Birali ste broj koji se ne koristi | Antonija Novaković

KONAC

Stojim na terasi iza bake i preko ramena joj virim na cestu. Prođu dani, a ne prođe ni auto. Onda netko zaluta, pita za smjer pa se vrati odakle je došao.

Baka sjedi i češlja dugu sijedu kosu u tanke pletenice koje pri dnu učvršćuje crnim špagama. Ispletene ih savije oko glave, pa prekrije maramom.

Koristi iste špage otkako znam za sebe.

Iste nosi i nakon dvadeset godina. Ostavlja hodalicu sa strane i sjeda potpuno gola na metalnu stolicu. Saginje glavu i raspliće kosu. Nagnuta nad kadom, žmiri i koncentrira se na klizanje moga dlana po nasapunanim leđima. Špage leže na rubu umivaonika, smočene vodom.

Gledam joj preko ramena na cestu i ne mogu ni zamisliti.

– Pomozi mi – kaže.

Pruža mi kolut bijelog konca i iglu da udjenem. Zatvara vrata kuće iza naših leđa. Iznutra se čuje lom tanjura. Uvlačim konac u iglu i pružam joj. U kuhinji se nadvikuju glasovi. Baka mi pruža novu iglu. Čuje se trčanje po stepenicama. Udijevam konac i vraćam iglu. Na katu netko lupa šakom po vratima. Baka mi daje novu iglu. Čuje se vrisak. Vraćam udjenutu iglu baki, a ona mi dodaje još jednu. Udijevam, a u njenoj ruci već čeka nova.

– Što će ti tolike igle? – pitam je.

– Šuti draga – kaže. – Na.

Gura mi u ruke novu iglu i novi komad konca. One udjenute zapikava u jastučić na svome krilu.