Sanjao sam slonove | Ivica Đikić

BRITANAC

 

Mara Ištuk sjedila je za kuhinjskim stolom udubljena u novine. Prostorija je bila polumračna. Hvatala je samo osnovne formulacije iz izvještaja o smrti Jadrana Rimca. Pijani gost neugledne krčme na istočnom kraju grada uporno je provocirao Rimca i njegovo društvo. Rimac je, također, bio pijan. Nije više mogao ignorirati provokatora, pa je prihvatio dobacivanje uvreda. Nije ni slutio da će zbog toga nekoliko minuta kasnije biti mrtav. Ubojica Ljubo Begić, umirovljeni bojnik Oružanih snaga, Rimcu je ispalio dva metka u glavu, a zatim je ubijen s čak šest preciznih hitaca u glavu i prsa. Pucala su četvorica iz Rimčeva društva. Jedan hitac promašio je metu. Sva četvorica odmah su se predala: Dalibor Tolić, sin poznatog trgovca naftom Nenada Tolića, Matej Bakula, umirovljeni pripadnik Specijalnih snaga policije, Toni Brigljević, nogometni menadžer, Tomislav Marinović, Rimčev najbolji prijatelj. Svi su legalno posjedovali pištolje. Policijska istraga, pisale su novine, koncentrirat će se na eventualne skrivene motive Ljube Begića, ali već sad, s velikom sigurnošću, može se tvrditi da se radilo o slučajnosti i da Begić nije imao nikakav plan. “Ljudi bez plana su opasni, ne možeš im ništa”, kaže umirovljeni policijski inspektor kojeg novinari uvijek zovu u ovakvim prilikama. Procjenjuje da se, najvjerojatnije, radi o slučajnosti.

Mara Ištuk odbijala je vjerovati u slučajnost. Ne može to biti slučajno! Nikako slučajno! Jadran Rimac počeo joj je posljednjih tjedana govoriti sve više i više, bio je spreman za trgovinu, još malo i reći će sve što zna, a onda je slučajno ubijen u glupom birtijskom naguravanju. Tko u to može povjerovati?! Rimac ne može tako umrijeti, Rimac ne zaslužuje da tako umre. Njegova smrt morala je biti spektakularna, kao u filmovima. Da je znao da će skončati u prljavoj krčmi na rubu grada, sam bi sebi pucao u glavu i poginuo od ruke dostojnog dušmanina. Rimac je bio Bumbarova desna ruka. Najbolji drug. Njih dvojica mislila su za sve ostale: za Radu, Kizu, Marinovića, Ćentu, Jusu, Goluba… Za mnoge kojima ni imena nisu znali. Da nije bilo njih dvojice, svi bi oni do kraja života, ili do teškog zatvora, stražarili pred noćnim barovima u kojima petkom i subotom gostuju zvijezde iz rodnog kraja. Krvav novac. Ili bi dovijeka obijali albanske, turske i židovske draguljarnice širom majke Evrope. Jedini su Bumbar i Rimac imali viziju. Malo po malo, izgradili su sistem naplaćivanja zaštite kafićima i restoranima čiji su vlasnici doselili u Frankfurt iz Jugoslavije. Najprije su naplaćivali jednom restoranu, pa ih je ubrzo bilo pet, pa petnaest, pa dvadeset i pet. Broj je stalno rastao. Posao se širio. Naplaćivali su, zapravo, vlastitu pasivnost: nećemo dolaziti u vaše lokale, što znači da neće biti tučnjava, policijskih racija i oružja, a vi ćete nam to pristojno honorirati. Nisu radili ništa, a novac je tekao. I trošili su, uh, kako su trošili: na automobile, piće, žene, zlato, satove, kocku, kocku. Kad se do novca dolazi lako, s lakoćom ga se i razbacuje, ali svejedno ga želiš u sve većim količinama, potrebne su sve jače doze. Povećavaju se svote koje uplašeni birtijaši predaju svakog prvog u mjesecu. Ne smije se otići predaleko, pazili su Bumbar i Rimac, ne smije se dogoditi da se gazdu dovede na rub propasti, jer je očajan čovjek – opasan čovjek. Kao i onaj bez plana. Nikakve koristi ni od toga da slomljeni ugostitelj zatvori pogon Bumbareva i Rimčeva lakog novca. Trebalo je uhvatiti što više koka nesilica, i biti okrutan ali razuman u eksploataciji. Usput su se bavili i drugim: posuđivali na kamatu, utjerivali tuđe dugove, strpljivo i predano okupljali lopovsku družinu…

Ne može biti slučajno. Nije ovakva smrt dostojna Jadrana Rimca. Maru, međutim, nije morila samo misao da je Rimca dao ubiti netko tko je znao da je raspoložen raskrinkati ljude mnogo moćnije od sebe, a moćnijih nije bilo puno. Morilo ju je i to što je čvrsto vjerovala da su za Rimčevu namjeru, osim nje, znali još samo glavni tužitelj Čabraja i – Boško. Gdje ti je, Maro, bila pamet da pričaš Bošku? Zar si zaboravila da je on radnik SNS-a i da mu je lojalnost Službi uvijek ispred istine i pravde, ispred razgolićivanja kriminala, ispred tebe? Kako si mogla biti tako neoprezna s čovjekom s kojim si morala biti najopreznija?

Ni to još uvijek nije bilo najgore. Najgora je bila, kao vlas tanka i dijamantno čvrsta, misao da je možda, ipak, sve bila čista slučajnost. Pijani veteran naprosto je prvi potegao. U prilog tome kazivali su i podaci koje je odmah prikupila o Ljubi Begiću. Psihički se razbolio u ratu. Proizvodio je nevolje gdje god bi se pojavio. Šaketanje, potezanje oružja, pišanje po zavezanim konobarima, prijetnje, pokušaji ubojstva, divlje vožnje u pijanom stanu, droga. Policija ga je puštala, jer bi uvijek netko nazvao da ga se pusti. Ali ustanovila je da nikad nije intervenirao nitko iz Službe, nitko iz Ministarstva obrane, ili iz Ureda Predsjednika: pozivi su stizali od dvojice umirovljenih generala valjda doživotno dužnih Ljubi Begiću. Generali Tonko Mišković i Marijan Runje. Iz rata protiv Srba izišli su ovjenčani slavom heroja: njihova riječ značila je više od traktata velike većine članova Vlade. Sami su poslije rata zahtijevali da ih se umirovi, jer su ih vojni okviri s vremenom počeli suviše sputavati. Imali su oni pametnijeg posla od sjedenja po kancelarijama i sastancima, i od obilaženja udaljenih kasarni u kojima su dočasnici guzili regrute.

Mišković je bio stariji i beskrupulozniji, Runje sposobniji i omiljeniji među prostim narodom. Mara Ištuk nije mogla iskopati vezu između dvojice generala i Službe. U arhivi je našla samo dvije nemušte bilješke operativaca o kontaktima generala Miškovića sa Žarkom Zankijem, vođom kriminalne grupe što je s istoka nadirala prema centru grada. Mladi Zanki još se nije mogao uspoređivati s Rimcem, ali grabio je krupnim koracima. Bili su na distanci: Zanki je sve drskije pokazivao da mu Rimac nije simpatičan, a Rimac je neuvjerljivo glumio potpunu nezainteresiranost za Zankija kojeg je gradom pratio sve gušći oblak glasova, šaputanja, povjerljivosti, izmišljanja. Zar bi se tako brzo odlučio da smakne Rimca? Bio je mlad, ali ne i ludo nestrpljiv. Znao je da okolnosti i vrijeme rade za njega. Ali ako je, ipak, uklonio Rimca, i to ovako, gotovo savršeno, onda to ne može biti povezano s Boškovom izdajom, mislila je Mara Ištuk. Ili možda može? Otvarala su se stalno nova pitanja, stalno nove opcije. A hašiš ju je iznevjerio: nije joj, kao prije, pomagao da se koncentrira i izoštri razmišljanje, samo joj je umrtvljivao mišiće i tjerao je u krevet.

Mara je udahnula malo zraka. Sumrak je bio ugodan. Miris jesenskog Zagreba, pečeni kesteni na Britanskom trgu, taksisti igraju šah na štandovima koji su jutros stenjali pod krumpirom, rajčicama, vrhnjem, keljom, domaćim medom i svim mogućim domaćim. Povraćalo joj se od domaćeg. Prisilila se da ode kod roditelja. Pretpostavljala je da su je zvali bezbroj puta.

Majka ju je napala odmah na vratima. Oči su joj suzile, ali trudila se da lice zadrži nepomičnim. Povremeno su ga, ipak, mreškali trzaji koji se nisu mogli zatomiti u korijenu.

– Ne razumijem zašto to činiš, Maro? Zašto nam to radiš? Što smo ti zgriješili da nas tako izluđuješ? Ne možeš samo tako nestati! Ne možeš nam to stalno činiti… – postupno se smirivala majka .

– Naprosto sam spavala, slušaj me, spavala sam. Bila sam umorna i spavala sam. Dva, tri dana, ili koliko već… Samo sam spavala. Kao klada.

– Mogla si nazvat prije nego što si legla, najaviti da te neće biti neko vrijeme. Naravno da si mogla, ali…

– Ali nisam mislila da je to tako važno…

– Nikad ne misliš, baš nikad.

Otac je u dnevnoj sobi gledao televiziju. Nije dopustio da ga omete Marin dolazak. Stariji spiker, trudeći se da ne zvuči dramatično, čitao je proglas iz Kabineta Predsjednika, a oglašavanje Kabineta značilo je da situacija nije trivijalna. Inače bi saopćenje poslao Ured Predsjednika, Vrhovni nacionalni savjet, Središnja narodna inicijativa ili neko od stotinu sličnih tijela koja je Predsjednik fanatično osnivao da bi se njegovo mišljenje distribuiralo iz što više izvora s pompoznim nazivima, pri čemu su upućeni vrlo brzo razaznavali koja je realna težina svakog pojedinog naziva. Kabinet je bio najviša stepenica, korak do obraćanja samoga Predsjednika. Spiker je govorio da je Kabinet demantirao neodgovorne napise i zlonamjerne glasine koje posljednjih tjedana šire politički neprijatelji: Predsjednik nije teško bolestan, daleko od toga da je hospitaliziran, on je u dobrom zdravstvenom stanju, redovito ispunjava sve svoje brojne državničke obaveze.

– Vjeruješ li ti u ovo? – pitao je otac Maru, ne skidajući i dalje pogled s televizije.

– U što? – iznenadilo ju je pitanje.

– Pa, da je zdrav… Vjeruješ u to?

– Ne znam, nemam pojma o tome. Ne razmišljam…

– Ja ne vjerujem – reče i konačno je pogleda. – Ne vjerujem. Misliš da je slučajno baš sad ubijen ovaj Sučić? Ili onaj Rimac? Zašto baš sad, u razmaku od par dana? O tome si valjda nešto razmišljala.

– Dobro, što je tvoja teorija? – nije htjela otvoreno pokazati da je zanima što on misli.

– Mafija zna da je bolestan, zna da je vlast uspaničena, svatko sad misli samo na sebe, što će biti sa mnom, pa koristi priliku da sredi neke račune. Sad je najbolje vrijeme za to. Nitko se neće uzbuđivati zbog nekoliko mrtvaca koji su ionako svima samo smetali. Sad je najbolje vrijeme za pospremanje kuće, da bi se mirno dočekalo neko novo doba. Da bi njima sve ostalo isto, bez obzira što će se sve promijeniti. O tome se radi…

– Misliš da Rimac nije slučajno ubijen? Da nije najobičnija kavanska kavga koja se malo otela kontroli?

– Ne može biti slučajnost, ne sad.

– A što ako, ipak, može? Po svemu što ja sad znam, bilo je slučajno.

– Da sam na tvom mjestu, malo bolje bih pogledao… Zapravo, samo bih malo bolje razmislio.

Davor Ištuk bio je inženjer građevine, vlasnik građevinske tvrtke s dvadesetak zaposlenih i stabilnim poslovanjem. Bio je predstavnik autentičnog zagrebačkog višeg srednjeg sloja, koji nije mogao pobjeći od činjenice da su mu i otac, i djed, i pradjed rođeni u južnoj provinciji, daleko od velegradskog asfalta: relativno bistrog uma i pristojan čovjek, ali sklon da donosi velevažne zaključke na osnovu dvije-tri usput pokupljene informacije, da se grčevito hvata za sasvim nebitne detalje ako se uklapaju u njegovu teoriju, a usto i latentni nacionalist čiji je posljednji argument uvijek bio da su Srbi napali nas, a ne mi njih. Mara se nije voljela s njime raspravljati. Majka Ružica katkad je bila depresivna, često je plakala, tko zna zašto je plakala, no vidjela je svijet i život mnogo šire od svog muža, mnogo dublje, s neusporedivo više nijansi. Rano je umirovljena zbog problema s kičmom. Bila je bibliotekarka. Roditelji njezine majke, Marine bake, došli su iz Ukrajine. Jednog ljeta svi su otputovali da vide selo u toj velikoj zemlji, da se dosađuju dobrih sedam dana i da pokvare probavu teškom hranom. Rođaci su im se obradovali.

– Gdje je Mario? – pitala je Mara. Mario je bio mlađi brat koji je živio s roditeljima. Diplomirani slikar.

– U Pragu, kod nekih prijatelja – odgovorila je Ružica – sinoć se javio. Vraća se za nekoliko dana.

– Je li počeo nešto slikati?

– I dalje samo fotografira, ne odvaja se od fotoaparata. Bolje bi bilo da slika.

– Gladna sam.

Pola sata kasnije, Mara je opet prelazila preko Britanskog trga. Taksisti su u polumraku i dalje igrali šah, a sa strane su držali velike boce piva. Nije željela kući, poželjela je pivo. Osjećala se loše zbog toga što je Boška sumnjičila za izdaju, iako nije imala nikakav, ni najmanji, dokaz o njegovoj krivnji. Osim toga, ubijen mu je otac. Kao da joj to nije doprlo do mozga. Rekao joj je da mu je ubijen otac, a ona nije mogla vidjeti dalje od sebe. Što je uopće govorila? Zna jedino da je čitavo vrijeme ostala u sebi, ni na trenutak nije postala on, njezine oči ni na treptaj nisu postale njegove. Jadni Boško. Otpila je dva gutljaja, pa upitala konobara može li kratko telefonirati. Okrenula je njegov broj. Dugo je zvonilo, Boško je razmišljao hoće li podići slušalicu, jer je pretpostavljao da ga opet zove majka. Nije imao snage za još jedan razgovor s njom. Na kraju, ipak se javio.

– Gdje si? – automatski je pitala Mara kad se konačno javio.

– Doma… Pa zvala si me doma… – bio je ugodno zbunjen.

– Nisi otputovao dolje? – nije bila zajedljiva.

– Nisam. Možda noćas ili ujutro, vidjet ću. Zašto pitaš?

– Hoćeš da dođem?

– Kad?

– Sad, koliko mi s Britanca treba do tebe… Tramvajem.

– …

– …

– Okej, ajde. Dođi. Tu sam.

– Da nam nešto kupim?

– Ne znam, čokoladu… Kupi neku čokoladu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.