Zeleni prah | Andriana Škunca

ULAZI NOĆ

Sipke riječi skupiti u lik kojem se približava zamišljena ruka. Iz rasutih prizora sastaviti usijani trag sunca, odraz mora u krošnjama borova.

Slijedim te po šuštavu hodu sjena u dugo poslijepodne, kad se oblaci vežu za suton i nestaju u mrkim ustima neba.

U lokvi na putu blijesak repatice što se rađa u dubini svemira.

Kako na brdo iznad grada ulazi noć, stabla se dijele na čuvare božanskih lica i tamne demone, što se otimaju o naklonost kasnih šetača.

Uzicom za kojom trči pas vezuješ kopno s morem, otoke i pećinu Svetoga Jere s dalekim svjetiljkama.

Pratim tvoje korake na ulasku u Veli Varoš, dim s broda što iscrtava putanju valova. Sjene stopljene s mrakom postaju užad pletena u korijenje kuća.

More je ljeskavo zrcalo na kori tame. Potopljena mašta koja s dna skuplja odraze riba i školjaka. Varljiva slika vremena rasuta o iščezlim skelama, spaljenim jedrima, teretom s tegljača što nasukani trunu, polegnuti na otežali bok.