Birali ste broj koji se ne koristi | Antonija Novaković

KORMORANI

Nakon što je njegova žena izašla, muškarac priđe slici božanstva i zapali štapić. Nije izgovorio nikakvu molitvu. Udisao je dim što se dizao prema naslikanoj ćelavoj glavi.

Ostao je još kratko gledajući drvenu konstrukciju hrama.

– Ne izgleda tako star – reče mu žena kad je izašao.

Na dnu vrata bila joj je vidljiva tanka bijela crta kože.

– Možda su ga tako napravili radi turista – odgovori muškarac.

Rukavom obriše znoj koji mu se cijedio niz sljepoočnice. Sunce je bilo visoko i činilo je nebo blještavo bijelim.

Žena objesi fotoaparat o rame i požuri cestom prema restoranu u koji su odlazili svaki dan.

Naručili su hranu i ostali sjediti u tišini. Konobarica je bila djevojčica odjevena u školsku uniformu. Na nogama je imala sandale.

– Ovdje nikad ne znaš što jedeš – reče žena.

– Bilo bi ti finije da znaš?

Žena prešuti. Nagne se preko stola s cigaretom i muškarac joj pripali.

– Mogli bismo sutra rano uzeti brodić i otići na drugu stranu – reče mu.

Nije odgovorio, ali prema načinu na koji se nasmiješio djevojčici kad je prišla sa zdjelicama, žena pomisli kako bi sutra stvarno mogli otići i platiti jednom od ribara da ih poveze.

Muškarac nije pojeo skoro ništa i žena se osjećala krivom što ima tako dobar tek. Ipak, zadržali su se dulje nego inače.

– Mogu zamisliti da ostanemo živjeti tu – reče žena.

Ljudi su ulazili i izlazili. Novi gosti zauzimali su mjesta onih koji su tamo sjedili prije njih i jedino što se mijenjalo bile su narudžbe.

Žena je platila i pričekala da se čamac napuni. U zadnji tren se predomislila i ostala na drvenom pristaništu. Gledala je čamac kako se otiskuje. Vozač ju je već poznavao. Mahnuo joj je da skoči, ali se nije ni pomaknula.

Uputila se u selo. Na cesti je fotografirala djecu i dijelila im sitniš. Nije znala jezik pa su se sporazumijevali rukama. Ispričala im je da kod kuće ima malu kutiju u koju ulazi kad je umorna. Zatvori se iznutra, zaspi i sanja najčudnije snove. Nekad joj muž pokuca po poklopcu i tada u snu pred njom pada drveće i ona ga mora preskakati.

U kavani je sjela za jedini prazan stol i uskoro joj se pridružilo nekoliko gostiju iz istog hotela. Poveo se živahan razgovor. Neki je čovjek tvrdio da je najvažnije piti puno vode.

Žena se umori od priče i prestane ih slušati.

Gledala je kroz staklo kako se na cesti neki starac svađa sa svojom kravom.

Na recepciji nije bilo nikoga. Žena produži uz stepenice i popne se na kat.

Soba je bila zamračena. Krevet je bio složen i gotovo da nije bilo znaka da tamo netko boravi.

Žena izuje sandale i umije se iznad malog lavaboa. Boljelo ju je tjeme pa skine kopču i pusti kosu.

Na stropu se vrtio ventilator. Muškarac je raskopčane košulje ležao ispružen na pomoćnom ležaju, ruku složenih preko prsa.

U čašu u kojoj su stajale četkice za zube žena natoči piće.

– Glupo je piti po ovoj vrućini – reče gledajući kroz tekućinu.

Sjedne na ležaj. Muškarac se pomakne i ona legne kraj njega.

Jako se znojio. Žena pruži ruku i osjeti drhtavicu. Pridigne se.

– Opet je počelo?

Muškarac se zgrči kao da mu se u kostima nastanilo strano tijelo koje se pokušava osloboditi njegove volje.

Bol prođe i muškarac otvori oči. Prstima u džepu potraži cigarete. Kutija je bila prazna.

– Moraš prestati – reče mu žena.

Muškarac stisne šake.

Uspravi se na krevetu i reče:

– Najgore od svega je to što bi ti, kad bi se kojim čudom mogla vratiti natrag, opet sve napravila isto.

Žena primakne glavu vrlo blizu, tako da je mogao osjetiti alkohol u njenom dahu.

Ventilator je ispuštao suhe ritmične zvukove.

– Ovo je baš ono što si htjela – reče muškarac.

Ustane i pogleda kroz prozor. Sparina je bila velika i nije se jasno razabirala površina vode.

– Evo – reče žena. Ustane i uzme svoju torbu.

Baci mu kutiju:

– Evo!

Muškarac je podigne s poda i zapali. Stajao je kraj prozora i pušio. Žena je ponovo legla i razmišljala kako je potpuno izgubila grižnju savjesti. Gledala je kako jedva zamjetno titraju zavjese.

Muškarac povuče špagu i razmakne ih. Sunce se polako spuštalo na drugu obalu.

Na jezero su isplovili ribari. Za čamce su bile privezane ptice. Puštali su ih da odlete, zarone pod površinu i love. Kad bi se vratile, iz grla stisnutih obručima vadili su ulov. Punili su košare i veslali dalje.

Svako toliko dopustili bi pticama da nešto progutaju.

– Ne mogu više – reče muškarac gledajući ptice kako postaju nestrpljive.

Priđe i sjedne na pod kraj ležaja.

– Znaš kako se zovu te ptice? – upita.

Povuče dim pa odgovori na vlastito pitanje:

– Kormorani.

Iz ležećeg položaja žena nije mogla vidjeti što se u tom trenu dešava na jezeru.

– Mora da je užasno – reče.

Spuštala se večer. Čamci su se pretvarali u crtice što se približavaju obali.