Birali ste broj koji se ne koristi | Antonija Novaković

TIMBER!

Čovjek poliže palac i zagladi si obrve. Sjedio je za šankom u izlogu kvartovskog kafića i promatrao svoj odraz. Ugleda kako iz kamiona s dizalicom na pločnik izlaze radnici noseći motorne pile.

Razmišljao je gladeći se po svježe obrijanoj bradi. Nikako se nije mogao sjetiti kako se zovu ta stabla. Kroz izlog je pratio kako radnik na visini od desetak metara pili granu po granu. Prvo je skratio sve manje, a onda je prešao na one veće.

Čovjek nije čuo ni pilu ni upute onih koji su stajali ispod stabla i skupljali otpiljene grane. Dovršio je kavu i zamolio konobaricu da mu donese novine.

Ostalo je još samo deblo. Sve grane, raskomadane, ležale su uokolo na betonu. Čovjek pomisli da će doći orijaški drvosječa i jednim zamahom sjekire oboriti sakato stablo uzvikujući timber! Zamišljao je kako deblo pada na krov obližnjeg automobila, pali se alarm, a njegov vlasnik izlijeće van s rukama u zraku i skupljenim čelom. Kad je digao pogled, vidio je da radnik motorkom pili šnitu po šnitu i pažljivo ih spušta na tlo. Brzo je bio gotov, a onda ga je dizalica premjestila do sljedećeg stabla u nizu.

Čovjek je zatvorio nepročitane novine, platio račun i izašao.

Dok mu se približavao, mrtvo je stablo izgledalo kao bolesna šala. Tri velika komada debla ležala su naslanjajući se jedan na drugog kao goleme staračke ruke. Približio se i stavio dlan u crnu rupu koja se pružala sredinom cijelog debla, kroz sva tri komada. Kad ga je povukao natrag na prstima mu je ostalo malo prljavštine. Obrisao ih je o hlače, sagnuo se i kroz rupu na jednom od komada pogledao na drugi kraj ulice. Kao kroz teleskop.