Birali ste broj koji se ne koristi | Antonija Novaković

DEZINFEKCIJA

Na radiju kažu da je sve to zbog vode.

I pošta slabo radi. Pisma koja mi šalju sinovi stižu s nekoliko mjeseci zakašnjenja, otvorena. Neki govore da su granice opkoljene vojnicima u zaštitnim odijelima. Govore da su vidjeli neke od njih bez kacige i da to ispod nisu ljudi.

Jutros mi je u ruci ostala šaka kose. Počešljao sam se na drugu stranu da se ne vidi.

– Pocrkat ćemo svi kao miševi – kaže Agit dok za ruku vodi sina koji se vješa o gelender i slina mu curi niz usta.

Sjećam se kako sam sinove vozio u tačkama dok su još bili djeca. Zgrada je tek bila u izgradnji i jurio sam po gradilištu s njima. Jednom sam ih zanio sasvim blizu zida, pa su držeći se za rub tački pobrusili prste o novu fasadu. Na bijelom zidu ostao je crveni trag s komadićima kože. Poslije su se u školi hvalili zamotanim šakama.

Guram tačke posred ceste. Sakrivam tranzistor u kragni. Pojačavam ton. Guram ga dublje pod jaknu.

Ne bojim ih se, ali nemam baš ni želju da im to pokažem. Jedan prilazi i kaže da će kupiti sve što imam. U zamjenu nudi samo nekoliko konzervi i vrećicu riže. Ne razmišljam dugo, ako ne prihvatim, mogao bih ostati i bez toga. Trpam hranu u vreću, tačke ostaju prazne pa dogovaram da i njih zamijenim za nešto. Nudi mi malu bocu plina. Vjerojatno je prazna, ali vrijedi provjeriti, tačke mi ionako više nisu potrebne.

Grad je neprirodno čist. Sve se reciklira na ovaj ili onaj način. Bjeline kao da su se umnožile.

Na drugom kraju trga slijepi starac sjedi na asfaltu i svira harmoniku. Prilazim mu bliže. Iz džepa vadim okrajak kruha i bacam ga. Starac ne prestaje svirati, razmata nogu i stopalom povlači komadić kruha bliže k sebi.

Žurim natrag u stan. Začuje se lavež. Okrenem se u hodu, čopor je dohvatio starca. Među psećima ugledam i jednu dječju glavu.

Agit je zapela na prvom katu. Sin joj leži na stubištu i fiksirano gleda pikulu među svojim prstima. Ona ga pokušava pridići, ali mlohavo odsutno tijelo nanovo pada na pod. Tovarim vreću preko leđa i uzimam ga pod ruku. Agit hoda iza nas i pridržava mu noge da ne udaraju o stepenice.

Kad stignemo pred ulazna vrata, cijeli mi je rukav natopljen slinom.

U boci ipak ima nešto plina. Puštam vodu. Bistra je, prozirna, iako tankog mlaza. Punim lončić do pola i palim kuhalo. Odvajam šaku riže iz vrećice. Ostatak hrane spremam pod krevet. Jedem polako. Žvačem što sporije mogu. Brojim. Žlicom pažljivo stružem zaostala zrnca sa stijenki.

Počinje policijski sat. Palim svijeću i topim ostatke voska od prijašnjih večeri. Ostavljam ih na tanjuriću u kutu sobe. Plamen zaklanjam stražnjom stranom kauča.

Hodam s aparatom po sobi i pokušavam uhvatiti najbolji signal. Prislanjam uho na zvučnik da bolje čujem. Prekida me zvonjava na vratima.

– Opet čiste. Sad je bilo na vijestima – kaže Agit.

Puštam ih u stan. Kroz procjepe među daskama pribijenima na prozore gledam cestu. Mrkli je mrak. Negdje pucanj.

– Rekli su da ih je ostalo svega nekoliko i da će ih ukloniti u sjedećih nekoliko dana – kaže.

Radio krči. Napinjem se da čujem melodiju. Pojačavam ton.

Samo još više krči. Mali zavija na krevetu do Agit. Ona mu rukama poklapa uši.

Stanica se mijenja sama od sebe.

– Nema opasnosti – ponavlja glas. – Mole se građani da ostanu u svojim kućama. Nema opasnosti.

Očekujem da će aparat svaki čas progutati traku i da će glas početi zavijati. Zatvaram oči. Pokušavam vidjeti prste kako diraju tipke harmonike.

– Dajte! Otvorite mi ovo! – čujem Agit kako viče.

Izvukla je vreću s hranom ispod kreveta i lupa nožem po konzervi. Oštrica noža sklizne po limu i razreže joj zapešće. Iz otvorene rane proviri slama. Agit je brzo počupa i baci iza kreveta. Pritisne razdvojeno tkivo i stane lizati rez.

Netko razvaljuje vrata. Upadaju dvojica. Jedan ima pištolj. Puca. Pikula Agitinog sina pada na pod i odzvanja visoko poskakujući po popločenom podu. U letu hvata plamen svijeće. Dva se žuta pera okreću zarobljena u staklu. Odbljesak pada na ulaštenu crnu čizmu.

Agit otvara usta da krikne, ali ne čujem ništa. Krči. Čovjek podiže pištolj prema meni. Kažiprst mu je na okidaču.

Te oči.

– Sine – kažem.

Gleda me otvor cijevi. Tamni monolit s rupom u središtu. Prsti su mu lijepo oblikovani i uredni. Nokti bijeli. Osim onog na kažiprstu koji je crven od upiranja.