Birali ste broj koji se ne koristi | Antonija Novaković

BOLEST

Žena se podigla na lakat i napipala prekidač. Primaknula je prst žarulji i promotrila blijedu točkicu s jedva vidljivim crvenim obrubom. Bila je bolna na dodir. Potražila je vršak trna ili žalac nekog insekta, ali ništa slično nije bilo vidljivo pa je ugasila svjetlo i nastavila se okretati u mraku sve do jutra.

Sutradan je našla muža kako sjedi na podu u dnevnom boravku i odvijačem popravlja pedalu na njenom biciklu.

Sjetila se kako joj je nedavno rekao da je oglupila.

Bicikl je bio ružičast i stajao je preokrenut naopako. Bio je pokvaren već mjesecima.

Žena je poželjela nešto reći, pitati zašto ga je baš sada izvukao iz podruma.

Oglupila si, rekao joj je, više uopće ne razmišljaš.

Žena dotakne kotač na biciklu i zavrti ga. Pedale se stanu okretati. Muškarac je pogleda.

– Što bi mi ovo moglo biti? – upita žena podižući kažiprst.

Muškarac je spustio odvijač i pogledao bolje.

– Imala sam takvo nešto i ovog ljeta – nastavi žena. – Tri, četiri plika svuda po prstima.

Pedale su usporile. Žbice na kotačima polako su se okretale jedna za drugom.

– I ja to nekad znam imati – reče muškarac. – Kad puno radim rukama.

Odvijač je ležao na tepihu u sredini velike koncentrične šare. Pokazivao je u smjeru prozora kroz koji se vidjelo nisko jutarnje sunce.

– Jel ti sad lakše? – upita muškarac.

– Pa je – reče žena.

– Sad kad znaš da nećeš umrijeti – rugao se muškarac.

Podigao je odvijač i upiknuo je u rebra.

– To si mislila, jel tako? – nastavio je. – Da imaš neku tajanstvenu smrtonosnu bolest i sad ti je lakše. Sad kad znaš da je imam i ja. Jel tako?

Muškarac ju je pikao odvijačem, a žena je glumila da uzmiče i smijala se saginjući glavu. Da me bar probode, mislila je, da me bar cijelu izbode.