Birali ste broj koji se ne koristi | Antonija Novaković

NA PERONU

Svitalo je, na kolodvoru su se počela gasiti svjetla. Na peron je izašao željezničar i promotrio putnike što su čekali, kao da provjerava jesu li svi na broju.

– Jeste li ikad primijetili da psi, kao i mačke, zapravo ne trebaju nikoga? – obrati se žena muškarcu koji je sjedio kraj nje na klupi. – Prvi put kad sam se vratila kući nakon mjesec dana ovdje, našla sam da si je moj pas sasvim dobro organizirao život. Izlazio je van kroz prozor i lovio ptice. Vidjela su mu se rebra, kad bi ostao bez ulova, susjedima bi rastrgao smeće. Više ga nisam mogla naviknuti na staro. Vraćao bi se usta punih perja. Postao je potpuno divlji, režao je kad sam mu pokušala staviti uzicu. Na kraju sam ga dala uspavati.

Muškarac razmisli o tome. Nije znao puno o životinjama. Pogleda na sat i donese odluku.

– Oprostite – upita željezničara koji se spustio na šljunak i pogledom slijedio šine. – Ima li kakvih vijesti?

– Izgleda da je negdje iskočio vlak – odgovori željezničar.

– Prže ti mozak. Ubit ću ih – reče muškarac u slušalicu.

– Nećeš – odgovori glas s druge strane.

– Dolazim po tebe.

– Nemoj. Dobro mi je tu.

Muškarac zašuti. Vani se posve razdanilo i u sobicu je ušao novi željezničar da zamijeni onoga iz noćne smjene.

– Vlakovi ne voze, još uvijek sam na stanici – reče muškarac u slušalicu.

S druge strane prekinula se veza.

Stari željezničar skine kapu, objesi je iza vrata i izađe van, a novi ponudi muškarca cigaretom.

– Nijedan veterinar to nije htio napraviti – ponovo će žena kad se muškarac vratio na peron. – A nikako nisam mogla sama. Pas je bio previše lukav.

Lagani vjetrić stao je puhati iz smjera kuća. Tamo je muškarac prethodne noći pronašao kavanu i ušao je da popije piće prije nego ode na vlak.

Ovamo je samo jednom došao autom. Parkirao je ispred bolnice. Okruživala ju je visoka izrađena metalna ograda uz koju je raslo drveće. Poslije posjete je našao jednog od bolesnika kako leži na stražnjem sjedištu. Nije se mogao sjetiti je li auto zaključao ili ne. Bolesnik je nosio pidžamu i ogrtač i probudio se kad je muškarac otvorio vrata.

– Pustili su vas van? – upita ženu.

– Povremeno se vraćam.

– Imate nekoga?

Žena se nasmije pokazujući sve zube.

Muškarac zatvori oči i s unutrašnje strane kapaka ugleda električne vodove i nadsvođeni peron. Napokon podigne torbu s klupe, stavi je na rame i napusti stanicu.

Željezničar je u sobici baš bio skuhao kavu.

– Oprostite, trebao bih ponovo telefonirati – zamoli muškarac.

Željezničar se pomakne i ustupi mu mjesto za stolom. Muškarac nazove, izdiktira adresu i naruči prijevoz.

– Nisam siguran što će biti s tim vlakom što je iskočio – ispriča se – Pa je bolje da se osiguram.

– Iskočio je vlak? – začudi se željezničar. – Ne znam ništa o tome. Radnici štrajkaju, zato se ne vozi.

Muškarac krene pričati kako mu je to rekao njegov prethodnik, ali odustane.

– A vi? Svejedno radite? – upita.

– Ne vidim smisla.

Željezničar ga ponudi kavom. Pokaže kroz prozor na ženu koja je sjedila na klupi.

– Postao sam kao ona – reče. – Gotovo da živim tu.

Iza kolosijeka se prostirala ravnica i tamo gdje se zaustavljao pogled mirno su pasle mrljice nalik na krave.

Muškarac uzme gutljaj. Pomisli kako ništa nije jeo od jučer i odluči po povratku napraviti obilnu večeru. Od pola pileta i pečenog krumpira.

Ljudi uz ogradu držali su ruke u džepovima, kao da nemaju veze s tim mjestom. Muškarac među njima prepozna doktora i priđe mu.

– Došao sam je odvesti kući – reče.

Ovaj je gulio naranču.

– Lijep je dan – reče razdvajajući polovice.

– Što bi to trebalo značiti?

– Baš ništa.

Park ispred bolnice bio je prostran. Za kamenim stolovima sjedili su pacijenti.

Doktor uvede muškarca u zgradu, niz dugački hodnik na odjel. Uhvati polugu i povuče prozorčić na jednima od vrata. Otvori se pogled u sobu.

– Ne čuje nas – reče.

Krene objašnjavati kako je do toga došlo.

Kroz visoko postavljen prozor s rešetkama u sobu je prodirala oštra dnevna svjetlost. Žena je bila mršava. Sjedila je na podu i tkanina preko njenih koljena izgledala je kao vrećica iz dućana kroz koju se proziru sitne pileće kosti. Prstom je prolazila po rubu svoje sjene koja se ocrtavala na gumenom podu. Svaki put kad bi došla do sjene one ruke kojom je slijedila svoj obris, zatresla bi se i krenula ispočetka.

Muškarcu bude mučno.

– Koliko će to potrajati? – upita.

– Nikad se ne zna – odgovori doktor. – Možda dan, dva, možda do kraja.

Muškarac zatvori prozorčić i krene niz hodnik. Osjeti kako u njemu nešto okrupnjava. Kao da je u smjeni, vozi kamion, s benzinske kreće prema sjeveru, a uz rub nema ni autostopera ni znakova za restorane. Nastavi niz hodnik kao da je komadić ceste s bijelom linijom koja ostaje u daljini.

Vani se sjeti. Kao dječak je odlazio s majkom na selo. Kupao se u potoku i igrao sa seoskom djecom. Po dvorištu su trčale kokoši i svaki put prije nego bi krenuli natrag u grad, majka bi jednoj od njih na drvenom panju odsjekla glavu.