Birali ste broj koji se ne koristi | Antonija Novaković

KARMINE

– Trebate prijevoz? – upita žena spuštajući prozor.

Djevojka bez razmišljanja zaobiđe auto i uđe na suvozačko mjesto.

Počela je padati kišica i brisači su sporo radili. Gurali su mlaz kiše s jedne na drugu stranu stakla i pravili tanku vodenu zavjesu kroz koju je cesta što se pružala ispred automobila izgledala kao puteljak u akvariju.

– Svećenik je dobro govorio – reče iz pristojnosti djevojka kad je privezala remen.

– Uzela sam nekoga tko ga ne poznaje.

Žena shvati da govori o svome mužu kao da je još uvijek živ.

Prije nekoliko dana pozvonili su usred noći i odveli je na policiju. Auto je bio potpuno smrskan.

A uvijek je mislio da je sjajan vozač, pomisli.

Izađu s parkirališta i stanu se spuštati niz cestu prema gradu.

– To je ionako bila njegova ideja – reče žena. – Iz nekog razloga mu je bilo stalo da ima crkveni sprovod. Tako je napisao u oporuci.

– Znam, pričali smo o tome.

Žena se ponadala da će reći baš to.

Pri dnu ceste, na autobusnoj stanici, sjedila su trojica muškaraca koja su svirala na pogrebu. Žena naglo stane i otvori stražnja vrata.

– Uđite! Povest ću vas.

Svirači se pogledaju pa odluče da im to odgovara. Smjeste se straga i u krila polože instrumente. Razgovarali su o kćeri jednoga od trubača kojoj je jutros ugrađena metalna šaka.

Djevojka pogleda kroz prozor. Telegrafske žice drhtale su nad kamenim arkadama. Dvije ptice spokojno su sjedile na njima i promatrale ožalošćene kako se razilaze.

– Mogu predložiti nešto? – upita žena. – Da svi odemo k meni na karmine.

Trubačima je rekla da će im platiti koliko traže.

Dvojica nisu imala planove. Nagovore i trećega, čija je kći upravo ležala u bolnici pokušavajući micati metalnim prstima.

– Želite da odmah počnemo?

– Ima vremena – reče žena. – Polako.

S mužem je živjela u velikoj kući s dvorištem. Bočno se nalazila parcela obrasla travom i drvećem. Tamo je već neko vrijeme stajao bager i žena je sada počela razmišljati da proda kuću i kupi stan negdje u strogom centru grada. Zadnjih nekoliko noći koje je provela sama u njoj, udaljilo je kuću za nekoliko godina unatrag od mjesta na kojem se žena sada nalazila. U vrijeme kada su ona i muž počeli doručkovati u potpunoj tišini.

Iznijela je piće i čaše za sve.

– U vašem poslu čovjek sigurno razvije zdrav osjećaj za smrt? – upita trubače.

– Kako se uzme – reče jedan nezainteresirano. – Ovisi što mislite pod zdravim osjećajem.

Druga dvojica nisu odavala dojam da ih se taj razgovor uopće tiče.

– Mislim na dozu humora – nastavi žena.

– Ne znam. Neki od nas ga imaju više, neki manje.

– Ipak, mora da vam u nekom trenu postane svejedno – insistirala je.

– Ne više nego za neke druge stvari.

Djevojka je sjedila na fotelji i privukla je noge.

– Smijem zapaliti? – upita.

Žena joj donese pepeljaru. Približi se i pokaže joj proziran flaster na uhu.

– Jednom tjedno idem na mijenjanje igli – reče. – Gadi mi se cigareta.

– Boli li to?

– Zapravo i ne – reče žena nesvjesno dotaknuvši ušnu resicu.

– Izgleda tako.

Muškarci zasviraju. Vani je još uvijek padala kiša, ali se između oblaka pojavilo sunce. Svjetlo je bilo jasno. Kroz prozor se činilo da kadrira nasumične komade krajolika i oni postaju još vidljiviji.

Žene su sjedile jedna nasuprot drugoj i gledale se.

– Hoće li vam nedostajati? – započne žena.

– Sigurno hoće – odgovori djevojka. – Bio je zanimljiv čovjek.

Žena na trenutak pomisli da je to razumno objašnjenje. Djevojka je na koljenu imala veliki ispupčeni madež. Pronašla ga je i prolazila kažiprstom preko čarape. Žena osjeti lakoću. Nasmiješi se. Djevojčinim licem prođe sjena ravnodušnosti.

– Nije vas namjeravao ostaviti – reče.

Žena se odjednom uozbilji. Trideset godina braka, pomisli.

– Na fakultetu nisu znali za vas? – upita.

Djevojka odmahne glavom.

U sobu uđe mali pas mješanac i sjedne na tepih. Žena ga zovne. Kad se popeo kraj nje na kauč, stane ga češkati. Pas se prevrnuo na leđa i pokazivao kratku bijelu dlaku na trbuhu.

– Ispričala bih vam priču – reče žena.

Djevojka pristane i žena započne.

Jednom davno muha si je sagradila dvorac. Netko pokuca na vrata i upita tko to živi u ovom dvorcu, u ovoj jazbini. Muha se javi, ja živim, Znatiželjna Muha, a tko si ti? Ja sam Gmizava Uš. Dođe zatim Svrbljiva Buha i upita tko to živi u ovom dvorcu, u ovoj jazbini. To smo mi, Znatiželjna Muha i Gmizava Uš. Dođe zatim Dugonogi Komarac i upita, tko to živi u ovom dvorcu, u ovoj jazbini. To smo mi, čula su se tri glasa, Znatiželjna Muha, Gmizava Uš i Svrbljiva Buha. Dođe zatim Brbljavi Miš i upita, tko to živi u ovom dvorcu, u ovoj jazbini. To smo mi, čula su se četiri glasa, Znatiželjna Muha, Gmizava Uš, Svrbljiva Buha i Dugonogi Komarac. Dođe zatim Hitra Gušterica i upita, tko to živi u ovom dvorcu, u ovoj jazbini. To smo mi, čulo se pet glasova, Znatiželjna Muha, Gmizava Uš, Svrbljiva Buha, Dugonogi Komarac i Brbljavi Miš. Dođe zatim Lisica Lija i upita, tko to živi u ovom dvorcu, u ovoj jazbini. To smo mi, čulo se šest glasova, Znatiželjna Muha, Gmizava Uš, Svrbljiva Buha, Dugonogi Komarac, Brbljavi Miš i Hitra Gušterica. Dođe zatim Sijedi Vuk i upita, tko to živi u ovom dvorcu, u ovoj jazbini. To smo mi, čulo se sedam glasova, Znatiželjna Muha, Gmizava Uš, Svrbljiva Buha, Dugonogi Komarac, Brbljavi Miš, Hitra Gušterica i Lisica Lija. Dođe zatim Kratkonogi Medo i upita, tko to živi u ovom dvorcu, u ovoj jazbini. To smo mi, čulo se osam glasova, Znatiželjna Muha, Gmizava Uš, Svrbljiva Buha, Dugonogi Komarac, Brbljavi Miš, Hitra Gušterica, Lisica Lija i Sijedi Vuk. A tko si ti? Ja sam Zgazi–Sve–Odjednom, reče Kratkonogi Medo pa spusti šapu i sravni dvorac sa zemljom.

Svirači su završili i sada su nazdravljali.

Djevojka pomisli da je najpametnije sjesti kraj njih.

– Recite – upita prvo čega se sjetila. – Što bi to značilo lijep sprovod?

– Nemojte nas pitati – reče jedan od svirača dlanom brišući pisak. – Nama je to samo posao.

Prestala je kiša i na nebu je bila vidljiva tanka duga.

Žena pod jastukom u kauču napipa pištolj. Pomisli da ga izvadi i stavi u usta. Ili djevojci na sljepoočnicu.

Ulicom je prolazio biciklist. Vozio je kroz lokve i prskao u stranu.

Žena je prst držala na okidaču. Pištolj je bio mužev i nije bila sigurna je li pun.