Birali ste broj koji se ne koristi | Antonija Novaković

DIVLJAČ NA CESTI

Taman su ručali i suđe je ležalo na stolu s ostacima hrane kao da su ga napustili u velikoj žurbi.

Muškarac pokupi ključeve auta iz zdjelice u predsoblju.

– Idem se provozati – vikne ženi.

Ona je u kupaonici prala posteljnu. Usula je novi deterdžent u mašinu i okrenula gumb na 90. Noći su bile sparne i svako je jutro trebalo presvući plahte. Pola dana provodila je peglajući i slažući ih. Slagala ih je po boji, po veličini. Nije niti znala da ih imaju toliko. Samo je svaku večer izvlačila nove iz ormara.

Žena ga uporno nije htjela pitati, a muškarac ništa nije spominjao, pa nije znala gdje provodi svako popodne. Kad je izveo auto iz garaže, stajala je bosa na ulaznim vratima. U rukama je držala japanke.

Baci ih na pod, nazuje i požuri prema autu. Otvori vrata suvozačkog mjesta i uđe.

– Kamo ćemo? – upita.

Muškarac ne odgovori. Izvezao je auto iz dvorišta i krenuli su prema gradu.

S obje strane okruživala ih je šuma. Svako malo naišao bi znak za divljač na cesti. Cesta je bila prazna i zbog znakova uz njezin rub izgledalo je kao da su zadnji igrači u nekoj zaboravljenoj društvenoj igri. Vozili su u tišini sve do benzinske gdje je muškarac izašao i kupio nekoliko limenki piva.

Navečer bi sjedili pred televizorom i pili. Radili su tako cijelo ljeto, otkako su zatvorili dućan. Ženi nije nedostajao, ali muškarac je postajao sve šutljiviji. Žena se u jednom trenu zapitala je li to tek početak.

Dovezli su se u predgrađe i prošli cestom na kojoj su imali iznajmljen lokal. Izlog je bio razbijen, ali natpis je još uvijek stajao iznad, neoštećen. Muškarac uspori i pogleda unutra. Na policama iza blagajne visjele su puške.

– Uvijek možeš brati gljive – reče žena. – Šta fali gljivama?

Iznad šume su se počeli skupljati oblaci. Žena je pokušavala pogoditi u koju će se životinju sljedeću pretvoriti, ali tog dana joj nije išlo. Svaki put kada bi se odlučila, oblaci bi se rastegnuli i skupili tako da su nalikovali na nešto sasvim drugo.

Muškarac produži dalje. Prođe kraj crkve i tu zaustavi auto. Izađe i reče ženi da ponese pivo.

Crkva je bila davno napuštena. Drvene klupe bile su polomljene i spaljene. Nekoliko lustera bilo je srušeno. Uza zidove su ležale kartonske kutije. Zimi su tu spavali lutalice i beskućnici i još se mogao osjetiti njihov miris.

Sjeli su na kamenu klupu iza oltara. Muškarac otvori ženi pivo, pa otvori i sebi jedno. Donese i svijećnjak koji je stajao u ormaru za euharistiju. Zapali ga i stavi na pod iako je svjetlo izvana bilo dovoljno jako.

Vani je baš počeo pljusak.

– Prošli tjedan sam preselio ovamo neke svoje stvari – reče muškarac.

– Koje stvari? – upita žena.

– Dobro pitanje.

Muškarac ustane i stane za propovjedaonicu. Provjeri mikrofon, izvadi vabilicu iz džepa i puhne.

– Fi-fia fia fia fia fia fia fiaa fia fia fia fia.

Pričekao je trenutak, pa je puhnuo ponovo.

– Fiaa fiiia fiia fiia fii.

Žena je ostala sjediti. Gledala ga je i razmišljala o tome kako cijelo ljeto pazi da ne napravi nešto glupo. Uhvatila ju je iznenadna nježnost kad je pomislila da bi mogla i ona naučiti kako se to radi i da bi mogli skupa dolaziti ovamo i govoriti sa životinjama. Razmišljala je zatim o plahtama. Samo da ne pokisnu, mislila je, samo da prestane padati. Krov je prokišnjavao i iza njenih leđa napravila se lokva.

Muškarac se sav oznojio. Sunce je kroz vitraže obasjavalo unutrašnjost crkve. Izvadio je vabilicu iz usta i pogledao kroz njih kao da gleda izlaze li već srnjaci.