Birali ste broj koji se ne koristi | Antonija Novaković

MAHARADŽA

Dvije plastične ljetne stolice bile su složene jedna na drugu. Desno od njih stajala je jedna drvena s rupom umjesto sjedalice, a skroz iza metalna stolica s naslonom u obliku dva naopaka U.

Sve su bile prekrivene snijegom i odavale ljepotu stvari koje su ljudi zaboravili.

Na malenoj terasi nije bilo ničeg drugog. Preko noći je napadalo i bile su vidljive samo tanke pruge nožica.

Iz restorana je izašao Indijac u tankoj košulji. Podigao je plastičnu stolicu i sjeo na onu ispod nje. Prekrižio je noge, zapalio cigaretu i zavukao slobodni dlan među bedra.

Sjedio je, pušio i gledao prema suprotnom zidu iza kojeg se nalazila kuhinja s velikim masnim pločama za pečenje.

Kroz otvorena dvorišna vrata ugledao je djevojke kako na štandu isprobavaju vunene kape. Prodavač je stajao ispred njih držeći zrcalo u ruci i okretao ga kako je koja tražila. Radio je to poslušnošću koja je njegovim pokretima oduzimala bilo kakav značaj. Mogao je biti i stalak na kojem su visjele kape.

U snijegu ispod Indijčevih koljena opušci su napravili tamnu mrlju. Ponovo je počelo gusto padati. Indijac se usukao i zapalio novu cigaretu. Zakrivao ju je dlanom da se ne smoči i ne ugasi.

Kako je padalo sve gušće, pod stolicom bez sjedalice napravila se hrpa snijega koja je već doticala drveni okvir. Ispod ostalih je ležao čisti kameni kvadrat.

S druge strane zida, u kuhinju je s prvom narudžbom toga dana ušao bjeloputi konobar. Ploče za pečenje bile su hladne i prazne. Zbunjen, dlanom je na prozorskom staklu obrisao krug. Pogledao je kroz njega i prebrojao. Četiri stolice.