Birali ste broj koji se ne koristi | Antonija Novaković

NA CESTU JE IZAŠAO ČOVJEK

Na cestu je izašao čovjek s čekićem.

– Gdje je? – upitao je mladića koji je baš prolazio onuda.

– Tko? – upita mladić začuđeno.

Čovjek ne odgovori. Zaputi se među automobile parkirane ispred zgrade. Tamo su na travi ograđenoj glatkim kamenjem stajale vreće pune zdrobljenih keramičkih pločica.

Mladić slegne ramenima i produži. Nakon nekoliko metara se okrene. Čovjek se nagnuo nad vreće i gledao u travu. Ugleda nešto i podigne to s tla. Odvagne predmet na dlanu i spremi ga u džep. Sjedne pod stablo, skine kapu i obriše si čelo. Odloži čekić na tlo.

Mladić se vrati natrag. Sjena mu padne preko čovjeka.

– Sad vas prepoznajem – reče slavodobitno.

– Molim vas – prekine ga čovjek.

– Nevjerojatno – nastavi mladić. – Nitko mi neće vjerovati kad budem prepričavao.

Sjedne kraj čovjeka i sjena mu se sklupča uz noge.

– Sjajno, sjajno – reče.

Gledao je čovjeka s divljenjem.

– Svega se sjećam, iako je prošlo dosta vremena – reče.

Čovjek dohvati čekić s tla.

– Nećete me valjda udariti? – nasmije se mladić.

I čovjek se nasmije.

– Ne znam. Možda. Čega se sjećate?

Mladić ga pogleda s još većim obožavanjem.

Čovjek iz kombinezona izvadi foliju i razmota je.

– Jedno je sigurno – reče – moja žena pravi najbolje sendviče na svijetu – i zagrize.

Mladić ga je gledao kako žvače i guta. Nijedan komadić nije pao na tlo. Krastavci, salata, majoneza, komadići šunke, sve je složno i prirodnim redom završavalo u čovjekovim ustima.

Mladić ga je uporno gledao. Očekivao je točno takvu vrstu usredotočenosti. Kao balet, pomisli, potpuno besmisleno koliko i neuništivo.

– Što je? – upita ga čovjek.

– Ništa. Dajte, nastavite.

Čovjek pojede ostatak sendviča, zgužva foliju i baci je prema vrećama s keramičkim pločicama.

Mladić će:

– Zašto ste to napravili?

– Zašto sam bacio smeće u travu?

– Ne to.

Čovjek je podigao lice kao da se sunča. Približavalo se podne i sjena drveta pod kojim su sjedili sužavala se u tamnu točku.

– Vi ste izrazito svjetloputi – čovjek će mladiću. – Ako nastavite sjediti ovdje s vremenom će vam se pojaviti male promjene na koži. Nećete ih ni primijetiti, crvenkaste mrljice, zatim će se povećavati, mijenjati i napokon, kada svi oko vas budu primjećivali da vam se nešto čudno dešava, natjerat ćete se da odete doktoru i on će vam reći da imate rak kože.

– Zašto to sad govorite? – plaho će mladić.

– Kažem vam što vam je pametno.

Čovjek iz džepa izvadi onaj predmet.

Prsten je bio sitan i jedva da mu je stao na mali prst. Sjajio se dok je čovjek okretao dlan. Ostavi ga na ruci, ustane i ode do ulaza u zgradu. Zamahne čekićem i razbije staklo na ulaznim vratima. Gurne ruku kroz rupu i dohvati zasun s unutrašnje strane pa otvori vrata i potrči uz stepenice.

Mladić se nije mogao otresti osjećaja da je pokraden. Prevrtio je film unatrag do trenutka kada se čovjek nagnuo nad travu tražeći pogledom. Imao je osjećaj da je to bilo namijenjeno njemu. Taj prsten, ili bilo što drugo što je isto tako moglo ležati tamo.