Birali ste broj koji se ne koristi | Antonija Novaković

SLOBODAN PAD

Čovjek je ležao u praznoj sobi i zamišljao da je strop površina mjeseca. Pušio je i davao imena kraterima. Bio je već treći dan kako ne pije.

Zazvoni portafon. Čovjek se odvuče do hodnika i podigne slušalicu sa zida.

Bio je to poštar.

– Stigla je penzija – reče.

Čovjek obuče šlape i siđe u prizemlje.

Dolje je našao dječaka s prvog kata kako nabija loptu o kasliće. Lopta bi udarila o lim, pošta bi se unutra zatresla, a lopta bi poskočila natrag dječaku u ruke.

Poštar mu pruži olovku i čovjek potpiše. Prebrojavajući novčanice, popne se stepenicama natrag u stan. Obuče jaknu i ponovo izađe.

Niz tobogan se spuštalo neko dijete. Stavilo je jednu nogu na prečku, pa pridružilo drugu. Tako do vrha. Tamo je stalo na obje noge i čvrsto se uhvatilo rukama. Nespretno je sjelo, odgurnulo se i sletilo u pijesak.

Čovjek je sjedio na klupi i promatrao prizor. U džepu jakne prstima je prolazio po svježim novčanicama.

– Mama! – vikne dijete – Gledaj me.

Djetetova majka spusti vrećice na tlo i sjedne kraj muškarca.

Pogleda mu šlape na nogama.

– Ubit će me to dijete – reče.

Čovjek slegne ramenima.

– Jednostavno nema kraja. Stalno nešto. Evo, sad ovaj tobogan – reče žena.

Dijete u pješčaniku ispred tobogana popravilo je nogavice i ponovo se popelo. Čovjek mu je pokušavao pratiti izraz lica. Svaki put bi se začudio iznenadnoj promjeni kad bi sletjelo u pijesak. Nikako nije uspijevao uhvatiti trenutak u kojem se promjena dešavala.

– Ali ne mogu, a da ga ne obožavam – nastavi žena. – Razumijete?

Iz vrećice je izvadila breskvu i protrljala je dlanovima, čvrsto je primila polovice i okrenula ih u suprotnom smjeru. Gurnula je prst i razdvojila ih. Meso je bilo čvrsto i raspolovilo se skupa s košticom.

– Ja sam jedna sretnica – reče žena.

Navečer istog dana čovjek je izašao na balkon popiti čaj. Naslonio se na ogradu i osluškivao lavež. Svaki se dan čuo sve ranije. Policajac u fluorescentnom prsluku zaustavio je promet. Iza zavoja je stigla kolona sa svjetlećim rotirkama. Kad je prošla, prometnik je podigao ruke i vratio sve u prvotno stanje.

Polako, čovjek okrene šalicu i prolije jednu kap. Rastvori prste i pusti šalicu da ispadne. Nekoliko metara gledao je kolutić tamne tekućine kako se udaljava. Zatim se šalica prevrnula i pala na asfalt.

Čovjek začuje jecaj. Sagne se preko bočne ograde i potraži odakle dolazi. Na balkonu ispod njegovog, kraj kante za smeće, sklupčao se dječak s prvog kata.

– Što je? Zašto plačeš? – upita ga čovjek.

– Dosadno mi je – reče dječak.

Čovjek ga pozove k sebi.

– Neće me pustiti – odgovori dječak.

– Popni se na ogradu. Ja ću ti spustiti špagu i povući te gore.

Jedan kraj špage zavezao je za radijator u sobi, a drugi je bacio dječaku.

– Zaveži ga oko sebe – reče mu. – Nekoliko puta, da bude što čvršće.

Kad je bio dovoljno blizu, čovjek ga uhvati i prebaci preko svoje ograde.

Probudio ga je portafon. Čovjek se iznenadio kad je čuo poštarev glas. Uzbuđeno je prepričavao da su se oni s drugog kata potukli. Onaj čovjek koji radi u elektri i njegova žena.

– Bacali su stvari kroz prozor – reče. – Šalice.

– Ima li pošte? – upita ga čovjek.

Poštar zastane.

– Nema – reče.

Čovjek spusti slušalicu i vrati se u sobu. Na kauču je savijen spavao dječak. Šilterica mu se u snu otkotrljala na pod.

U kuhinji si je skuhao kavu. Sjeo je za stol i zapalio prvu cigaretu. Prevrtao je prozirni upaljač u ruci. Gledao je kako se plin prebacuje iz jedne polovice u drugu. Nije imao želja. Digao se od stola, uključio radio da čuje prognozu i olovkom na kalendaru prekrižio datum.