Zeleni prah | Andriana Škunca

RUKA

Dimitriju

Crta oblikuje rame, ruku, križ na kojem visi Kralj vjekova. Tajna igra ponavlja oplošje tijela, slaže tlocrt zbilje i privida. Magična lica Raffaela, Leonarda, Botticellia, u nizu kruže vremenima.

Grafitna paučina bešumno zarasta usta, prelijeva se preko šavova i brazgotina.

Tek nestajući vraća se energija u oblik iz kojeg je ishlapila. Prema krilu anđela ostarjelo vrijeme. Trak svjetiljke nit po nit utkiva prizore rođenja i umiranja.

Povrh papira oslobođena ruka u potrazi za glatkom površinom puti. Olovka mekano uroni u sliku vukući davni događaj: Juditu, Holoferna, mač. Prije nego se raspline slutnja, započinje potraga. Na trenutak osvijetli tamnu kružnicu oka.

Između dva obrisa vrijeme nategnuto kao štit i pokrivač. Pergament naboran vjetrom, ispisan mijenama. Usahlo vlakno presvučeno s jednog tijela na drugo, raste pod pritiskom zračnih rubova. Između straha i pomirenja, odslik bivših tjeskoba.

Što nedostaje olovka dodaje, oblaže ljuskama sjena. Zamjenjuje nekoga tko iza svega stoji uvučen u mrak. Iščezlim bićima otvara prolaz. Nudi papir kao zrcalo, pomno pazeć da ne izmakne sjaj. Ta zadnja dvojba na prijelazu je iz sutona u noćni smiraj.