Sanjao sam slonove | Ivica Đikić

GOVNA

 

Ni dobrim Nijemcima više nisam bio bitan. Ljeta 1999, u kratkom pismu, obavijestili su me da nisu u mogućnosti nastaviti s financiranjem Lankinih prehrambenih potreba. Istekao im je budžet ili tako nešto, a da bi se financiranje nastavilo, mora se posebno sastati neki odbor, skupština, nešto veliko. To će potrajati i neizvjesno je. Došao sam do zida. Više nitko nije htio čuti moje riječi. Više se nitko nije obazirao. Nada se odavno prestala javljati. Bludni muž se vratio i bili su sretni. Snježana i dalje nije htjela čuti za mene, kćeri su se javljale jednom mjesečno ili još rjeđe. Izgubio sam, bilo je jasno, i sad sam još samo morao spasiti Lankin život. Morao sam je odvesti u Zoološki vrt u Zagrebu. Nisam je više imao pravo mučiti svojom mukom.

Jedva sam uspio unajmiti kamion s visokom i dugačkom rešetkastom prikolicom, u koji je Lanka mogla udobno stati. Zadnji novac dao sam za kamion, a sloničine hrane bilo je za svega jedan obilniji obrok. Uputili smo se prije svitanja da izbjegnemo oči koje likuju. Cijelim putem padala je kiša i curci su tekli niz Lankina pleća, a njoj je to prijalo. Zagreb je bio usporen kišom. Parkirao sam kamion pred zgradom u kojoj su, na drugom katu, živjele Dinka i Snježana. Zatrubio sam dva puta, ali nije se dogodilo ništa. Tru-truuuu, tru-tuuuuuuu! Opet ništa. Izišao sam i pretrčao do ulaznih vrata. Mog prezimena nije bilo na ploči sa zvoncima. Zaboravio sam kako se zove vlasnik stana u kojem žive njih dvije. Vratio sam se u kamion i ponovo zatrubio. Truuu-truuuuuuuuu-truuuuuuuuuuuuuu! Neki prozori počeli su se otvarati, na nekima su se pojavljivale mrke figure, samo se na njihovu prozoru nije zbivalo ništa. Stanari su vikali na mene, psovali mi majku luđačku, prijetili policijom. Ja sam i dalje trubio, stiskao sam kao u bunilu, kao u snu.

Tada mi je metak fijuknuo pored glave. Razbudio me. Zavladala je tišina. Prvo što se čulo bilo je otvaranje prozora. Dinka! Iskočio sam iz kamiona i došao pod prozor. Kiša je i dalje padala.

– Zovni mi Snježanu, molim te!

Premišljala se trenutak, dva, tri. Pa je zakoračila u sobu i odmah se vratila na prozor.

– Zašto sve to činiš? Zašto nam sve to činiš? – bila je na rubu plača. Zatim je pobjegla s prozora. Pojavila se Snježana. Izgledala je smireno. Rekao sam joj da pođe sa mnom. Vodim Lanku u Zoološki vrt.

– Kasno je, Andrija…

– Nije kasno! Pođi sa mnom i sve će biti dobro. Trebaš mi!

– A šta je bilo kad si ti trebao meni? Gdje si bio?

– Znaš gdje sam bio… – tiho sam odgovorio.

Molio sam je da pođe sa mnom. Smjestit ćemo Lanku i živjeti sretno do kraja života. Preklinjao sam je da mi vjeruje. Izjavljivao da je nikad više neću izdati. Sad neću odustati sve dok ne krene sa mnom i Lankom. Trajalo je, a Snježana je samo šutjela. Vidio sam da će popustiti.

Izišla je iz zgrade. Prišao sam joj i zagrlio je. Prihvatila je zagrljaj, osjetio sam da joj curi niz lice. Naglo se otrgnula iz zagrljaja. Reče da krenemo, misleći da ćemo Lanku u kamionu prevesti u Zoološki vrt. Ne, moja odluka bila je drukčija. Ići ćemo pješice. Možda dva sata šetnje ulicama Zagreba. Da nas svi vide i zapamte. Pitala je jesam li pomahnitao.

– To mi je još jedina, zadnja želja. Molim te još samo to… Samo još to, Snježana.

Kad smo iz Bauerove ulice skrenuli desno, u Vlašku, s obje strane ceste ljudi su se zaustavljali da nas gledaju: Lanka se gegala ispred nas, a nas dvoje hodali smo svečano i ponosno, kao na pogrebu nekoga kome je bilo vrijeme da umre. Svijet nam nije dobacivao, nisu nas vrijeđali, ni pljuvali. Gledali su bez riječi. Promet je bio zaustavljen, ili je tekao vrlo otežano, pa su vozači trubili i trubili, ali bi odustali kad bi do njih stigao glas da neki ljudi vode slona u zoološki vrt. Tu ne pomažu trubljenje i galama.

Lanka je počela obavljati veliku nuždu na Kvaternikovu trgu. Jednolično se gegala, nezainteresirano ostavljajući za sobom pravilne nakupine govana. Bilo mi je malo neugodno, i Snježani također, ali građani su se pravili da ništa ne primjećuju, da se ne događa ništa neobično. Lanka je prosipala govna po cesti. U jednom času, u Maksimirskoj ulici, istovremeno je mokrila i rigala izmet. Promet je bio blokiran, ali ljudi su, zapravo, bili mirni. Nisu bili nimalo agresivni. Neki su krenuli za nama. Uhvatila se malena kolona koja je pazila da ne ugazi u Lankine žitke lokve na asfaltu. Kiša je prestajala, nebo se čistilo.

Pred ulazom u Zoološki vrt već su čekali novinari i policija. Lanka se zaustavila pred ogradom. Prišla su mi dvojica policajaca i zatražili dokumente. Pružio sam im osobnu kartu i vojnu iskaznicu. Snježanu nisu pitali ništa. Jedan se udaljio da provjeri moje podatke, drugi je pitao što želim. Kazao sam da sam došao pokloniti svoju Lanku zoološkom vrtu.

– Otkud vama slon?

– Duga priča, prijatelju.

– Pozovite direktora Zoološkog vrta – ubacila se Snježana. – Da netko potpiše da preuzima Lanku, pa da idemo kući. Molim vas, gospodine.

Policajac ju je poslušao. Direktor je stigao za petnaestak minuta. Dočekala ga je rulja koja je šutjela kao u kazalištu. Pružio mi je ruku i rekao da sam se morao najaviti, dogovoriti. Stalno su štektali fotoaparati.

– Nije slon hrčak. Što bi bilo kad bi se svi ponašali poput vas?

– Ovo je jedini slon u našoj zemlji.

Na kraju, potpisao mi je potvrdu. Zagrlio sam i poljubio Lanku, a ona me dotakla surlom po licu. Snježana ju je pomilovala iza desnog uha. Odveli su Lanku.

Uputili smo se natrag. Držali smo se za ruke. Odleđivao se život na ulicama. Vreva, škripa, žurba. Možda mi je netko i dobacivao, možda mi je netko psovao majku izdajničku, ali nisam ništa čuo. Nisam vidio ostatke Lankinih govana po ulicama. Progutana su.

Vratili smo se svojoj kući.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.