Birali ste broj koji se ne koristi | Antonija Novaković

LAJANJE NA MJESEC

– Našla sam ih popodne kako vise nad njom i gledaju kako se koti – reče žena.

– Rekao sam ti da ih treba upisati na nešto – odgovori muškarac. – U planinare. Ili neka kuglaju. Bilo što.

– Bilo bi bolje da su ih strpali u vreću i bacili u smeće.

Muškarac spusti ženina stopala iz svoga krila na kauč.

– Učinili bi si uslugu – reče mu žena ustajući.

– Opet pušiš? – upita muškarac gledajući je kako se približava prozoru.

Na limu je stajala plastična čaša s opušcima.

– Ako tresem u pepeljaru – objasni žena podižući čašu – vjetar odnese opuške u žlijeb i onda tamo trunu.

Muškarac se digne i priđe joj.

– Reci mi. Pričaj sa mnom.

– Želim da odu – napokon prizna žena.

– Znam. I ja isto. Ali moramo se još malo strpjeti.

– Zapravo, ne želim da odu – reče žena vrlo polako. – Želim da umru. Želim da već jednom umru. Što ih dulje gledam, to više imam osjećaj da im zapravo nije ništa. Imam osjećaj da će nas nadživjeti.

– Prestani. Nije istina da to misliš.

– Istina je. Želim to izgovoriti. Hoću da me čuješ.

– Čujem te. I znam da to ne misliš.

– Kunem se, sad ću sići dolje i reći im to u lice.

U vrtu je bilo mračno i na susjednim kućama nije bilo svjetla. Izgledale su napuštene. Samo je u jednom dvorištu zveckao lanac. Nije ga se moglo vidjeti, ali pas je polako hodao od kućice do ograde. Čulo ga se kako dahće.

– Uzimali su jednog po jednog i prali ih – ponovo će žena.

– Zamisli sebe u njihovoj situaciji – odvrati muškarac.

– Ležala sam tu prije nego što si ti došao i razmišljala kako da ih se riješimo.

Muškarac je uhvati za ramena i dobro protrese. Stisnuo ju je šakama. Ženine zjenice suzile su se u trenu kao da je uperio u nju policijsku lampu.

– Znam ja da oni oboje misle da sam ja čudovište – reče. – Već odavno. Ništa specijalno se ni ne treba desiti da im to potvrdim.

– Ti si luda.

Žena ga ošamari.

Dlan kojim ga je udarila bridio je. Okrenula se i naslonila ga na hladan lim.

Odostraga je na kosi osjetila muškarčevo čelo. Šaptao joj je u kosu.

Pas je došao do ograde i počeo zavijati. Digao je glavu duboko u mrak i ispuštao duge usamljene tonove.

– A nema mjeseca – reče žena.

– To su mitovi – odgovori muškarac u njezin potiljak.

– Zapravo mu je samo došlo – reče žena. – Da pročisti grlo.

Odlučila je sići i pospremiti nered. Sjetila se da su na stolu u prizemlju ostale zdjelice s grickalicama i flaše piva.

U dnu stepeništa otvorila je ormarić. Izvadila je iz paketa jednu vreću za smeće.

Muškarac joj je pomagao.

Iz susjedne sobe izađe starija gospođa. Pogleda muškarca, pa ženu.

– Tata je zabrinut – reče ženi.

– Pa preživjeli su.

– Molim te razgovaraj s njim.

Žena priveže čvor na vrhu i doda vreću muškarcu.

– Hoću, ne brini. Čim počistim – reče gledajući najlon.

Obuzimale su je svakakve misli. Kako odjednom imaju toliko smeća i ne uspijevaju dočekati smetlare s kamionom dva puta tjedno. Svakim danom vreće se gomilaju uz ogradu i zaklanjaju pogled na cestu. I što je najgore, ništa nije raspoređeno kako treba. Staklo je bačeno s plastikom i papirima i ostacima hrane. Stara odjeća s baterijama i potrošenim žaruljama. Sve je pomiješano i leži tamo, gotovo na ulici, i bilo tko može doći, rasparati najlon i vidjeti tu sramotu.