je da nikada samostalno nije išao u nikakve provjere ni pretrage stanova, već da je sve radio po naređenju Trusića, Merčepa ili Manđerala.

Privedeni nisu odmah ubijani, nego su po nekoliko dana držani da čiste, peru, istovaruju streljivo i sl.

Tog ubijenog čovjeka na njivi su ujutro našli neki seljaci iz obližnjeg hrvatskog sela. Misli da su oni to nekom javili, pa im je rečeno da ga sklone. Siguran je da su ga zakopali, ali ne zna gdje. Inače rijetko je prisustvovao ispitivanjima. Kako kaže, “naše je bilo odvedi i ubij, ništa više”. Prije likvidacije pričao bi s tim ljudima, davao im da puše i ispunjavao im posljednje želje. Sve likvidacije su rađene po naređenju. Ništa nije moglo biti učinjeno bez “zelenog svjetla”. Likvidacije su uvijek bile noću. Obično su zarobljenici kopali rake za one koji su tog trenutka trebali biti likvidirani. Taj posao su radila dvojica ili trojica zarobljenih. On je ponekad navraćao u zatvor, a i prilikom jednog takvog dolaska vidio je u njemu puno ljudi, ne zna koliko, misli da se radilo o 11 ljudi koji su ubijeni u jednom podrumu u Bujavici. Obično nije prisustvao kada su drugi vršili likvidacije, tako da ne zna broj ljudi koje su drugi na taj način poubijali.

Sjeća se da je bio dobar prijatelj sa Sašom. Saša mu je čak poklonio neku vestu i dao mu pušku. Dan prije egzekucije šetali su po gradu i zabavljali se. Misli da je to ubijanje Saše bila provjera koliko je poslušan i spreman da izvrši naređenja. Da to nije učinio misli da bi on bio sljedeći na redu.

Svojom sam rukom ubio sedamdeset dvoje ljudi, među njima je bilo i devet žena. Nismo radili razliku, ništa nismo pitali, oni su za nas bili četnici i neprijatelji. Najteže ti je zapaliti prvu kuću i ubiti prvog čovjeka. Poslije sve ide po šablonu. Ja znam imena i prezimena svih ljudi koje sam ubio.

Vrijedila je naredba “etnički očistiti”. Ubili smo direktora pošte, bolnice, vlasnike restorana i kojekakve druge Srbe. Ubojstva su izvođena metkom u čelo, jer nismo imali vremena.

Zatvorenike smo držali u podrumu osnovne škole, a kad ih je bilo više, onda bismo ih stavljali i u učionice. Za njih su najgore bile noći, kad smo ih operativno obrađivali, a to je značilo da smo pokušavali pronaći najbolji način da im nanesemo što veću bol kako bi što više priznali. Znate li koji je najbolji način? Palite zatvorenika plamenom iz boce plina i onda ga polijete octom, a to radite uglavnom po genitalijama i očima. Zatim, postoji mali induktor, poljski telefon, pa Srbina priključiš na to. Radi se o istosmjernoj struji, ne može ubiti, ali stvara neugodan osjećaj kod čovjeka. Pitaš onda tog priključenog Srbina odakle je, on ti kaže iz Dvora na Uni, a ti onda, okrećući poljski telefon nazoveš Dvor na Uni. Zatvorenicima se u guzicu znao gurati petožilni kabel, to bi im ostavili po par sati da ne mogu sjesti. Otvarane su im rane po kojima je posipana sol ili ocat. Uglavnom, nismo dozvoljavali da prestanu krvariti.

Nas su se plašili i naši Hrvati. Selo je po cijelu noć slušalo jauke i zapomaganja iz zatvora, ljudi nisu mogli spavati, ali nam ništa nisu smjeli reći. Svi su znali da bi, ako nešto priupitaju, i sami mogli završiti u zatvoru.

Najprije ih je odveo u Hotel Panorama, odatle na Sljeme i tamo ih likvidirao.

Bila je tako nevina, nije znala ni plakati, samo je suzila. Njezino ubojstvo nije naređeno imenom i prezimenom, nego je kazano da se zatvor očisti, a to je značilo da se zatvorenici likvidiraju.

I, što ćeš sad, gospodine Magaš? Tko bi ti uzeo za zlo da staviš oslobađajući potpis, da oslobodiš naše oslobodioce? Realno, tko? Možda će neki autsajder za trideset ili pedeset godina, u nekoj knjizi koju nitko neće pročitati, spomenuti tvoje ime, uz opasku da si pustio na slobodu ubojice koje su priznale ubojstva, ali to je za trideset ili pedeset godina, ti ćeš biti mrtav kao kreč. Treba sad spasiti glavu, svi će razumjeti, znat će da si morao, nisi imao izbora u delikatnoj situaciji. Svi će znati da to, ustvari, nisi odlučio ti, nije odlučio nitko konkretan. To je narodna volja, a ti si se, srećom ili na nesreću, našao tu da staviš potpis i ideš dalje, ideš dalje.

Ali, mislio je, što ako potpiše, a oni ga svejedno otpišu nakon mjesec-dva, ili godinu? Da, o tome se radi: iskoristit će ga da im obavi nekoliko najprljavijih poslova, a zatim će pronaći razlog da ga nabiju nogom u guzicu, da ga pridruže zboru suvišnih koji teturaju gradom uvjereni da će sutra ujutro, kad se probude, sve biti kao što je bilo nekad. A neće, nikad više. Upotrijebit će ga, a zatim odbaciti, jer nikad oni njemu neće vjerovati, niti će on njih ikad zavoljeti. Može li odbijanje automatski značiti i smrtnu presudu? Zar to nije otvoreni neprijateljski čin koji zaslužuje najdrastičniju kaznu?

Kiša se prelila i na jutro. Vladimir Magaš zakoračio je u kancelariju Branimira Majstorovića, noseći debeli svežanj papira pod rukom. Majstorović mu je rukom pokazao da sjedne, ali Magaš reče da nije potrebno. Stavio je papire na stol.

– Ja to, ipak, ne mogu – uzdahnuo je. – Ovo je previše strašno, ja ih ne mogu pustiti. Ubijali su ljude koji ništa nisu bili krivi. Ubijali su ih iz zabave, dosade. Ja ih neću pustiti. Ne mogu… Ujedno, došao sam reći da dajem otkaz. Odlazim.

– Samo tako mislite otići? – Majstorović je susprezao ljutnju.

– Samo tako.

Magaš je bio miran, a Majstorović to nije očekivao. Zato ga je tupo gledao u oči.

– Kad je samo tako, onda u redu. Riješite dokumentaciju, od sutra vas više ne želim vidjeti ovdje. Nadam se da znate što vas čeka kad se nađete na ulici bez ičije zaštite.

– Doviđenja.

Magaš se na vratima sjetio da je nešto zaboravio.

– Mislio sam danas malo počastiti kolege… Mogu li na sat vremena zauzeti dvoranu?

– U redu – odsjekao je glavni državni tužitelj.

– I vi ste pozvani.

Pojavilo se ukupno šestero ljudi. Hrane i pića bilo je za barem četrdeset jako žednih i veoma gladnih. To obilje na stolovima izgledalo je tužno, okruženo tišinom i nelagodom. Kao mrtva priroda. Pet žena i jedan muškarac prilazili su mu pojedinačno i gledali da konverzacija traje što kraće. Zašto tako odjednom? Kako si? Sigurno si dobro razmislio? Od čega ćeš živjeti, čovječe, jesi li mislio o tome? Puno sreće, javi se ponekad, javi ako nešto trebaš. Magaš im je prešutio Rimčevu ponudu.

Napunio je malu plastičnu vrećicu sitnicama iz ureda, pozdravio se s tajnicom, koja nije bila jedna od posjetiteljica oproštajnog koktela, i otišao da se ne vrati. Mislio je zašto nisu došli mnogi koje je odlično poznavao, s kojima se nekoć družio, pozajmljivao im pare, lagao zbog njih, išao im u kuću, oni dolazili k njemu? Zar je tako malo dovoljno da svi doznaju i da zauzmu čvrst stav prema neprijatelju? U ovakvim vremenima presudno je žurno i beskompromisno zauzimanje stava prema neprijatelju. Tko oklijeva izlaže se opasnosti da ga se preduhitri, da oklijevajući dospije na neprijateljsku stranu. Vladimir Magaš shvatio je da ovo nije prolazno podrhtavanje tla koje će možda srušiti tri tanjura i tri kristalne čaše u vitrini: ovo se zemlja rascijepila, a rasjek je iz dana u dan veći i veći, još malo i ljudska mašta neće moći zamisliti most između dviju oštrih obala, jer ni hiljade najboljih graditelja ne bi bile dovoljne da ikad sustignu udaljavajuće hridi.

U stan je ušao oko tri poslijepodne. Nazvao je Jasminu. U kući njezinih roditelja u Švicarskoj nitko se nije javljao. Okrenuo je potom kućni broj Krešimira Malenice. Ništa. Zvao ga je i u ured gdje su mu rekli da su gospodin šef izišli na ručak i još se nisu vratili. Ne znaju hoće li se vraćati do kraja radnog vremena. Vjerojatnije je da neće. Odvjetnicima u današnje vrijeme nije mjesto u kancelarijama, iza tapeciranih vrata, danas odvjetnici drže tezge po krčmama i restoranima, kockarnicama, bolničkim čekaonicama, vatrogasnim zabavama, s klijentima se sastaju u garažama spavaoničkih predgrađa. Svaki klijent je važan, za svakog se treba boriti, to je tržište, to je kapitalizam, valja prodati robu.

Zar ćeš sutra i ti tako, Vladimire? Na ulicu, među zvijeri što grebu i grabe, u podrume i kanalizacijske cijevi? Pojest će te! Ne znaš kakav je to svijet. Oni ne znaju gubiti, ne prihvaćaju neuspjeh, ne može da ne može. Ne možeš im lagati, ne možeš ih prevariti. Rimac bi te mogao zaštititi od divljine. Treba ti zaštita, imaš li izbora?

Magašu je trebalo da zemlja prestane drhtati, da prestane urušavanje, lom kamenja i stakla. Da sve utihne, da se sve uspori, pa onda i zaustavi, da nema ni šapata, jer šapat je najzlokobniji.

Zaspao je na kauču u dnevnoj sobi, u kupki od bistre svjetlosti koja je iznenada ušla kroz visoke prozore.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.